Iznimno elegantan i naprosto fascinantne mentalne kondicije. Iako smo na razgovor stigli oboružani podacima, kao i osobnim impresijama koje na nas ostavlja njegovo djelo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, moramo priznati da nam je promakla činjenica kako je Ljubo Španjol, jedan od najkarizmatičnijih Riječana u cjelokupnoj povijesti grada, rođen u znaku vodenjaka u siječnju 1933. godine.

Bili smo, naime, uvjereni, što nam je potvrdio i samim svojim nastupom, ponosnim dolaskom u hol hotela Hilton Costabella, kako je mnogo mlađi, pet godina najmanje.

– Ma koje ‘38. godište, još nekoliko mjeseci i okrugli mi je 90. rođendan! Drago mi je da ste me zvali za razgovor, možda neće ni biti više nekih prigoda za tako nešto, obratio nam se Ljubo Španjol s osmijehom prije nego što smo sjeli.

I nevjerojatnom nas preciznošću, bez ikakvih bilješki, uveo u fantastičnu priču, s današnje točke gledišta, rekli bismo skoro pa – bajku.

O Gradu. O »Rijeci«. O ambicijama koje su poznavale samo najbolje. Samo najviša dostignuća.

– Kad ste me pitali gdje ćemo razgovarati, možda ste očekivali odgovor koji bi nas locirao negdje ne Kantridu. Je, ona je u onom pravom smislu moj drugi dom, ali odabrao sam Hilton, u koji i inače dolazim, jer je i on na neki način ostvarenje mojih snova.

Oduvijek sam, naime, Rijeku, Liburniju i Kvarner vidio kao mjesto izvrsnosti, kao kraj prepun vila, luksuznih hotela, marina, naprosto kraj sretnih ljudi.

Iako smo odlično krenuli i mnogo toga napravili na dobrobit naših ljudi, nesposobnost dijela okruženja i rigidnost nekih od političara, ili naprosto »krivo vrijeme« u kojem smo djelovali, sve je nasilno zaustavilo.

Nakon svega, Rijeku sam 1986. godine morao zamijeniti Novim Sadom, jer da nisam – tko zna kako bih se proveo.

Direktan, elokventan, nezaustavljiv. I silno zanimljiv. Danas kao i prije šezdeset godina, kad je počeo najveći poslovni i društveni uspjeh Ljube Španjola, njegove su misli kirurški precizne, jasne i otvorene.

U oslikavanju onog što je ostvario kao i onog što nije realizirao. U priči čiji kraj, baš kao neko riječko prokletstvo kojem je jedan od najvećih strahova onaj od uspjeha, baš i nije bio poput bajke koju je do tada tkao njezin fantastični građanin. Vizionar kojeg je u trenucima najvećeg uspjeha Rijeka otjerala od sebe.

– Rođen jesam na Rabu, dio sam školovanja proveo u Splitu, ali sebe doživljavam kao pravog, punokrvnog Riječanina. Uostalom, tu sam skoro osamdeset godina, što bih drugo mogao ni biti.

Nakon mature, to vam je nekad išlo znatno brže jer je osnovno školovanje trajalo svega četiri godine, bio sam pozvan da se odredim prema poslu kojim ću se baviti.

Rijeki je krajem četrdesetih godina bila potrebna ljudi svih profila. Ja sam pak, kao pravi Mediteranac koji iznad svega cijeni more, odgovorio komisiji kako želim u neku firmu što se njime bavi.

Ponuđeno mi je dosta toga, ali ja sam poželio – Luku. Radni odnos počeo mi je 15. srpnja 1949. godine. Sjećam se jako dobro, koliko god da je od tada prošlo jako puno godina, tog trenutka.

I što god kasnije u životu radio, i ma gdje god bio, uvijek za sebe govorim kako sam dijete Luke. Zahvaljujući toj nekad moćnoj tvrtki rodile su se sve moje ideje, sve moje inicijalne veze s poslovima koje ću kasnije, sedamdesetih godina krenuti realizirati u punom volumenu, sjeća se istinska riječka legenda Ljubo Španjol.

Kao iznimno angažirani i jednako toliko kreativni radnik, Španjol je brzo napredovao. Odmah je bio primljen i u Partiju. Nije se tada pitalo želi li se ili ne, članstvo je bilo preduvjet svakog napredovanja, ne samo političkog.

– Odmah po zaposlenju postao sam voditelj sektora, danas bi to bili poslovi koje obavlja Lučki servis, u kojem je bilo zaposleno 360 radnika.

Bila je to silno velika odgovornost, no uspješno sam se s njome nosio. K tome, uvidio sam da se moram nastaviti obrazovati. To je, uostalom, čitavog života bila jedna od mojih nasušnih potreba, želja i obaveza – učiti od najboljih.

Upisao sam Pomorski fakultet na kojem sam, sve uz rad, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća završio ekonomski smjer, sjeća se Španjol.

I odmah uviđa kako Luku, ali i Rijeku u cjelini muči silno veliki problem bez kojeg neće biti baš nikakvog napretka – nedostatak stanova.

Veliki rast gospodarstva, takav i priljev mladih ljudi koji su ubrzo sklapali i jednake takve, baš mlade obitelji, ljudi željni svog prostora, a nigdje stanova.

– Čitav sam život bio pragmatičan. Kombinirao sam najraznorodnija iskustva različitih političkih i poslovnih sustava kako bih napravio najbolje za svoje sugrađane.

Da, bio sam u partiji, ali ne kao oni koji su u nju ulazili kako bi se najrazličitijim metodama, nerijetko i ulizništvom, domogli pozicija što su nudile mnogo, a da se na njima nešto baš i nije trebalo raditi.

Jesam, vjerovao sam u poštenje okruženja, vjerovao sam kako je svima stalo isključivo raditi na dobrobiti zajednice, nastavlja Španjol.

Miris zapada

I baš kao što je istaknuo, on neprestano uči. Promišlja načine kako tuđa iskustva prilagoditi socijalističkom sustavu koji je imao poprilično čvrste, jasne stavove o onom što se smije, kao i onom što se ne smije činiti.

Ipak, svakako zahvaljujući i Španjolovoj političkoj pragmatičnosti, na samom početku šezdesetih godina uspijeva »progurati« ideju stambenih zadruga te ju kasnije dovesti i do realizacije.

– Negdje 1961. godine postao sam voditeljem stambene politike Luke. Model stanogradnje bio je izrazito neefikasan, neučinkovit.

Luka je brojila osam tisuća radnika od kojih njih čak dvije tisuće nisu imale riješeno stambeno pitanje. A upravo je stan, kako ja razmišljam, a vjerujem i većina drugih ljudi, ona istinski početna točka iz koje se razvijaju obitelji, baš kao i uspješni te zadovoljni radnici.

Model stambenog zadrugarstva podrazumijevao je da materijal što se ugrađuje u stambene jedinice bude oslobođen poreza. Stanogradnja je, naime, nevjerojatno poticajna po čitav niz gospodarskih grana tako da njezin zamah stvara, kao što to vidimo i na vodi kad u nju upadne kamen, koncentrične krugove uspjeha.

Oslobađanje od inicijalnog poreza gradnje, zahvaljujući poslovima koje bi poticao višestruko bi se vratili. Da o krajnjem benefitu, bržoj i povoljnijoj gradnji stanova ni ne govorim, i danas nam sa žarom u očima o toj temi pripovijeda Španjol.

Ali da bi se početkom šezdesetih, bilo je to, naime, vrijeme svekolike rigidnosti – privredna se reforma u Jugoslaviji javlja tek u drugoj polovini šezdesetih godina – uspjelo s idejom koja ima »miris zapada«, trebalo je dobiti potporu nekog od najznačajnijih političara tog doba.

– Otišli smo direktno Edvardu Kardelju. Bila je, sjećam se dobro, 1962. godina. Sve smo mu lijepo objasnili i na naše oduševljenje, mada bilo je tu i čuđenja, odobrio nam je probni rad.

Nekoliko smo godina razvijali ideju do početka njezine realizacije jer osim partijske dozvole bilo je tu još mnogo toga što sam želio implementirati u ideju brze i kvalitetne stanogradnje, pojašnjava nam Španjol.

Ono što je kasnije njegovim idejama u jednoj mjeri išlo »na ruku« je i golemi štrajk lučkih radnika iz 1969. godine.

Jasno je bilo kako je nemali dio razloga pokretanja tog velikog, za sistem iznenađujućeg i poražavajućeg štrajka bila upravo stambena politika.

Politički i rukovodni establišment se, istina, useljavao u novogradnje, ne i radnici. U koje se sustav kleo.

– Model stanogradnje koji sam želio implementirati u Rijeku, konkretno najprije u naselja od Škurinjske Drage do Škurinja i Drenove, gdje smo planirali izgraditi domove za desetke tisuće radnika Rijeke, ali i sa značajnim naglaskom na one profesije – umjetnike, profesore, sportaše, novinare – koji unutar sustava gdje su radili nisu mogli do stana.

I ne samo da sam želio više stanova, u svojim sam se razmišljanjima povodio za sasvim drukčijim, industrijskom načinu gradnje pomoću gotovih elemenata.

Povezao sam se sa specijaliziranim tvrtkama u Italiji koje su bile u tome uspješne, tako da je posao mogao krenuti. Golemu većinu stanova koje vidite na Škurinju sagradili smo baš na takav način.

Ubrzali smo proces useljenja za 30 posto što je dovelo do velikog zadovoljstva svih onih koji su, ponekad i u beznadnoj situaciji, zatrpani dugovima za podstanarstvo ili u krajnje neadekvatnim barakama, čekali stanove.

Plan je bio pokrenuti proizvodnju tih elementa u Rijeci te tako postati i izvoznicima naše stambene politike, sugestivan je Španjol.

Na krilima silnog uspjeha Španjolovog modela stanogradnje, 1971. godine osniva se tvrtka Adriamont da bi je 1976. godine naslijedio holding Adriagradnja u koji su bila uključena skoro sva manja građevinska poduzeća, njih ukupno 25.

Nerijetko su bila i vrlo specijalizirana, a dominantno su se nalazila na područja tadašnje Zajednice općina Rijeka – danas je to područje na kojem se nalaze tri županije.

Ali kao što smo rekli, Španjol je fantastično kreativna osoba koja svoje interese uspješno disperzira na »mali milijun« područja. Pa tako u Luci, paralelno s razvojem stambenog zadrugarstva, evoluira i sport.

– Bio sam osnovao sportsko društvo Lučki radnik. Osim nogometa, u njemu je bilo još mnogo sportova, no kako je vrijeme odmicalo, upravo se nogomet pokazao najprivlačnijim i najuspješnijim, tako da sam nogometaše Lučkog radnika izdvojio iz sustava.

Koliko god vam bilo čudno, moja je ambicija bila dovesti ga vrlo visoko, do saveznih liga. Istina, odmah sam naišao na partijsko ponavljanje kako imamo Orijent i Rijeku te kako nam netko treći nije potreban, sjeća se Španjol.

Turobna sezona

No, kako to već biva u sportu, jer riječ je o aktivnosti koja privlači milijune, bilo da je riječ o ljudima ili novcima, sportski su se funkcioneri zainteresirali za njegove metode rada – čitaj modalitete financiranja klubova i igrača.

– Rijeka je bila silno izmorena trima uzastopnim neuspješnim kvalifikacijama za popunu prve lige. Gubila se nada, odlazili su igrači, malodušnost na sve strane.

K tome, do Kantride su dopirali i sve snažniji glasovi kako će se u modelima razvoja riječkog nogometa naglasak stavljati na Orijent, ne na Rijeku.

Otišao sam u toj turobnoj sezoni, činilo se kao gost, a da sam zapravo bio financijer tog putovanja, s ekipom koja je vodila Rijeku u Maribor.

Kako je poznato, Rijeka je 1969. godine ispala iz prve lige. Tri je godine uzastopno bila prvak druge lige zapad, ali uvijek je ispadala u kvalifikacijama.

Stvorilo je to »zamor materijala«, tako da se u svojoj četvrtoj sezoni igranja u drugoligaškom zapadu počela gubiti energija, vjera povratka u društvo najboljih.

Otišao sam, dakle, te sezone s čelnim ljudima Rijeke u Maribor gdje se dogodio katastrofalni poraz, jedan od najtežih u povijesti – 7:2.

Nije bilo druge nego 1972. godine preuzeti mjesto predsjednika Rijeke. Godinu kasnije ušli smo u s.ezonu koja nas je 1974. vratila u prvu ligu, da bismo u njoj zauvijek ostali, naglašava Španjol.

I da, opet je bila riječ o težnji da se i u nogometu, kao i u stanogradnji, bude najbolji, da se – napadne »veliku četvorku« i postane prvakom Jugoslavije.

Konsolidacija kluba je maestralno izvedena, klubom su dominirali domaći igrači koje je Španjolov menadžerski genij, baš poput onog Alexa Fergusona, dopunjavao optimalnim pojačanjima »sa strane«.

Rijeka je tutnjila ligom, zauzimala 5., pa i 4. poziciju 1984. godine kad je bila najefikasnija u ligi i najbolje plasirani hrvatski klub, tako da se zna istaknuti kako je prvo prvenstvo Hrvatske osvojila još te godine!

U seriji je osvojila i dva kupa te prvi put u povijesti zakoračila na veliku europsku nogometnu pozornicu. Upravo onu koja je pod stijene Kantride dovela Juventus i madridski Real.

– Umjetnost mogućeg. To vam je bio moj model rada. U stanogradnji i nogometu. Živjeli smo u društvenom uređenju u kojem se velika većina modela funkcioniranja klubova sa zapada nije dozvoljavala.

Ali bio je tu i onih situacija koje nisu bile predviđene kao zabranjene. Što je značilo da su bile dozvoljene. Igračima smo tako, u silnom zamahu stanogradnje koju smo provodili s Adriagradnjom, umjesto zabranjenog novca davali stanove.

I to u dobrim zgradama i na dobrim pozicijama. Postali smo jako popularni, igračima privlačni. S druge strane, razvili smo i lepezu trenera u malim klubovima našeg okruženja.

Istre i Primorja najviše, ali skautiralo se i dio Slovenije. U Rijeku su se slijevali talenti iz tih sredina, otprije je postojao i omladinski turnir Kvarnerska rivijera. Ma nije moglo biti greške, sjeća se velikih uspjeha s Rijekom Španjol.

Fokus na Kantridi

K tome, jer ipak je njegov najsnažniji genij bio onaj graditeljski, fokus je bio na Kantridi.

Od igrališta s minimalnim tribinama, Kantrida je stalnim dogradnjama postala respektabilnim stadionom koji je po ondašnjim standardima mogao primiti, i primao je, više od 20 tisuća gledatelja.

– Jako smo velike ambicije imali s Kantridom. U Rijeci je k tome djelovao slavni arhitekt Boris Magaš koji je, uz preduvjet nasipavanja obale te proširenjem platoa, izradio projekt izgradnje iznimno lijepog stadiona.

Uvažavale bi se stijene, ali i pogled, dodir s morem. Krenuli smo i u slaganje domaćinstva Mediteranskih igara, a dok bi se sve to posložio u skladnu cjelinu, 1976. godine otvorili smo vrhunsku rasvjetu čiji su nosivi stupovi izgledali kao stilizirana jedra.

I danas čuvam maketu rasvjetnog stupa koju sam tada dobio na dar. Reflektori su zasvijetlili na utakmici kad je svečani gost bio Dinamo, a jačina isijavanja svjetlosti bila je oko 2,5 tisuća luxa, što je bio preduvjet za televizijske prijenose u boji.

Ne trebam ni isticati da smo tako nešto imali samo mi.

Sve smo na kraju krajeva imali, jer uvijek nas je naprijed vodila silna želja k izvrsnosti, ali određeni defetizam riječke sredine čitavu je tu priču, kad je Jugoslavija dobila domaćinstvo Mediteranskih igara, prepustio Splitu.

Pa je tako Hajduk preselio na Magašev Poljud, a mi smo ostali na nedovršenoj Kantridi, i danas je zbog te socijalno-povijesne datosti tužan Španjol.

Ono što je također bila očekivana posljedica tog vremena, mada nije ni danas bitno drugačije, dolazi do silnog jala onih malih, nerealiziranih privrednika koje su, zbog njihove ranjivosti i povodljivosti uvijek voljele »strukture«.

A i one su zbog Španjolovih uspjeha, s fantastično jakim »mirisom zapada« bile nervozne.

Kako to već život oblikuje, ni jedna nevolja ne dolazi sama – na čelne pozicije Općine Rijeka, tada s više od 200 tisuća stanovnika, jer protezala se od Preluka do Jadranova, dolazi poprilično rigidna struja kojoj se Španjolovo »tehnomenadžersko poigravanje« nije ni najmanje sviđalo.

Štoviše, doživljavali su ga kao drsku provokaciju. Pa su mu krenuli slagati »stupice«. Kojima mu nisu mogli nauditi jer Španjoj nikad nije radio sebi, nego uvijek zajednici u korist.

Nažalost, ta mučna situacija ipak mu jeste oduzimala entuzijazam.

Silno su ga željeli zaustaviti jer svojim je modelima rada neprestano pokazivao kako se može, kako Rijeka nije tek jedan od prosječnih gradova, kako se u njoj kriju potencijali da u velikom broju djelatnosti postane ne samo hrvatskim, nego i jugoslavenskim liderom.

Ali ne, nije išlo, tadašnje je društveno uređenje voljelo poravnavanje, izvrsnost unaprijed određenima, prosječnost ostalima. Depresivne uravnilovke iz kojih nitko, osim onih s »dozvolom«, nije smio iskakati.

Najočitije je to bilo s unutarjugoslavenskim dodjeljivanjem domaćinstva Mediteranskih igara. Rijeka? Ma dajte molim vas, pored Splita, to ne dolazi u obzir.

– Postalo mi je jasno da su ih moji uspjesi smetali jer su na neki način ukazivali na njihove neuspjehe. Njihova prosječnost je željela jednaku takvu okolinu.

Ja sam pak želio da Rijeka, ni na koji način s osobnom koristi, jer me nikad ni novac ni titule nisu zanimali, bude najbolja.

Primjerice, krenuli smo u izgradnju dva najviša nebodera, ona u Čandekovoj ulici, u tadašnjoj državi. Namijenili smo im i niz zajedničkih sadržaja, pa tako i kongresnu dvoranu jer Rijeka nije imala ni jednu jedinu većeg kapaciteta.

Nebodere smo izgradili, prateće sadržaje, vrtić na vrhu primjerice, nikad.

Želio sam da čitav Kvarner svijetli, da budu spojeni Lovran, Rijeka i Crikvenica, da se razvije zaleđe, kao i u nogometu – želio sam da grad Rijeka svojom ljepotom i sadržajima bude prvak Mediterana, a da njezin klub igra na modernoj Kantridi.

Ali takve su želje tada, izgleda, bile zabranjene, sjeća se Španjol.

Prebrz život

Koji je u svemu tome prebrzo živio. Nije jednostavno primjećivao kuloarske aktivnosti koje su polako stezale omču oko svega što je stvorio, oko svega što ga je veselilo i činilo njegov život ispunjenim. A u Lovranu se dogodila kap što je prelila čašu.

– INA je gospodarila prostorom na kojem je nekad JNA imala svoju kasarnu. Adriagradnja je kupila taj prostor i krenula u novu etapu razvoja.

Uspjeli smo s Kinom dogovoriti eksploataciju i izvoz mramora, osigurali i Jugoliniji nakon dugo vremena ugovore s Kinom, gotovi su bili projekti izvoza stanogradnje u Alžir, kao i u neke druge arapske države.

Dovršavao se i projekt Adria Marine. Bili smo na vrhuncu. Osim naših objedinjenih tvrtki, jako smo dobre odnose imali i s riječkom graditeljskom scenom koju su tada činili Primorje, Konstruktor i Jadran.

Jake tvrtke, kojih danas nema ni u tragovima. Sve ono što sam krenuo razvijati na samom početku šezdesetih, dva desetljeća kasnije je bilo na vrhuncu.

K tome, bio sam i čelni čovjek NSH-a, »Rijeka« je bila jedan od najsnažnijih klubova Jugoslavije. Snovi su bili stvarnost. Ali…

S najboljim namjerama, iz Novog Sada mi je stigao Petar Palkovljević Pinki, brat narodnog heroja, čelna osoba FK-a Vojvodine, kao i visoko pozicionirani funkcioner AP-a.

Bili smo dobri, a znao sam da je on jako involviran u sustav, štoviše u onaj dio sustava koji je vodio Stane Dolanc, tada ključna osoba sektora za »zaštitu poretka«.

Objasnio mi je kakav je stav zauzet po pitanju mog poslovanja i da nema baš nikakvog smisla ratovati protiv sistema. Shvatio sam što me snašlo.

Palkovljević me spašavao u ljudskom smislu, ali se pobrinuo i za to da me, kao istinskog stručnjaka u organizaciji poslovanja nogometnog kluba, stavi na čelo Vojvodine, kluba koji je obožavao, rezimira krajnju točku svog djelovanja Španjol.

Pinki Palkovljević ga odvodi u Novi Sad čija je »Vojvodina« bila drugoligaš. Svega tri godine otkako ju je preuzeo Španjol, postala je po prvi i zadnji put prvakom – Jugoslavije! Gdje je god taknuo, u zlato je pretvarao.

– Bio je to veliki uspjeh, ali znate kako to ide – Vojvodina je bila posao, Rijeka ljubav. Prijateljski smo se razišli, a ja sam pomalo deprimiran otišao prema penziji.

Kasnije je došao i rat, a nakon njega, osim u nekim manjim obrtničkim aktivnostima, nikad se nisam snažnije na gospodarskom ili političkom planu angažirao. Uostalom, i godine su išle svojim uobičajenom ritmom, zaključuje Španjol.

Jedan od najvećih

I mogao bi tu biti kraj, kad se ne bi radilo o osobi koja se u konzultativnom smislu ne bi mogla i danas itekako koristiti. Primjerice, obje se Rijeke, Grad i HNK Rijeka, nalaze u jednoj pomalo apatičnoj situaciji.

Iako je, dakako, u svakom, političkom i vlasničkom smislu riječ o nekim sasvim drugim i drukčijim vremenima, Španjola bi se ipak trebalo – pitati.

– Ma gledajte, vidite i sami, godine su tu. U jednom periodu života, dulje od četrdeset godina nisam bio kod doktora. Nisam ni danas njihov prečest gost, tlak je, istina, nešto viši, »šećer« sasvim u redu.

Ali da, mogu primijetiti da je riječki sport skoro nestao, kao i to da se kod Miškovića, nakon desetljeća fantastičnih uspjeha Rijeke, baš onakvih kakve sam i ja sanjao, pojavljuje »zamor materijala«.

Ne može se samo reprodukcijom koju omogućava prodaja igrača stvoriti veliki, uspješni klub. Mi ne kontroliramo milijun ili više potencijalnih navijača kao naša konkurencija, ali mi smo drukčiji, iskreniji, skromniji, ali i odaniji svom klubu.

Na tome treba poraditi. K tome, ne razumijem ni najmanje uspješna riječka ili županijska poduzeća. Većina njih je nekako začahurena, sama sebi dovoljna, bojažljiva.

A morala bi se otvoriti zajednici u kojoj žive. Morali bi se ti riječki uspješnici objediniti oko Rijeke i dati joj koliko potrebnu injekciju kapitala, toliko i onu emocionalnu koja bi značila da sve zajedno ima smisla.

Teško može Mišković nastaviti sam. Pa i on pada s voljnim momentom ako vidi da okolini – nije stalo. Potpuno ista priča vrijedi i za Grad. I on je na slijepom kolosijeku. Bez ambicija.

Sustavi koje sam vodio, Rijeku su doveli na Škurinje, Drenovu, stvorili su Srdoče, Marčeljevu Dragu, Špariće – slično mora biti i s današnjom Rijekom.

Nikad, ali baš nikad se ne smijemo zadovoljavati prosječnošću. Ljudi i prostor na kojem živimo to ne zaslužuju. Rijeka i Primorje su svjetsko čudo, čim prije to shvatimo, prije ćemo se probuditi i krenuti dalje tamo gdje sam ja stao.

Ne kažem da se u proteklih 40 godina nije ništa učinilo, ali da je danas sve došlo u situaciju opasnog zastoja, potpuna je i žalosna istina.

Ljubo Španjol. Jedan od najvećih. Osoba koja je kroz svoje poslovanje akumulirala milijarde i milijarde, a da nikad nije upala u stupicu »preusmjeravanja sredstava«.

Na osobni račun. Čovjek koji je Rijeku u svim oblicima njezine pojavnosti vidio kao najvažniju na svijetu. Preuzmemo li, ma i samo dio njegovih misli i vizija, nije uzalud stvarao. Jesmo li to u stanju?

Adria Marine

Mnogo sam toga ostvario, mnogo za samo jedan život, ali nažalost, ili na sreću, osoba sam koja uvijek gleda naprijed. Samim time ne mirim se i ne zadovoljavam postignutim. Uvijek želim više.

Jasno je da kad se osvrnem unatrag, imam na što biti ponosan, posebno na obitelj, na suprugu, kći pravnicu i unuka odvjetnika, oni su moj najveći ponos.

Ali kad me pitate za čime mi je baš žao što nisam ostvario, nezaobilazne bi bile dvije stvari – stadion Kantrida prema nacrtima genijalnog arhitekta Borisa Magaša i projekt Adria Marine.

Rekao sam vam i na samom početku da sam ja iskonski Mediteranac, osoba koja izrazito voli i poštuje more. Kad je, dakle, Adriagradnja bila na vrhuncu, zajedno sa suradnicima osmislili smo projekt izgradnje marina duž čitavog Jadrana.

Startali bismo s Kvarnerom pa bi se širili prema jugu. Je, kod nas je često navraćao i Veljko Barbieri, on je također bio jako posvećen moru, posebno jedrenju.

Jako ga je bio zainteresirao naš projekt, ali prvenstveno s te jedriličarske, turističke strane. Kasnije, kad sam morao napustiti svoje projekte, na koncu konaca i Rijeku samu, projekt je prema našim zamislima i već visoko razvijenoj projektnoj dokumentaciji realizirao upravo Barbieri, sjeća se i na neki način tuguje Španjol.

Da, nije s njegovim potpisom, ali priznamo li mu inicijalnu ideju, može biti ponosan jer ACI će dogodine, 1. srpnja proslaviti 40. obljetnicu uspješnog poslovanja.

Nikad nagrada grada

Vjerovali ili ne, ali Ljubo Španjol nikad nije dobio ni jednu varijantu »nagrade grada«.

– Bio sam predložen 1982. godine, ali kad je to vidjela ekipa koja je tada preuzela grad, vjerojatno se samo grohotom nasmijala.

Počeli su pripremati moju poslovnu i društvenu likvidaciju, a dolazi im prijedlog za najvažniju godišnju gradsku nagradu, smije se Španjol.

Iako nije tip koji čezne za nagradama takvog tipa, kako zna isticati najveće su mu nagrade silni stanovi u kojima žive zadovoljni ljudi ili velebni doček na Korzu nakon što je Rijeka osvojila svoj prvi kup, upravo je nevjerojatno da se njegovog djela nije sjetila baš ni jedna gradska uprava ni idućih četrdeset godina!

Rujevica realnost

Poznato je kako je moj san »Magaševa Kantrida«. Ali kao pragmatična osoba kojoj je uvijek prioritet realnost provedbe pojedinog projekta, danas se slažem i s Rujevicom.

Riječ je o modernom nogometnom kampu koji pruža odlične mogućnosti za trening i razvoj kvalitete. Povratak na Kantridu je u ovom trenutku nemoguć, zato cijenim Rujevicu jer pruža maksimum koji je ovog trenutka moguć.

Rastom zanimanja publike i kvalitete igre, pojavit će se jednog dana i investitor pa će uslijediti i taj toliko željeni povratak na svima nam dragu, u svijetu jedinstvenu Kantridu.