Tomislav Karamarko osvrnuo se danas javno na nedavnu akciju Flajš u sklopu koje je zbog sumnje u utaju poreza privedena njegova supruga Ana Karamarko.

Njegov poduži post s Facebooka prenosimo u cijelosti.

Srijeda, 20. svibnja. Rano jutro, nešto prije sedam. Zvoni zvono. Na vratima našeg stana tri službene osobe. PNUSKOK. Traže moju suprugu. Bio je to početak još jednog, drugog po redu, teatra apsurda pod nazivom “Nađimo mu nešto!”.

Jasno, to je bio mali segment operativnih aktivnosti nadležnih tijela progona u operaciji koju ne bih komentirao. Bio sam načelnik Policijske uprave zagrebačke, pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, ravnatelj Protuobavještajne agencije, ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije i ministar unutarnjih poslova RH. Taj častan i iznimno odgovoran niz dužnosti u sigurnosnom sustavu naše države naučio me je da ne komentiram operacije, da a priori ne optužujem, a najviše da ne donosim presude.
Supruga je otišla u svoj ured u pratnji policije. Tijekom dopodneva pristizale su informacije o događaju i doznao sam kako je privedeno 38 osoba zbog sumnje da su sudjelovale u nezakonitim aktivnostima u sferi financijskog poslovanja, utaje poreza, izvlačenja novca, i sl. Suprugu se sumnjiči da je njezina tvrtka od izvjesne tvrtke kupila, potreban im, software i platila usluge poslovnog savjetovanja, no da su fakture neopravdane. Naravno da optužba ne stoji, činjenice su drugačije. No, kako rekoh, postupci u tijeku se ne komentiraju. Usprkos praksi koja pokazuje da je u Hrvatskoj pravda spora i nedostižna.

Otkud novinar?

Vratimo se zbivanjima u srijedu. Po odlasku supruge u ured, doznajemo da tamo već dežura novinar, reporter Jutarnjeg lista. Kako je moguće da je njegov dolazak istovremen policijskom? Kojim brzinom i od koga novinar Jutarnjeg dobiva informacije? Nakon objave na portalu Jutarnjeg, priključuju se i drugi mediji. Kako Jutarnji list zna da PNUSKOK provodi tajne aktivnosti u koje je uključeno 150 policajaca? Netko je to dužan objasniti javnosti.

Iduća zanimljivost vezana uz medijski tretman cijele situacije, upitna i više nego očita, je ta da su mediji bili zainteresirani isključivo za aktivnosti trojice policijskih službenika – i to baš onih koji su to jutro pozvonili na vrata našeg stana i cijelo dopodne proveli u uredu Ane Karamarko? Potom uočavamo kako hrvatski mediji opetovano ističu da je privedena supruga Tomislava Karamarka. Od 38 osoba koje su osumnjičene i privedene, mediji ponavljaju samo njezino ime i prezime?! Ostalih 37 ne, nipošto. Vjerojatno zbog zaštite privatnosti i onemogućavanja javnog sramoćenja. Na taj standard obitelj Karamarko očito nema pravo. O logici vremena ovih zbivanja, kao i intenzitetu medijskog tretmana, zaključite sami. Navodno su uskoro nekakvi izbori i navodno ću biti negdje nekakav kandidat.

Sve ovo frapantno podsjeća na 2016., kad sam dao ostavku na dužnost predsjednika HDZ-a, a nakon što je MOST infantilnim postupcima srušio Vladu RH, prije toga me optuživši da sam u sukobu interesa. I tada je javnost medijski bombardirana tvrtkom moje supruge i montiranim okolnostima oko iste. Toliko jadno i prozirno da nije vrijedno podsjećanja. No, ipak, treba spomenuti slučaj INA-MOL i sjetiti se kako sam predlagao da se, u dogovoru s mađarskom stranom, povučemo iz arbitražnog postupka i izbjegnemo mogućnost poraza, a time i gubitka nekoliko milijardi kuna. MOST je, naravno, bio protiv jer, kako rekoše, “brifirani” su da dobro stojimo u postupku. Mene su optužili da izdajnički branim mađarske interese. Arbitražu smo izgubili. Dakle, htio sam zaštititi hrvatske interese. Čije interese je branio MOST? Je li itko ikada tražio njihovu odgovornost? Možda mediji? Ni spomena šteti koju je MOST učinio Hrvatskoj. A milijarde kuna su bile u pitanju. Naše, hrvatske milijarde.

Štetni MOST

Gdje su tih dana bili reporteri i snimatelji, naslovnice koje vrište o nevjerojatnoj šteti koju je MOST prouzročio svima nama? Ali treba definirati meritum i nositelja problema! A to sam ja, moja ideološka struktura i politike za koje sam se zauzimao i pokušavao ih realizirati. Jačanje domaće proizvodnje (posebice hrane – što bi oživjelo opustošeno hrvatsko selo), ograničavanje moći uvozničkog lobija, jačanje malog i srednjeg poduzetništva (radi stvaranja snažnog srednjeg sloja stanovništva), osmišljavanje provedive populacijske politike, lustracija i procesuiranje komunističkih zločina.

Veći dio odgovora na ove izazove i konkretne aktivnosti formulirali smo i zacrtali u odgovarajućem programu koji smo izradili u suradnji s jednim od najboljih europskih instituta, IFO Institutom iz Münchena. Provođenje ovih politika osnažilo bi hrvatsko gospodarstvo, sigurnost, suverenost i samosvijest. Ali i život u istini jer bismo mogli raščistiti sa spornim momentima naše prošlosti. Samo se na istini može graditi stabilna budućnost. Ovim mojim pokušajima i odlučnim smjernicama bili su ugroženi brojni interesi, od krupnih materijalnih do ideoloških, retrogradnih. Bio je to mamac za brojne neprijatelje i određene centre moći.

Moji problemi su počeli još ’94. i ’95. godine, kad sam kao načelnik PUZ-a inicirao procesuiranje slučajeva Gradski podrumi i Croatia bus, prvo (i dosta usamljeno) procesuiranje kriminala u pretvorbi. Tada sam bio pod snažnim pritiskom izvjesnih moćnika, ali ustrajali smo. Zamislimo što je značilo, u mom ministarskom mandatu, uhićenje Josipa Boljkovca (sumnja na poratni zločin)? Naravno da se regrutiraju novi neprijatelji mojih politika i mene osobno.

Tuđmanizam

Godine 2012. postajem predsjednik HDZ-a. Vraćam stranku nacionalnim vrijednostima, samopoštovanju i tuđmanizmu. U mandatu ostvarujemo pet izbornih pobjeda iako smo imali i medije i APIS protiv sebe, no narod je bio uz nas i naše stavove. Moj drugi mandat bio bi nepodnošljiv našim političkim protivnicima. Eto, zato je izmišljena afera Konzultantica i sukob interesa. Slijedom toga nije teško zaključiti niti zašto je nastao aktualni događaj. U oba slučaja, riječ je o protivnicima koji kontroliraju medije, nanose udarce mojoj obitelji. Drugačije, očito, ne znaju. A ja – ja još uvijek želim vjerovati u Hrvatsku i dobre ljude, kao i moj časni otac.

P. S. Molim predsjednika Upravnog suda da informira svoje sudce kako je Ustavni sud još u rujnu prošle godine donio Odluku o slučaju mog tzv. sukoba interesa. Čak su ustavni sudci ispisali i neke preporuke. Rekoše mi neki maliciozni elementi da se čeka politička odluka o vremenu i formulaciji ponovljene presude. U takvo što ne želim vjerovati.