RIJEKA Ivan Močinić se poslije šest godina vratio na Rujevicu. Otišao je u bečki Rapid u ljeto 2016. godine i imao dobru polusezonu, za vrijeme koje su Bijeli počeli trijumfalni hod prema dvostrukoj kruni. No, s ozljedom hrskavice koljena za Močinića je u prosincu počela prava kalvarija. U sljedećih pet i pol sezona Močo je odigrao 1.231 minutu u 29 utakmica. Od toga je 21 utakmicu odigrao u jednoj sezoni (2019./2020.) u dresu Istre 1961, što znači da je u četiri i pol sezone odigrao osam utakmica… Plišane kopačke morale su o klin.

– Kada sam se vratio u Rijeku, počeo sam trenirati s Orijentom. Nakon mjesec dana vratili su se problemi s koljenom koje je oteklo, a nakon toga sam dobio mononukleozu. U tih mjesec dana baš nije bilo lako, loše sam se osjećao. Tada sam počeo razmišljati da bih mogao početi s nečime drugim. S tim nogometom cijeli sam se umorio i izmrcvario. Stalno je bilo nešto. Želio sam početi raditi nešto u čemu ću početi guštati.

Moj prijatelj i ja javili smo se predsjedniku Miškoviću, koji je kontaktirao Deana Šćulca, koji me pozvao u klub na razgovor – kaže Ivan Močinić o povratku na Rujevicu, gdje sada radi kao pomoćnik u dvjema kadetskim momčadima.

Krenulo je s hrskavicom, a zatim je krenula revija ozljeda. Ruptura kvadricepsa, prepone, mononukleoza…

– Bilo je puno više toga: puknuće kolateralnog ligamenta, dvaput ruptura zadnje lože, pet puta blokirano koljeno, dvije operacije meniska, čišćenje koljena… Tko će to zapamtiti. Sve te ozljede dolazile su jedna za drugom, a poslije svake bi stanka trajala dva-tri mjeseca. Sve je to zbog koljena. Koliko god treniraš, ako nisu u trenažnom procesu i nisi maksimalno spreman, teško da ćeš izbjeći neku ozljedu. Trebao se naći idealan balans treninga i izbjegavanja boli, puno se toga mora poklopiti da se vratiš kako treba.

Stalni problemi

Odluka je sazrijevala. Iako je mogao odigrati još koju sezonu, možda u nekoj nižoj ligi, Močo je odlučio sačuvati koljena i okrenuti se trenerskom poslu.

– Imao sam želju, dobro sam se osjećao, ali znam i sam da neću igrati na razini na kojoj sam želio igrati, a problemi su bili stalni. I da igram nogomet na terminu s prijateljima, nisam siguran da mi nešto ne bi bilo. Kako onda igrati Prvu ili Drugu NL, koje su fizički jake. Čemu onda sve to. Poslije odluke o kraju karijere mogu reći da sam zadovoljan. Možda sam i zadovoljniji nego što sam mislio da ću biti. Znam koliko volim nogomet i djecu, koliko volim trenirati. Zato je jedina logična stvar bila okušati se u trenerskom poslu. Početnik sam, mogu biti pomoćnik, ali ako želim nešto više, moram upisati školu. Čeka me puno učenja i rada, na početku sam, ali želim najprije C, a onda B, pa dalje sve do Pro licence.

Protekle nedjelje u Puli su se susrele momčadi u kojima je igrao, Istra 1961 i Rijeka. Bijeli su spasili bod i poziciju trenera Fausta Budicina. Riječanima je sada pobjeda nad Varaždinom nužnost.

– Početak sezone nije bio idealan. Napravljena je nova momčad, okupilo se puno mladih igrača koji su se sustavno, kroz školu nogometa, Orijent 1919 i poslije Hrvatski dragovoljac spremali da bi bili pojačanja za Rijeku. To je možda veća dobit nego neka tri boda. Ide se korak po korak. Ova Rijeka ima dobre temelje. Miks je starih i mladih igrača. Koliko god bodovno to sada ne izgleda, kroz mjesec dana bi to mogla biti jako dobra priča.

Močo je među Bijele stigao s osam godina. Kao morčić. Uvjeti koje danas imaju mladi igrači na Rujevici ne mogu se usporediti s njegovim počecima.

– Mi smo imali jednog trenera u svakom uzrastu, u dvije generacije. Od otvaranja kampa svaka generacija ima glavnog i pomoćnog trenera, kondicijskog trenera, te trenera vratara koji je za dvije generacije. Takve uvjete nemaju ni neke seniorske ekipe. Djeci je omogućen razvoj u dobrim uvjetima. Početnik sam, ali nadam se da ću jednoga dana biti relevantan i odgovoran. Jedno znam, igrat će tada djeca koja to najviše zaslužuju.

Močinić je prije odlaska u Rapid odigrao jednu utakmicu, protiv Splita, za Bijele u trijumfalnoj sezoni dvostruke krune pa se i njemu vodi da ima osvojenu titulu. Uz jedan Hrvatski kup.

– Ušao sam u igru zadnjih pet minuta… Pratio sam Rijeku cijele te sezone. To je bila najuvjerljivija generacija Rijeke. Iz vikenda u vikend vodili su 2:0 poslije 20 minuta igre i to samo pokazuje moć te generacije. Imali su cijele sezone dva poraza, slučajan poraz od Istre i Dinamo, kada su išli igrati poslije fešte. To je sigurno najveći uspjeh Rijeke u povijesti, osvojiti prvenstvo s toliko nadmoći.

Europski skok krenuo je sa Stuttgartom, kada je imao osvojenu loptu i asistenciju za Gorana Mujanovića, koji je pogodio za 2:2 i prolaz Rijeke. Od kornera Stuttgarta do pogotka Rijeke prošlo je 13 sekundi…

– Zasluga tog skoka je najprije predsjednika Miškovića, a zatim i Keka, koji nas je preuzeo šest mjeseci ranije. Treniralo se tada u svakakvim uvjetima, kada se treniralo u Šmriki, Kostreni… Kek je svakom igraču omogućio maksimalno ozbiljne uvjete za rad. Pazilo se na sve, hoće li teren biti suh ili ne. To ljeto se išlo i u Fužine. Kroz sustavni rad dogodio se taj Stuttgart.

Pegula

Ivana je ozljeda gležnja spriječila i u nastupu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Močo je na posljednjem treningu obnovio ozljedu gležnja i morao je kući jer su bila nužna dva-tri tjedna za oporavak. Što je Močo skrivio?

– Iskreno, nisam ništa skrivio. Otvarala mi se prigoda sto puta. Imao sam sreću zaigrati kod Keka u seniorima. Možda sam tada bio uporniji i imao više sreće naći se u toj generaciji. U Rapidu nije moglo biti bolje, Istra 1961 je imala dobrog trenera, dobre uvjete, u Šibeniku sam imao mjesto, ali jednostavno se nije posložilo s ozljedama. Nakon svega ima žala, ali gledam naprijed. Moram krenuti sa školovanjem za C licencu. Bez toga ne ide.

Ivanov otac Efrem, također bivši nogometaš, ostavio je dubok trag na Krimeji.

– Uvijek je bio uz mene, svaka mu čast. Vidio je da se mučim zadnjih nekoliko godina. Netko bi rekao da udaram glavom u zid, ali on je vidio da imam motiv. Nikad nisam više trenirao, moglo se to i okrenuti, ali ponekad treba reći dosta, krenuti s nečim drugim, u čemu možeš uživati i potpuno se tome predati. Još je rano, ali imam ambicije, vidim se u trenerskom poslu. Zaželio sam se biti u žiži, pet godina sam odmarao.

Močo kao da nije prestao igrati, izgleda više fit od nekih prvotimaca.

– Iskreno, treniram svaki dan. Naučio sam tako. Radim vježbe za koljeno da bih mogao ponekad zaigrati s djecom. Moram biti fit.

Ivica Kostelić je naučio živjeti s boli u koljenu posljednjih sezona karijere.

– Osjetim i ja hrskavicu, ali puno manje kada napravim vježbe prevencije. Tada normalno mogu trčati. Ali triput tjedno moram raditi vježbe za koljeno. Zagrijavanje je uvijek s biciklom, slijede vježbe balansa, a zatim vježbe stabilizacije i prevencije pa čučnjevi. Trening od dva sata se mora napraviti, inače bi bol bila prevelika.