RIJEKA – Nakon šest godina Vedrana Rudan ima novi roman – naslov mu je “Doživotna robija”, a objavljen je u izdanju V.B.Z.-a. Kako se navodi u opisu knjige, roman je oštar i provokativan, kao što nas je ova autorica i navikla, ali i drukčiji, tiši i melankoličniji od dosadašnjih, psihološki iznijansiran i slojevit, s neočekivanim obratom koji majstorski naglašava dvojbu s kojom se glavna junakinja bori cijeli život. I “Doživotna robija” je roman o ljubavi i njezinom naličju – jednoj od omiljenih tema Vedrane Rudan – ali ovaj je put uz ljubav prema muškarcu u fokusu ljubav prema djeci.

Roman će biti predstavljen u sklopu ovogodišnjeg Vriska u Rijeci sredinom rujna.

Krenimo od samog naslova vašeg novog romana – “Doživotna robija”, koji se može shvatiti dvosmisleno. Roman, naime, motivom ubojstva donosi i kriminalistički zaplet, no “doživotna robija” još se više odnosi na nešto drugo. Završne rečenice knjige su ove: “Zaslužila sam doživotnu robiju. Učinila sam strašan, neoprostiv zločin. Rodila sam.” Na koricama romana kažu da ste se time usudili dirnuti u najveći tabu – ljubav prema djeci. Što vas je potaknulo da pišete o ovoj temi?

– Ljubav prema djeci ili preciznije, odnos roditelja s djecom, ne mora to uvijek biti ljubav, vječna je tema. “Doživotna robija” je knjiga koja govori i o tome. Ne bih rekla da me “ljubav prema djeci” inspirirala da napišem ovu knjigu. Glavna inspiracija mi je ipak bio život sam. Svačiji je život velika avantura, često čujemo kako ljudi oko nas govore: “O mom bi se životu mogla napisati knjiga.” Naravno. E pa ovo je knjiga o jednoj Loli kojoj je odnos s kćeri obilježio život, ali njezina kći joj nije bila opsesija. Mislim da je bila opsjednuta sobom i kontroliranjem života. Ja sam kontrolfrikuša pa sam htjela opisati kroz koje muke paklene prolaze takvi ljudi. Na kraju sve nas život iznenadi jer se ne da kontrolirati. Zadnja rečenica u knjizi zapravo poručuje da kad jednom rodiš, više ne možeš kontrolirati ništa. Većini ljudi koji imaju djecu sudbinu određuju djeca. Sudbine roditelja često znaju biti jezive. O tome sam pisala.

Roditelji i djeca

Živimo u društvu u kojem se ističe važnost obitelji, a djeca su u tom kontekstu svetinja. Vi, pak, na jednom mjestu u romanu konstatirate: “Svakoj su ženi djeca njezini najveći neprijatelji. Da se mogu vratiti unatrag, bih li abortirala?” Ili: “Djeca nisu igračke, djeca su doživotna robija.” Takvih sličnih rečenica u knjizi ima još. Ima i onih koje otkrivaju ljubav roditelja prema djeci, koja može biti tolika da je majka, kao ova iz vaše knjige, spremna čak i na ubojstvo kako bi zaštitila svoju kćer. Zašto je odnos djece i roditelja, naročito onaj između majke i kćeri, tako kompleksan, kompliciran, toliko da postaje poput okova?

– Zašto je odnos između djece i roditelja doživotna robija, znaju oni koji imaju djecu. Ne mislim da je odnos između majke i kćeri kompliciraniji nego odnos između majke i sina. Samo je drukčiji. Majka želi da joj kći u životu izbjegne sve klopke u koje je ona upala, kći majku doživljava najčešće kao ženu kakva nipošto ne želi postati ili kao žrtvu kojoj ona uzaludno pomaže. Između roditelja i djece uvijek postoji naboj jer je u igri, najčešće, velika ljubav. Kad govorim o “velikoj ljubavi” ipak mislim na ljubav koju osjećaju roditelji prema djeci. Djeca nas najviše vole kad su bebe jer osjećaju da bi bez nas umrle. Kako rastu, tako jačaju. Kako jačaju, tako procjenjuju, sude, računaju. Našu bezuvjetnu ljubav u pravilu podrazumijevaju. Na roditeljima je da se pomire da s godinama gube dječju ljubav, ako su je ikad imali, i da djeca, kako je to jednom netko genijalno rekao, žive roditelje gledaju kao mrtvi kapital. Ne znam u kom bismo trenutku mi roditelji trebali u našoj djeci prepoznati odrasle ljude s kojima bismo morali komunicirati bez emocija. Postali bismo bliži jedni drugima. Kad bi nam djeca mogla postati stranci koji će nas poštovati i koje ćemo poštovati, sve bi bilo manje napeto.

Vaša glavna junakinja evocira zbivanja iz prošlosti, no sadašnjost se odvija u vrijeme korone, a pozornica zbivanja je Rijeka. Osim poznatih riječkih lokacija, tu su još i Opatija, Lovran, Učka… Tema korone donijela je i motiv maske, odnosno maskiranja, koje se spominje i u neočekivanom obratu na kraju romana. Ima li vrijeme korone i neko dodatno značenje u vašoj knjizi i kako ste ga osobno doživjeli i proživjeli?

– Korona je promijenila svijet. Došla je da ostane. Više nikad nećemo hodati bez maske osim s vremena na vrijeme. Kad nestane korona, doći će neka druga opaka boleština. Kako je rekao Bill Gates, idući će virus, nije bitno umjetni ili prirodni, biti još opakiji. Ovo njegovo “ili umjetni ili prirodni, nije bitno” meni je, recimo, bitno. Nikad nisam povjerovala u priču da je korona božja volja. Sigurna sam da je k nama došla iz laboratorija. Znamo da nas ima previše na Zemlji. Znamo da Zemljom vlada nekolicina gospodara. Što će iduće na nas poslati, ne znamo. Međutim, u prirodi postoji ravnoteža. Priroda je ljudima uvijek poručivala: “Ja sam gospodarica vaših života.” Ljudi su jedina bahata i glupa živa bića. Izgubit će rat s prirodom, već ga gube, čak i ona petorica ili šestorica koja misle da će moći pobjeći. Zaslužili smo sve što nam se događa. Korona se, naravno, i mene dočepala. Načela mi je vid i pluća. Vjerujem da mi je cjepivo pomoglo da ne umrem. Doduše, dovoljno sam stara i toliko užasnuta svijetom u kome živim da mi se smrt sve češće čini kao spas.

Vedrana Rudan / Foto RINO GROPUZZO

Država totalnog bezakonja

Jedna od važnih tema u “Doživotnoj robiji” je i obiteljsko nasilje, odnosno nasilje nad ženama. Vaša junakinja tako na jednom mjestu konstatira: “Čula sam da se u Hrvatskoj ubijaju žene, najčešće ih ubijaju muževi, partneri i sinovi.” Suočen sa spoznajom zlostavljanja unutar vlastite obitelji, vaš glavni ženski lik odlučuje se na drastičan korak – osobni obračun sa zlostavljačem. Je li u ovoj državi (i možda bilo kojoj drugoj) jedini način da dođemo do pravde tako da je uzmemo u svoje ruke?

– Naravno. Živimo u državi totalnog bezakonja. Moćnici vam nekažnjeno smiju ubiti dijete na zebri, moćan muž smije nekažnjeno udaviti ženu, čak i nemoćni mužjaci dobivaju simbolične kazne kad prebiju ili ubiju ženu. Pravosuđe je korumpirano, žena se u Hrvatskoj tretira poput bolesne kurve koju svatko može opušteno smaknuti, to se ne doživljava kao egzekucija nego kao deratizacija. Već godinama govorim i pišem da se čovjek u ovakvom društvu može braniti i obraniti samo po sistemu oko za oko, zub za zub. Razumijem sve one koji se tako brane, tako bih i ja postupila kad bi se nekome meni bliskome dogodilo zlo. Čekati dvadeset godina oslobađajuću presudu za bogatog zločinca koji ti je džipom, pijan, u svojoj dvadesetoj, ubio dijete – besmisleno je. Svaki normalan roditelj bi ga u Hrvatskoj trebao ubiti i tako poslati poruku i njegovim roditeljima i sistemu: možete me jebati neko vrijeme, ne možete me jebati sve vrijeme.

O pobačaju

U romanu se dotičete i tema kao što su silovanje, pobačaj… U posljednje vrijeme, spomenimo Ameriku, iznova se dovodi u pitanje pravo žene na abortus. Kakav je vaš stav o toj temi?

– Jedini normalan. Žena je vlasnica svoga tijela i smije s njim činiti što je volja. Zanimljivo je da svuda u svijetu, bile to Amerika ili Hrvatska, o ženskom tijelu i abortusu najviše govore muškarci koji o toj temi ne znaju ništa. Kad se u sve uključi Katolička crkva koja svojim svećenicima nameće celibat, istovremeno su oni svuda najveći poznavatelji žena, sve postaje jasno. Abortus je zločin jer to misle muškarci. Oni prizivaju “savjest”, oni znaju što je za ženu najbolje, oni sude, oni presuđuju. Žene se ne bune osim nekoliko starleta koje na našim ekranima laprdaju o ženskim pravima, istovremeno se slikaju s premijerom i od njega traže “zaštitu”. Od njega koji je direktno kriv što se žene u Hrvatskoj tretiraju kao glupače kojima treba “objasniti” što je što? Sve će nam o nama reći biskupi djecojepci, perverznjaci i lopovi koji uz blagoslov države žive poput careva. Žene šute i trpe. Kad bi se udružile u grupe, provalile u ordinaciju gadova s “prizivom” i razbile im glave, Hrvatska bi bila bolje mjesto. Kad bi majka kojoj je svećenik razvalio guzicu sinčiću od deset godina zločincu u mantiji uvalila nož u trbuh, Hrvatska bi bila bolje mjesto. Zalažem se za nasilje? To je neprihvatljivo? Čovjek je onoliko čovjek koliko se uspije osloboditi straha. Obični građani Hrvatske već su trideset godina usrani do pakla. Zato nam je ovako kako nam je.

Na kraju romana vaša junakinja napušta Hrvatsku. Je li to jedini izlaz?

– Naravno.

I za kraj, radite li na nečem novom?

– Uvijek radim na nečemu novom. Najnovije je ovaj intervju za Novi list. Ako me ne cenzurirate, za vaše će čitatelje ovo biti “nešto novo” (smijeh).