Osamnaesto je stoljeće Ugarskom riječkom Emporiumu, blistavom dragom kamenu krune Svetog Stjepana s refleksijama morskih krajobraza dalo mjesto egzekucije vlasti, manifestacije moći i prezentacije kulturnog i drugog utjecaja te hegemonije na riječkoj obali u zdanju stare Guvernerove palače.

Palača s perivojem

To jednokatno zdanje skromno naglašenim centralnim rizalitnim portalom, balkonom i timpanom podražavajući stilske refleksije klasicizma i romantičarsko-biedermayerskog ukusa glavnim je pročeljem gledalo na park sačinjen na tradiciji francuskog perivoja u maniri devetnaestoga stoljeća. Kameni stupići, danas razasuti po gradu od Pećina do Mlake, okružuju bivši park i ulaz, te služe za potrebe vezivanja konja. Pogled s prvog kata, Piano nobile i svečanoga salona za protokolarna primanja te svečane zabave po adaptiranom i pregrađivanom projektu gradskog riječkog arhitekta Antonia Gnamba sezao je preko perivoja na omanju rivu i kvarnerski krajobraz.

Palača, iako skromnog arhitektonskog izričaja imala je veliku političku važnost i društvenu ulogu. Ne spominjući guvernere, cvijet visokog ugarskog plemstva te njihove visokorođene supruge pored činovnika iz ne manje vrijednih obitelji, palaču su posjećivali mnogi, dolazeći u Rijeku. Političari, vojni, državni i crkveni velikodostojnici, plemići, poduzetnici, znanstvenici i umjetnici…

Horvatska domovina nastala u staroj zgradi Guvernerove palače

Za hrvatsku povjesnicu osobit je podatak da je kao službenik tu djelovao pisac Antun Mihanović pl. Petropoljski (1796. -1861.). Ovdje piše Horvatsku domovinu, pjesnički uradak odnosno tekst koji postaje hrvatska himna Lijepa naša. Stara palača građena je od strane gradskog arhitekta i urbanista Gnamba u vremenu kada se prestaju zatvarati gradska vrata, ruše gradske fortifikacije i zatrpavaju obrambeni jarci. Njezina je gradnja najavila velike promjene i novi grad – Civitas Nova na obalama ispred starog gradskog nukleusa u osvitu novoga doba. No, kako je palača bila »pokretačem« jednoga vremena tako je i u drugom vremenu izvršila strateški ogroman utjecaj na portret grada kasnog devetnaestoga stoljeća.

Smatrajući ju nedostatnom u prikazu moći i maestoznosti vlasti tadašnji je guverner, grof Lajos Batthyany (1860. -1951.), prodaje parobrodarskom prekooceanskom pomorskom društvu Adria. Novcem od prodaje počinje se graditi nova guvernerova palača od 1893. do 1896. godine po projektu glasovitog mađarskoga arhitekta Alaiosa Hauszmanna (1847. -1926.), pored ostalog i projektanta Budimpeštanskog parlamenta na čijem ulazu ponosno stoji i riječki povijesni grb. Zgradu stare guvernerove rezidencije otkupljuje za rušenje ingeniozni riječki poduzetnik, najbogatiji Hrvat Austro-Ugarske monarhije, Gjuro Ružić (1834. -1922.). Razgradivši palaču, njezin je građevni materijal upotrijebio za gradnju svojih palača u Rijeci, na Sušaku ali i svoje ladanjske vile u Fužinama. Kamen, opeka, drvo, metal te rešetke iz kovanog željeza i danas krase neka od tih zdanja.

Nova palača – potvrda poslovne moći

Prazan prostor uz Korzo postaje Trg Piazza Elisabetta-Erzsebetter sa gotovo preslikanim nekadašnjim perivojem na čijem će mjestu niknut gorostasna palača kolosalne pojavnosti. Zanimljivost jest da će novoosnovani trg po tradicijskom fiumanskom običaju mijenjati izgled i imena, pa ćemo ga znati i kao Piazza Elena, Narodni trg, Togliattiev trg i danas Jadranski trg.
Ugarsko-američka parobrodarska prekooceanska kompanija Adria, bivši tipični izdanak raskoši profita kasnog devetnaestog stoljeća imala je potrebu potvrditi arhitektonski svoju poslovnu umješnost i moć. U pravom trenutku, kad je visoki historicizam u eklektičnom obilju gradio arhitektonska remek djela, u nastojanju da impresionira svoje poslovne partnere, a odlučuje se izgraditi palaču koja će svojim korpusom pokriti cijelu površinu nekadašnjeg guvernerskog parka, odnosno čitavu insulu postavši najmonumentalnijom palačom gradskog središta i Riječke luke.

Iznimna ostvarenja arhitekta Zammattija i skulptora Bonomija

U eklektici neorenesanse i neobaroka palača dominira rivom. Godine 1894. započinje gradnja, a pomorsko društvo projekt naručuje kod poznatog mađarskoga arhitekta Vilmosa Freunda (1846.-1920.). Njegov projekt međutim nastavljaju uz svoje vizije arhitekt Francesco Mattiassi (1865.-1946.) i na kraju, u odlučujućoj mjeri završava 1897. godine uz neviđeni trošak Giacomo Zammattio (1855. -1927.). Taj tršćanski arhitekt je kroz gotovo dvadeset godina svoga iznimnog djelovanja u Rijeci i regiji ostvario fantastične arhitektonske, ali dijelom i urbanističke uspjehe definirajući Dolac i Brajdu, dva vlasnička imperija vlasnika tvornice Torpeda Roberta Whiteheada (1823. -1905.).

Zgradu krasi njezina veličina, ali i niz konstruktivnih i dekorativnih elemenata od bugnata rustica u prizemlju do kupola na krovu. Sve to, uz niz prekrasnih ornamentalnih dodataka, nije uništila ni dogradnja mansardnog dijela 1924 godine.

Ipak, najimpresivniji elementi građevine koji privlače poglede divljenja su hipertrofijske skulpture iz istarskog kamena. Arhitekt je zamislio naglasiti prednje i zadnje pročelje u centralnom rizalitu monumentalnim portalima ponad kojih su balkoni, a nad njima četiri kolosalna stupa referirajući se na genijalni Michelangelov kolosalni red spojivši dva kata i time pridodavajući dojmu monumentalnosti.

Tu nije kraj jer su kompozitni stupovi zapravo postamenti za gigantske skulpture ponad njih. Uz ovih osam skulptura pribrajamo još dvije koje uokviruju ulazni portal pa ih brojimo deset. Dvije Herme, jedan mladić i jedan zreli muškarac flankiraju portal i postaju ujedno i konzole, nosači balkona. Ogromne površine nagih tijela muškaraca, nabreklih mišića imaju svoj vrhunac u karakternim fizionomija i prodornim pogledima zastrašujuća naboja, gledajući skulptorskom varkom i u oči svakoga prolaznika, i prema pučini Kvarnera, Jadrana i dalekih mora. Sažimaju nebo i zemlju mirnim morem. Unutarnja snaga s kredom helenističke dinamike i naturalizma već s ulaza dominira u svakom trenu, smislu i pogledu. Na prednjem, pročelju gledajući prema moru na četiri visoka stupa postavljene su četiri stajaće skulpture muškaraca, pomoraca esencijalnih za sigurnu plovidbu. U historicističkoj neobaroknoj raskoši nižu se Barba-kapetan – Hugo (Ugo) Eidlitz, Timonier-kormilar-Emilio Curanda (Kuranda), vodeći ljudi Adrie. Uz njih Capo-machinista- upravitelj stroja, te nostromo-pilot-vođa palube s alegorijskim atributima svoga zvanja.

Stražnje pročelje koje gleda prema gradu i danas Jadranskom trgu donosi nam pak ženske draži alegorijskim skulpturama žena koje simbolički prikazuju kontinente s kojima kompanija ima brodarske veze. Aziju predstavlja Japanka, Afriku Egipćanka, Ameriku Indijanka dok Europu predstavlja ribarica sa Sjevernog mora. Nažalost, nepoznanica je imaju li i ove skulpture veze sa stvarnim osobama. Zasigurno bi bilo lijepo otkriti da jedna dama predstavlja suprugu direktora Curande, glasovitu ljepoticu koja je zavrtjela glavama grofova, prinčeva, nadvojvoda te mnogih drugih, i time postavši središtem pikantnih priča grada Rijeke i europskih dvorova s kraja devetnaestoga stoljeća.

Autor ovog u riječkim prilikama neusporedivog skulpturalnog opusa je venecijanski skulptor Sebastiano Bonomi. Vjerojatnost jest da ga je za realizaciju ovih skulptura odabrao Giacomo Zammattio, okrenut svome Trstu i Veneciji već dovevši vrhunske slikare Fumia, Scomparinia i skulptore Benvenutia i Mayera. Za sve nalazimo mnoštvo podataka no za Sebastiana Bonomia tek rijetke, škrte vijesti. Ipak za nadati se da ćemo u budućnosti saznati i ponešto više o tom nadarenom skulptoru, tvorcu najimpresivnije arhitektonske riječke plastike venecijanskih reminiscencija.

Tekst: Theodor de Canziani