Tip historicističke poslovne palače razvija se tek zadnjih dvadesetak godina 19. stoljeća iz više stambene najamne kuće s poslovnim prostorom u prizemlju i u njegovu povišenju – mezaninu. Zbog širenja poslova i prostora te povećanja zaposlenog osoblja, vlasnicima su pojedinih velikih poduzeća za to trebale više od jedne ili dvije etaže, nadograđivali su postojeća zdanja, a ponekad su gradili nova, samostojeća i reprezentativna, prestižnog izgleda i upečatljive dekoracije.

Smještaj poslovnih palača je također pomno odabiran. Mora se nalaziti na glavnoj gradskoj šetnici ili u gradskoj luci, na samoj morskoj obali, gdje se zrcale u moru kao što je palača brodarskog društva Adria na Rivi. U ovakve riječke historicističke arhitekture uvrštavamo palače s većinskom namjenom za uredski posao i poslovanje, iako one dijelom služe i u reprezentativno-stambene svrhe. Palača Jadran (Palazzo Adria) je četverokatnica pravokutnog tlocrta s unutarnjim galerijskim dvorištem.

Poslovni prostori (poštanski – telegrafski uredi) su u rustičnom prizemlju (s kolskim prolazom na dvorište), poslovni prostori su i na prva dva kata (pomorsko društvo Adria), te na zadnja dva kata udobni stambeni prostori za rukovoditelje i više činovnike. Posebno treba istaknuti da su stanovi, uz kupaonicu, zbog posluge imali čak dva toaleta.

Dojmljivo predvorje

Krovna je konstrukcija, s naglaskom na središnjoj kupoli, projektirana u sjevernjačkom, tj. kontinentalnom duhu i stilu kakav susrećemo u onodobnim historicističkim poslovnim zgradama Zagreba, Beča pa i Budimpešte. Neobarokna glavna kupola lukovičasta je oblika, a bočne su, ugaone, kupole tek naznačeni završeci mansardnog, strmog krovišta.
Središnji rizalit pod kupolom glavnog pročelja po vertikali je naglašen parom stupova čije baze izlaze iz pročelja, a na vrhu, u visini četvrtog kata, na mjestu kapitela su skulpture. Zahtjev za prostranim i upečatljivim ulaznim predvorjem Vilmos Freund je riješio naglasivši ulazni vestibul kupolnim svodom te njegovim protezanjem u visinu (uključivši mezanin) i u širinu (obuhvativši tri vertikalne osi).

Na gornjim se katovima na tome mjestu nalaze najreprezentativnije prostorije (na prvom katu svečana dvorana kazetirana stropa). Generalna dispozicija prostora i katnost zgrade, koja izvana nije bila pretjerano dekorirana, zadržane su i dalje u gradnji koju su prema mađarskom nacrtu preuzeli na terenu Francesco Mattiassi, odnosno Giacomo Zammattio. Usporedbom s drugim kasnijim riječkim građevinama, po načinu horizontalne razdiobe pročelja te po komponiranju volumena i dekoracije, Zammattiju se može pripisati ključni udio u konačnoj izvedbenoj varijanti ove palače.

Bogato ukrašene balkonske galerije

Unatoč teškoćama u organizaciji gradilišta i podizanju velike četverokatne novogradnje koja prekriva cijelu insulu, zgrada je bila pod krovom već 1895., a potpuno završena 1897. godine. Kubus je zgrade miran i simetričan, pomirenih vertikala i horizontala, a u tlocrtu je pravokutnik s unutarnjim četvrtastim dvorištem oko kojeg teku balkonske galerije bogato ukrašene željeznim ogradama i pergolama. Pergole su sjenice sastavljene od niza usporednih kamenih stupova spojenih ravnom drvenom gredom ili metalnim šipkama. Obrasla je biljkama penjačicama. Uglovi zgrade naglašeni su rizalitima, balkonima i manjim kupolama.

Glavni portal koji je na južnoj, morskoj strani, naglašen je skulpturama Titana. Ulazi se u raskošan atrij, kratko središnje stubište koje se na podestu s dizalom račva u dva bočna kraka za prvi kat. Na sredini prvog kata dužeg pročelja širok je hodnik iz kojega se ulazi u najveće, najreprezentativnije urede. Drugi je kat izvana uređen kao glavni kat reprezentativne palače s velikim balkonom uza središnje tri prozorske osi, te s manjim balkonima na rubovima pročelja. Središnja os glavnog južnog pročelja okrenuta moru naglašena je najvećom kupolom, a bočno, na uglovima zgrade su manje kupole.

Pregradnje i zidne dekoracije

Tijekom svojeg dugogodišnjeg postojanja palača je doživjela nekoliko manjih unutarnjih pregradnji. Godine 1896. ugrađena su dva bočna dizala koja su služila prenošenju ljudi i tereta poduzeća. Nakon kraja Prvog svjetskog rata na zgradi su postojala razorna oštećenja, točnije nastala su 1920. godine za vrijeme Krvavog Božića. Kasnije je palača dobila novo, središnje dizalo, a dograđen je i krovni kat koji se nalazi između kupola (zbog čega one danas izgledaju niže). Krajem 1950-ih pojedina su predvorja u palači oslikana zidnim dekoracijama, jedna od njih prikazuje riječku luku. Njihov autor je hrvatski slikar Vladimir Udatny. Rođen 1920. u Voćinu, Udatny je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tamo svoje umijeće usavršava iz grafika Tomislava Krizmana i slikarstva Marina Tartaglie. Od 1952. boravi u Rijeci gdje mu je jedno od važnijih ostvarenja osnivanje Riječke grupe (1961). Što se tiče originalne drvenarije i uredskog namještaja, ostala je samo jedna klupa izrađena u historicističkom stilu. Ipak, i ona sama je dovoljan dokaz nekadašnje raskoši i važnosti ove palače.
Toga je svakako svjesno i brodarsko poduzeće Jadrolinija koje je 2007. godine, za vrijeme obilježavanja 110. obljetnice izgradnje palače, uložilo znatna sredstva u svrhu pokretanja akcije obnove vanjštine. Obnovljena su sva pročelja i očišćene skulpture, na kojima su se pokazala oštećenja nastala zbog atmosferskih utjecaja tijekom vremena.
Danas se palača Jadran ponosno ističe u svom punom sjaju i svakodnevno privlači poglede znatiželjnih turista i putnika, koji brodom pristižu u riječku luku.

Arhitekti

Francesco Mattiassi
Arhitekt Francesco Mattiassi rođen je u Trstu 1865. godine. Diplomu je stekao u Zagrebu 1886., nakon čega odlazi u Budimpeštu. Godine 1898. dolazi u Rijeku i tamo osniva vlastito građevinsko poduzeće u sklopu kojeg se nalazio i arhitektonski studio. Svoje ime je odlučio promijeniti, pa od 1918. kao Franjo Mat(t)ias(s)ić živi i radi na Sušaku. Osim palače Adria, najznačajnije njegove izvedbe su ubožnica Branchetta te niz historicističkih, secesijskih i modernih zgrada u Rijeci. Mattiassi je umro u Sušaku 29. kolovoza 1946.

Giacomo Zammattio
Giacomo Zammattio, rođen 1855. u Trstu, pohađao je njemačku gimnaziju, smjer dizajna u rodnom gradu. Interes za arhitekturu potaknuo ga je na studij politehnike u Beču, gdje dolazi u kontakt s Enricom Nordiom. U tom je periodu blizak s Friedrichom von Schmidtom i pohađa lekcije o neorenesansom stilu kod Heinricha von Ferstela. Nakon toga se vraća u Trst. Jedan je od osnivatelja “Circilo artistico triestiano” i njegov prvi tajnik. Njegova profesionalna karijera započinje u Rijeci 1884. godine, kada radi kao voditelj gradnje na “Teatro comunale”, a već godinu dana kasnije gradi mušku i žensku građansku školu. Polazeći od stilskih karakteristika venecijanske renesanse, “l`Opera di Zammattio”, građena 1889. i danas poznata kao Filodrammatica, razvija se u formama cinquecenta i paladijanske palače. Očuvao je i barokne utjecaje gradeći palaču Ploech (Plök, 1887.), zatim niz kuća u ulici De Amicis (1895.), ulici Parini (1894.-95.) i zgradu Riječke narodne štedionice (1896.). U konstrukcijama stambenih kuća, Zammattio prihvaća neorenesansni stil s naglascima na Toskanu. Razvijaju se nove zgrade formirane za potrebe komercijalne arhitekture – sa širokim lukovima, tj. lombardskim elementima i očitim referencama na Camila Boita, kao što je to učinjeno na kući Whitehead u ulici De Amicis, 1896. godine. Preminuo je u Trstu 1927. godine.

Jeste li vidjeli muške i ženske kipove na pročelju palače Jadran?

Palaču Jadran, i na prednjoj i na stražnjoj strani pročelja krasi, vjerojatno mnogima nepoznato, osam iznimnih skulptura. Dvije, impozantne, a pogledu lako uočljive, smještene su na ulazu u zgradu. Venecijanski kipar Sebastian Bonomi autor je ovih deset kipova. Osam skulptura smještenih, na stupovima, na pročelju zgrade, dijele se na četiri ženske figure okrenute kopnu i četiri isto tako markantne muške figure okrenute moru. Ženske figure simboliziraju četiri kontinenta koji daju ekonomski poticaj, poput vjetra brodu. Kontinenti su Europa, Afrika, Amerika i Azija. Personifikacija Afrike prikazana je u liku Egipćanke, Azija u liku Japanke, Amerika u liku Indijanke i Europa u liku nordijskog ribara.

Kipovi na pročelju palače Jadran / Foto: M. GRACIN

Žene okrenute kopnu simboliziraju sigurne luke u koje brodovi uplovljavaju. Četiri muška kipa personificiraju glavna zanimanja moreplovaca: kapetana broda, zapovjednika stroja, kormilara i peljara.To su ujedno i portreti četiri vodeća čovjeka ugarskog pomorskog poduzeća Adria. Tako je Emilio Curanda portretiran kao kormilar, a kao kapetan prikazan je direktor Adrije Ugo Eidlitz, obojica su bili stupovi kompanije.

Radi se o trgovačko osiguravajućem društvu koji je pandan Lloydu u Trstu i koje svoje bogatstvo bazira na prekomorskom prometu. Ženske figure ostaju na kopnu dok su četiri figure mornara okrenute moru. Kada se kompanija interpretira kao alegorijski brod, ženske figure su sidra i jedra, dok četiri figure mornara okrenute moru, upravljaju tvrtkom kao brodom. Preostale dvije figure su Herme. One se nalaze na južnoj strani, na ulazu u palaču.

Prema povjesničarki umjetnosti Daini Glavočić, često ih ljudi interpretiraju kao nosače globusa Titane ili Atlasa. Razlika je u tome što Herme skulpture koja se sastoji torza i smještenog na postolju. Značenje im je da pridržavaju nebo, a kada je nebo mirno onda je mirno i more i brodovi sigurno plove. Začudan je dojam pri promatranju očiju naših Herma. Onaj stariji gleda na istok, ili možda u prošlost, dok je mlađi zagledan na zapad, u budućnost. A prolazeći ispod njih, ili ulazeći u palaču Jadran, imamo osjećaj i da nas prate pogledom.

Unutarnje galerijsko dvorište palače

Unutarnje četvrtasto dvorište palače Jadran posebno je dojmljivio! Balkonske galerije bogato su ukrašene željeznim ogradama i pergolama, polukružnim arkadama udvojenih stupova…

Unutarnje galerijsko dvorište / Foto: M. GRACIN