Iako SAD pritišće EU da odustane od ruskog plina i kupuje njihov skuplji te su glavni zagovornici uvođenja sankcija Rusiji, u isto vrijeme trguju s Rusijom kada je u pitanju pogonsko gorivo za njihove nuklearne elektrane – uranij.

Ipak, iako je trgovina nuklearnim gorivom s njihovim glavnim neprijateljem zasad bez problema, američki stručnjaci zabrinuti su da bi Rusija mogla zaustaviti rad nuklearnih reaktora u SAD-u prekidom opskrbe uranija.

Ako se te prognoze ostvare, SAD će se suočiti s velikom elektroenergetskom krizom – teoretski i nuklearnim slomom. Još na samom početku ruskog napada na Ukrajinu, stručnjaci su predvidjeli moguće zatvaranje američkih nuklearnih elektrana u slučaju embarga na uranij.

Međutim, predstavnici američkih poduzeća za nuklearnu energiju zatražili su od predsjednika Bidena da ne zabrani uvoz ruskog uranija, kako bi se izbjegle više cijene električne energije. Uvoz uranija nije bio zabranjen, za razliku od nafte, naftnih derivata, plina i ugljena. Američke nuklearke oslanjaju se na zalihe iz Rusije, Kazahstana i Uzbekistana za gotovo polovicu svojih potreba.

Još u ožujku, Nima Ashkebussi, čelnica Nacionalnog energetskog instituta, rekla je da je Rusija značajan globalni dobavljač komercijalnog nuklearnog goriva, a kakva je panika zavladala, svjedoči podatak o planovima američkog Ministarstva energetike i zakonodavaca da dodijele 4,3 milijarde dolara za stvaranje vlastitih objekata za obogaćivanje uranija. Trenutačno postoji samo jedno komercijalno postrojenje za obogaćivanje uranija u SAD-u, ali ono pripada europskom konzorciju URENCO.

Odvajanje izotopa

SAD već više od 30 godina kupuje jeftini ruski uranij. Od 1993. do 2013. koristili su ruski uranij za proizvodnju oružja, kao gorivo prema ugovoru koji je potpisao Boris Jeljcin. Kao recipročnu gestu koja je dogovorena, Ruska Federacija uništila je 20.000 svojih nuklearnih bojnih glava i dobila 17 milijardi dolara od Amerikanaca. To gorivo, koje je europska tvrtka URENCO pakirala u sklopove za američke nuklearne elektrane, osiguralo je SAD-u polovinu ukupnih potreba za nuklearnim gorivom.

Zahvaljujući »ruskim nuklearnim projektilima«, svaka deseta žarulja u SAD-u radi već 20 godina, a ruska nuklearna industrija preživjela je upravo zahvaljujući tom novcu. Bez Rusije, kažu stručnjaci, američka nuklearna industrija bi propala za godinu dana jer američke nuklearne elektrane, za razliku od kanadskih, neće moći raditi bez ruskog obogaćenog uranija. SAD ima 96 operativnih nuklearnih reaktora, ali nema vlastitih postrojenja za odvajanje izotopa.

Gotovo polovina svjetskih postrojenja za odvajanje uranija nalazi se u Rusiji i znatan dio njih usmjeren je na američke potrebe. Opasnost od takve ovisnosti o Rusiji poznata je stručnjacima u SAD-u, kao i činjenica da SAD povremeno želi obnoviti vlastitu proizvodnju oko 20 godina. Ministarstvo energetike SAD-a prije dvije godine predložilo je ograničavanje uvoza nuklearnog goriva iz Rusije, međutim, tehnologije obogaćivanja uranija koje imaju Rusija i Europa, SAD nikada nije imao u komercijalnoj uporabi.

Stručnjaci kažu da SAD ne može kupiti tu tehnologiju pa je mora razviti od nule, a za to će im trebati najmanje 5 do 10 godina, da se cijela industrija ponovo razvije do potrebne razine. Matt Bowen i Paul Dunbar sa Sveučilišta Columbia upozorili su da bi Rusija jednom odlukom mogla ugasiti nuklearne reaktore u SAD-u. Kako nuklearna energija čini više od 20 posto proizvodnih kapaciteta u nekim dijelovima SAD-a, cijene struje skočile bi čak i više od današnje stope inflacije. Uza sve to, stručnjaci napominju da mnoge reaktore koji djeluju u SAD-u i EU-u proizvodi i Rusija, koja također isporučuje komponente, pa bi mnoge nuklearne elektrane bile prisiljene obustaviti rad. Rosatom drži 17 posto svjetskog tržišta proizvodnje nuklearnog goriva – treći je po veličini nakon američkog Westinghousea i francuske Areve.

Osim vlastitih elektrana, ruska državna korporacija službeno osigurava gotovo nuklearno gorivo Ukrajini, Bjelorusiji, Iranu, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Armeniji, Indiji i djelomično Kini. Zanimljivo je da SAD nije na tom popisu. Rosatom, naime, ne isporučuje gotove sklopove goriva u SAD, već poluproizvod – uranij. Američki proizvođači ga zatim koriste za punjenje sklopova. Po američkim podacima, Rusija je u 2020. godini činila gotovo četvrtinu svih isporuka obogaćenog uranija za komercijalne reaktore u SAD-u.

Skupa struja

Rosatom u svojim planovima do 2030. godine planira povećanje izvoza nuklearne tehnologije i želi postati tržišni lider u nuklearnom gorivu s udjelom od 24 posto na globalnom tržištu. Osim SAD-a i neke europske zemlje mogu biti pogođene, u prvom redu Francuska, gdje nuklearke proizvode 70 posto struje. U Rusiji su svjesni te situacije i zahvaljuju bivšem premijeru Viktoru Černomirdinu. Naime, potpredsjednik SAD-a Al Gore i Černomirdin potpisali su 1993. sporazume između Rusije i SAD o preradi ruskog visokoobogaćenog uranija za proizvodnju oružja u nisko obogaćeni, što je bilo potrebno za američke nuklearne elektrane. Rezultat ovog sporazuma bio je program Megatons to Megawatts, prema kojem je u sljedećih 20 godina u Sjedinjene Države izvezeno 14.500 tona nisko obogaćenog uranija. Ruski (jeftini) uranij toliko se svidio vlasnicima »američkih nuklearki«, a to je oko 20 posto američkog energetskog sektora, da ga i danas vole. Uostalom, ta su poduzeća privatna, a država kupuje (skupu) struju od njih. Privatnici kupuju jeftin ruski uranij jer ostvaruju velike profite.

Nakon što su dobili takav dar od Černomirdina, SAD, odnosno njihov nuklearni sektor, napustio je vlastite kapacitete za obogaćivanje uranija – kao nepotrebne i skupe. Sporazum Gore-Černomirdin eliminirao je industriju obogaćivanja uranija u SAD-u. Američka poduzeća za odvajanje izotopa uranija bila su zatvorena i ostalo je još jedno za cijeli SAD. Kao rezultat toga, SAD je potpuno izgubio vlastitu tehnologiju obogaćivanja uranija. Kadrovske, znanstvene i tehničke škole su zatvorene, pa čak i da postoji dovoljno uranija, ne postoje školovani i iskusni stručnjaci koji bi mogli brzo pokrenuti proizvodnju. Ali još veći problem je i u vrsti uranija. Jer postoji uranij-238 i uranij-235. Za nuklearne reakcije u pogonskim jedinicama potreban je uranij-235, jer je on taj koji učinkovito podržava važne reakcije. U rudnicima Australije ili Kanade tog je uranija vrlo malo, manje od 1 posto, dok u Rusiji ima uranija-235 u izobilju. Sa samo 6 posto svjetske proizvodnje, Rusija kontrolira 46 posto svjetskog tržišta za njegovu preradu, a čak ga i Kazahstan i Uzbekistan donose na preradu u Rusiju. To je polovica nuklearnog goriva za elektrane u SAD-u. Osim SAD-a, Rusija tim uranijem opskrbljuje gotovo cijelu nuklearnu industriju istočne Europe, a i EU kupuje oko 40 posto obogaćenog uranija iz Rusije i Kazahstana.

Podaci govore da je Europa 30 godina živjela na račun jeftinog ruskog plina, a da je američko gospodarstvo raslo zbog jeftine električne energije temeljene na opskrbi ruskim uranijem oznake – 235. I dok se ratuje, s druge strane trgovina ne prestaje jer je ipak profit na prvom mjestu.