Birokratskim jezikom rečeno, zvuči da ne može kompliciranije kad se kaže – rukovoditeljica HTV-ova Odjela odabira i nabave stranih programskih sadržaja te urednica stranog dokumentarnog programa. Na sreću, na onom nekom normalnom, narodskom jeziku zvuči to da ne može jednostavnije i dovoljno je reći – odabrala Mira Vočinkić!

U te tri riječi stala je gotovo pa stopostotna garancija da je to što kanite gledati, ili ste upravo pogledali na malom ekranu, ono dobro i najbolje. Kamo sreće da u trgovinama, na policama, piše da je neke proizvod odabrala Mira Vočinkić. Bilo bi tad živjeti kudikamo lakše, ljepše, kvalitetnije.

Smije se Mira Vočinkić na ovu trgovinsku ‘ideju’, makar se novinar i ne šali posve kad zna da je godinama ono što Mira Vočinkić za HTV bira, a bira prvenstveno dokumentarne uratke, zalog kvalitete.

Poput čarobnjaka

Kad sam bio nešto ‘malo’ mlađi, moje je iskrena želja je bila raditi u trafici i to samo zato da prvi sve novine mogu prelistat’. Sad kad sam malo odrasliji, ja na vas mogu biti samo ljubomoran, jer vi ste ona koja prva pogleda sve televizijsko što valja. To je bolje nego u trafici!

– Ha, ha, ha!

Je li lijepo biti na izvoru svega dokumentarnog i svjetskog?

– Je, stvarno je. Mislim da se i iz ovoga što prikazujem vidi da uistinu volim taj posao. Istina je, među prvima sam koja nešto vidi, jer što se tiče dokumentarnog sadržaja, uvijek kupujemo najnoviju produkciju. To su uvijek premijerni naslovi, napravljeni unazad nekoliko mjeseci, a neki current affairsa su napravljeni tek koji dan prije emitiranja. Svjetsko tržište je veliko, strašno je puno dokumentarnih programa, iako moram reći da se za vrijeme korone sva ta proizvodnja i ponuda dosta smanjila, naročito visokobudžetnih produkcija koje se rade godinama. Treba se snaći na tom svjetskom tržištu. Strašno puno programa gledam i pokušavam za naše gledatelje naći ono što je primjenjivo duhu javne televizije, pokušavam naći ono što naši gledatelji neće naći na nekim platformama ili nekim drugim mjestima. Izgleda da mi dosta dobro ide, sudeći po reakciji gledatelja. (smijeh)

Ma, ide vam odlično.

– Možda da vam objasnim kako mi zapravo funkcioniramo.

Dapače, tim više s obzirom na kompliciran naziv vaše funkcije.

– Ha, ha, funkcija zvuči komplicirano, ali mi to skraćeno zovemo Strani program. U taj Strani program spadaju i igrani filmovi, dječji sadržaji, igrane serije, dokumentarci, show programi… Ne kupujemo napamet, već najprije dobijemo zadanu shemu emitiranja koju napravi glavni urednik. To su te kockice koje diktiraju: tu idu putopisi, tu current affairs, u tom i tom terminu životinje, igrana serija i slično. Ali, naravno, kada dobije kockicu svatko od nas urednika mora je sam osmisliti najbolje kako može i zna, i sve u okviru budžeta koji nije neograničen. Neki put smo čarobnjaci koji ispunjavaju sve te želje i kockice, Ali, snalazimo se.

Svaki glavni urednik ima neko svoje viđenje, naravno i svoju volju što bi htio prikazati, što misli da je bolje, čega želi više. Neki put je više lakih sadržaja, nekad malo više sporta, ili igranih serija, sve ovisno tko je glavni urednik, a onda mi urednici stranog programa plivamo u tome i snalazimo se kako znamo. Mjesec-dva je kritično, a onda se sve posloži.

Koliko onda vas mora sjediti u redakciji Stranog programa da bi se sve želje ispunile i kockice popunile, ako znamo da emisije Stranog programa čine 38 posto cjelokupnog programa!? Mali milijun!

– Uuuuu! Trebalo bi. (smijeh)

Ali vas nema milijun!?

– Nema, nema. Ima nas pet urednika. Dvoje kolega su zaduženi za igrani film, pa je tu kolegica zadužene za igrane serije, druga kolegica je zadužene za dječji program, a ja za dokumentarne sadržaje, i naravno, rukovoditelj sam odjela. Imamo četiri kolegice koje su tzv. suport i koje obavljaju raznorazne papirologije, a možete misliti koliko toga ima za 38 posto programa HTV-a. Imamo i dvije kolegice koje se bave financijama i jednu koja je tzv. pregovarač i koja pregovara s firmama o cijenama, detaljima ugovora.

Ništa nije jednostavno

Pregovarač! To bome zvuči opako.

– Moram vam reći da i je. Ona je iznimno sposobna u tom poslu. Naravno da imamo neke svoje limite koje smo spremni platiti za određene sadržaje, a ona je ta koja to ispregovara, pri čemu, kao u svakoj drugoj trgovini, pokušavamo dobiti po što manjoj cijeni što bolju kvalitetu.

Zapravo, svi ste vi tu pregovarači na neki način.

– Pa i jesmo. Neki put stvarno mislim da je čarobnjaštvo s ovako malim brojem ljudi napraviti tu količinu sadržaja. Treba reći da poslije nas dolazi još niz kolega koji trebaju puno, puno stvari napraviti da se nešto pojavi na ekranu. Meni treba vremena da odaberem neke sadržaje jer puno toga trebam pogledati, onda kad se odlučim kolegica pregovaračica to pregovara i ugovori, zatim taj materijal dođe u kuću, prolazi tehničku provjeru i ide u službu za prijevode gdje se prevodi, sinkronizira, lektorira…. Tu su i kolege iz tehnike i mnogi drugi, samo nekog ću zaboraviti, a to ne bi bilo dobro.

A nama s ovu stranu ekrana sve se čini krajnje jednostavno.

– Ništa nije jednostavno.

Ponovit ću: da barem u trgovini postoje proizvodi koje je odabrala Mira Vočinkić!

– Ha, ha, ha! Ali, znate što, koliko god je ovaj period od korone, potresa i svega toga bio grozan za sve nas, ja sam se stvarno angažirala da ljudima priuštim nekakav feel good sadržaj, da se malo bolje osjećaju, da vide nešto pozitivno. Gledatelji nazovu direktno centralu HRT-a i traže mene, često s njima razgovaram i dođem im k’o neki psiholog, terapeut. Pogotovo je za vrijeme korone bilo puno usamljenih ljudi koji su izgubili fizički kontakt s obiteljima, znalcima i okrenuli se televizijskom programu, pa kad su gledali nešto lijepo, htjeli su to i pohvaliti, popričati malo.

Imamo filmove za dobro raspoloženje, ali imamo i činjenicu da ste emitirali sjajne uratke kad je počeo rat u Ukrajini, kao da ste sve to nekako predvidjeli.

– Naravno da nisam imala ništa spremno, ali kako dosta pratim sve što se događa u svijetu, a naročito oko nas, imala sam u podsvijesti da bi se nešto ključno moglo promijeniti. S druge strane, kako stvarno pratim proizvodnju i to što distributeri prodaju kada se dogodilo i još događa u Ukrajini, prvo sam smislila u glavi što ja želim. Htjela sam da gledatelji vide povijest kako je došlo do tih sukoba, da vide koja je situacija u Ukrajini, ali i da vide koja je situacija u Rusiji. Da dobiju nekakav profil Zelenskoga, ali da dobiju i profil Putina. Našla sam to što želim, kolege s posla su se stvarno potrudili i nitko se nije bunio. Radilo se bukvalno preko noći; prevoditelji su tijekom noći prevodili, ujutro lektura i sinkronizacija, navečer u program. U tim situacijama vidite koliko vam znače kolege i koliko su spremni izaći u susret i dati sve od sebe da se nešto pojavi na ekranu.

Ja bih rekao da je to tipično hrvatski: kad zagusti, najbolji smo! Kad će o tome netko snimiti dokumentarac!?

– Pa, ideja vam uopće nije loša. Trebalo bi to predložit’ našim kolegama u dokumentarnom programu. Mi kad hoćemo, možemo baš sve.

Glazbeni dokumentarci

Rekao bih da je i reakcija Stranog programa na rat u Ukrajini dokaz da je iskustvo sve. Ne može to odraditi onaj koji nema zavidan broj utakmica u nogama, a vi ih imate. S druge strane, mi novinari kao da se svako malo nanovo iznenadimo što postoji Mira Vočinkić, pa još radi dobar posao. A staža imate nekih 40 godina!

– Nisam osoba koja je sklona eksponiranju, ne vidim ni razloga za to, radim svoj posao i to je to. Mislim da su gledatelji više zainteresirani za materijal koji emitiram nego za to kako izgledam i što radim u privatnom životu.

Ja sam vas otkrio ‘odavno’. Volio sam i volim vaš odabir ugodnih dokumentaraca o hrani, interijerima. Znam da su vam dragi glazbeni dokumentarci.

– Još uvijek jesu, jako ih volim, iako moram reći da je danas do njih, a da su kvalitetni, malo teže doći jer su vezeni pravima.

Kad ste počinjali u redakciji Stranog programa zapravo je stvar funkcionirala sektorski, znalo se tko radi političke dokumentarce, tko taj feel good sadržaj, tko umjetnost, tko sport. Sad valja biti ekspert za sve.

– Bilo nas je puno više nekada, a puno manje termina emitiranja. Sada je obrnuto, sve je više termina emitiranja a nas je puno manje. I sve smo nekako stariji i stariji.

Koliko vi toga pogledate prije nego se štogod i kupi? Koji je omjer gledanog i kupljenog materijala?

– Zavisi kojeg žanra. Onomad kad sam to množila, zbrajala, dijelila, bio je odnos 1:4, četiri uratka bih pogledala da bi jedan uzela. Ali, kod current affersa deset pogledam, jedan uzmem. Osim toga, kako imam to dugogodišnje iskustvo i sad već znam koji producenti što proizvode i na koji način, pa i ne gubim puno vremena gledajući materijale za koje vrlo brzo procijenim da su loši.

Možda samo da pojasnim na koji način mi zapravo kupujemo. Većinom kupujemo od distributera, a distributeri kupe prava od producenata i to ili za cijeli svijet, ili Europu, ili određenu regiju. Naprosto je nemoguće kupovati od producenata direktno zato što su to cifre koje mi ne možemo podnijeti jer kupujemo samo za mali teritorij naše male Hrvatske. Kad kupe prava za cijeli svijet, distributeri plate određenu cifru i onda to dijele na puno zemalja tako da tada i mi to možemo priuštiti.

Ideja vodilja

Znam da volite provjerenu kvalitetu, kupovati od BBC-ija recimo, ali moj je dojam da danas svi snimaju dokumentarce, i veliki i mali.

– Naravno da otprilike možete bez puno gledanja kupiti BBC, ZDF ili ARTE, to je nekakav standard kvalitete, ali ja stvarno jako puno gledam materijal od malih firmi, puno kupujem francuskih materijala, puno španjolskih čija se produkcija strahoviti digla i to u svim sferama i dokumentarnim i igranim. Meni nije bitno zvučno ime, meni je bitna kvaliteta programa.

Španjolska dokumentarna serija »Ovo je filozofija«, pa to izgleda poput sjajne telenovele na ozbiljnu temu.

– Sad ću vam reći kako sam do te firme koja to prodaje došla. Firma se ove Brutal media.

Zvuči opako i ‘brutalno’!

– Zvuči opako. Jednom mene u Španjolskoj zaustavi jedna kolegica, veli: »Dobar dan, ja sam iz Brutal medije.« Vidim ja, neće bit’ dobro. (smijeh) Veli ona da bi mi ponudila 30 epizoda serije o operama. A ja mislim u svojoj glavi: »Majko mila, tko će to gledati«. Kaže ona: »To vam je jako dobro, imate u videoteci na merketu tri epizode, ja bih vas lijepo molila da to pogledate.« Znači, nikad za tu seriju čula nisam, ali ženi sam obećala i krenem gledati prvu epizodu. Pogledam prvu, pogledam drugu i treću u komadu. Napominjem, nisam fan opere. Vidim da je to vrhunska produkcija, strahovito zanimljiva i kupim tih 30 epizoda o operi. Naprave oni za godinu dana 30 epizoda o umjetnosti, pa potom naprave i »Ovo je filozofija«. Kad sam ja krenula raditi s njima, taj materijal je samo dan, dva prije izašao na tržište. Inače, ovo o operi je bilo toliko gledano od ljudi koji prate tu vrstu sadržaja, da su me nakon trećeg emitiranja pitali kad će to u reprizu.

Meni se taj serijal sviđa i zato što ide izvan struje koja je, taj čas kad je sniman, bila trend. Trebalo je biti hrabar kupiti ga.

– Neki put treba biti malo hrabriji, makar ne mislim da sam ja tu bila bogznakako hrabrija. Biram ono što mislim da treba vidjeti i da naši gledatelji zaslužuju. To je moja ideja vodilja.

Treba bome i šetati po svjetskim marketima.

– Treba. Taj ljudski kontakt je važan. A opet… Ispričat ću vam jednu zgodu, bez da imena spominjem. Jednom sam išla na market u Cannes, letom prvo za Frankfurt i tamo sretnem kolegicu iz svoje firme. Bilo mi je drago, pitam je kamo ide, a ona kaže da ide u Egipat nešto snimati. Pita me kamo ja idem, velim da idem u Cannes na market, a ona će: »A mi eto idemo raditi.«

Kad odemo na te markete, vratimo se doma bolesni. Jer, ako hoćete propisno raditi posao, krećete sa sastancima u devet ujutro, a završavate ih oko šest, šest i pol navečer. Trebate imati tisuću podataka u glavi, a govorite stranim jezikom s ljudima kojima je većinom to isto strani jezik. Naravno da tu ima i trenutaka druženja i to je lijepo, ali nije to lak posao. Da ih nisam privatno vidjela, većinu tih gradova gdje su marketi ne bih ni vidjela zato što sam bila na marketima.

Ljubav prema poslu

Bome, nije ovo bogzna kakav vab za vašu nasljednicu, ili nasljednika, a znam da ga tražite pa da ga na vrijeme obučite s obzirom da bi za godinu, dvije, tri mogli i u mirovinu.

– Ja se samo iskreno nadam da će se nać’ netko ‘ko će taj posao voljeti isto k’o i ja ili barem dijelom toliko koliko ga ja volim. Jer, ne možete ovo mehanički odrađivati.

Ne može ovo voljet’ radit’ onaj tko ne voli generalno televiziju. Vi ste televiziju zarana zavoljeli i iznutra, zar ne?

– Bila sam još u srednjoj školi kad sam sasvim slučajno došla raditi preko Omladinskog servisa, mijenjati nekog na mjesec dana. Tako je krenulo. Moja ideja je bila raditi u životu sasvim nešto drugo, ali nekako sam se našla na televiziji. Radila sam puno i u proizvodnji televizijskog programa, zato razumijem i proizvodnju, i ovo što radimo u Stranom. Većina mojih kolege, na žalost, ne zna obje strane.

Volite televiziju gledati?

– Naravno da volim! Kako ćete raditi ovaj posao ako je ne volite gledati.

Ma imam osjećaj da nas što volimo televiziju gledati danas drže čudacima. Sva je više mladosti koja nas ne razumije.

– Moram reći da je meni iznenađenje koliko mladih gleda dokumentarni program. Ima ih, ali istina je da kod Youtube generacije koncentracija traje 15 minuta i dalje ne ide. A meni se zna dogoditi da napeto gledam neki dokumentarac za koji prije nisam provjerila koliko traje, gledam ga do zadnje minute, a kad pogledam trajanje 140 minuta. Sjećam se dokumentarca o Marleyju koji sam u cugu pogledala i nisam disala, mislila da traje 90 minuta, a ono 140. S druge strane, zna mi se desit’ da gledam dokumentarac koji traje 50 minuta i pitam se: »Kad će više!?« (smijeh)

Trendovi u dokumentaristici očito postoje, teme koje su in.

– I autori sami jedni druge kopiraju, pa su jednom u trendu putopisi, pa godinu dana svi snimaju lavove i merkate, ili godinu dana putuju vlakovima. Sada su dosta velik trend svjedočanstva o velikim zagađenjima, utjecaju nas ljudi na prirodu, a i tih zagađenja na nas ljude i životinje. Ima tako teških i mučnih dokumentaraca koje pogledam na tu temu.

Susjedski savjeti

Iz pouzdanih izvore doznajem da ste u svom kvartu alfa i omega za pitanje televizije, da vas susjedi sve pitaju.

– Živim u velikoj zgradi koja ima 64 stana, u kojoj se više manje svi poznamo. Svi smo godinama tamo i zapravo bi o toj mojoj zgradi trebalo napisati scenarij tipa »Velo misto« ili nešto tome slično. Svakakvih je događaja uvijek tamo bilo, dobro smo susjedstvo, dobro se slažemo, poznajemo se i komuniciramo. I kad krenem u trgovinu, recimo subotom prijepodne, samo da dođem do automobila meni treba bar 15 minuta jer stalno netko nešto pita.

Kako neće kad su na izvoru!

– Ha, ha. Svi misle da sam ja apsolutno stručna u svim sferama programa. Ako se, recimo, radi o svemiru, postavljaju dosta stručna pitanja na tu temu, a ja se pokušavam izvući i napraviti pametna. Teško mi je objasniti da se trudim naći dobar dokumentarac, makar i ne vladam tom tematikom. Pa kuharski formati i pitanja je li u neki recept trebalo baš taj začin stavit’. Svega ima.

A je li vam kad tko od susjeda zazvonio na vrata da mu izradite nešto, popravite, kad se zna da jako dobro baratate alatom, da ste u stanju i popraviti, ofarbati, novo izraditi?

– Bilo je i toga. Uvijek mi je komično kad netko od susjeda dođe posuditi nešto od alata, tipa odvijač ili čekić. Imam dosta alata, od bušilica, ubodne pile, kutne brusilice, ali šrafciger ili čekić, to bi svaka kuća trebala imat’. (smijeh) Trenutno se ne stignem puno time baviti, tek postavim neku policu ili pofarbam nešto. Osim toga, živim u stanu na petom katu i jako rado bih imala neku garažu u kojoj bih mogla raditi, jer kad brusite nešto, dosta je zanimljivo to poslije očistiti. Volim taj rad rukama, nije mi teško, samo mi fali vremena.

A za to vrijeme televizor je, garant, stalno upaljen!

– Da! Ha, ha, ha! Ujutro ga ne palim prije posla, ali kad dođem doma prvo nahranim mačke, a onda upalim televizor.