Srpski redatelj Radivoje Andrić publici je zasigurno najpoznatiji po filmu uspješnici »Kad porastem biću Kengur« (2004.), koji je imao iznimno dobru gledanost u kinima, no i po filmu »Munje« (2001.), koji je također bio uspješan, ili pak »3 palme za 2 bitange i ribicu« (1998.). Okupivši autorski i glumački tim, redatelj se odlučuje na novi film, hit »Ljeto kada sam naučila letjeti«, koji je prikazan trećega dana u Međunarodnom programu Pulskog filmskog festivala u Areni. Film je dosad osvojio Nagradu za najbolji europski film za djecu na međunarodnom festivalu BUFF u Švedskoj, dok je u redovnoj distribuciji u regiji već prikupio više od dvjesto tisuća gledatelja.

Film je nastao u koprodukciji Srbije, Hrvatske, Bugarske i Slovačke, a gotovo u cijelosti je sniman na našem Hvaru – u Starom Gradu, Vrboskoj, Dolu i Jelsi. Fotografiju potpisuje Dušan Joksimović, montažer je Dejan Urošević, skladatelj Vasil Hadžimanov, scenografkinja Tajana Čanić Stanković, a kostimografkinja Momirka Bailović.

U glavnim su ulogama Klara Hrvanović, koja tumači djevojčicu Sofiju, ostalu djecu, njezine nove prijatelje tumače Luka Bajto, Ema Kereta Rogić, Domina Ančić, i Domagoj Ostoja, a baku i tetu tumače Olga Odanović i Snježana Sinovčić. U ostalim ulogama se pojavljuju Žarko Laušević, Frano Lasić, Vanda Boban Jurišić, Stefan Shterev i ostali.

Odsječak života

Radnja filma prati odsječak života djevojčice Sofije, koja jedno ljeto, umjesto da sa svojim prijateljima provede ljeto kampirajući u Srbiji, bude primorana otići s bakom kod obitelji, točnije njezine sestre, na otok Hvar. S obzirom na radnju filma koja prati život Sofije, odnosno odsječak života, jedno ljeto, ovaj se film može okarakterizirati kao obiteljski, »coming of age« film i/ili kao vedra i prozračna, nepretenciozna »bildungs« »feel good« komedija simboličnog i upućivačkog naziva.

Iako se protagonistica Sofija spremila na zabavno ljeto u kojem, uz školske obaveze poput iščitavanja lektire, ima mjesta i za ljetne ljubavi, primjerice poljubac, njezino se ljeto zbog činjenice da ga mora provesti s dvije bake, ili dvije lude babe, kako sama kaže, na prvu pretvori u najdosadnije ljeto ikada. Razlog zašto njezino ljeto ima tendenciju postati najdosadnije ljeto leži i u činjenici da je Sofija dijete generacije interneta, generacije Instagrama, i generacije društvenih mreža općenito; dakle, dijete koje zapravo odrasta na i/ili uz društvene mreže koje čine (njezinu) svakodnevicu. U takvoj je svakodnevici, jasno je, vrlo bitno sve pomno prezentirati na društvenim mrežama, a uspjeh se objave mjeri lajkovima ili komentarima. Kod takve je prezentacije života, virtualne, vrlo bitan i sadržaj, pa se ljetovanje na Hvaru s dvije bake ne čini kao najbolji sadržaj za prezentaciju njezinim vršnjacima.

Već nakon dolaska, Sofija, svjesna zabave koju propušta u svojoj državi, sa svojim prijateljima, negoduje, jer autentična trošna hvarska kuća ne zadovoljava kriterije mlade osobe, posebice zbog toga što nema wi-fi koji, u ovome slučaju i općenito, znači brojne mogućnosti, no prije svega umreženost i povezanost te dostupnost različitoga sadržaja.

Loncu poklopac

Čak i činjenicu da nema interneta Sofija bi preživjela, no živa prirodu koja buja oko kuće, pauci, komarci, vrt, i baka Marija koja »smara do smrti« ipak su za nju previše. Njezina baka svakom je loncu poklopac, za sve ima odgovor i rješenje koje se sastoji većinom u raznim zabranama – krema za sunčanje, šešir, jedi, pij, »ne možeš sama«, »ne lupetaj« i slično tome – koje su zapravo svojstvene svakoj baki, no možda u manjem intezitetu i predstavljene na ljepši način nego što to radi njezina baka Marija. Iako stroga i svojoj unuci ništa ne dopušta, bakine su replike pune prepoznatljivih općih mjesta našeg mentaliteta, podneblja, zbog čega i zadobivaju humorni karakter, onaj koji ne prestaje nasmijavati tijekom cijeloga filma, do samoga kraja.

Dolazak na otok Hvar, otok njezine mladosti, otok prvog poljupca i starih ljubavi, starih prijateljstava i pokidanih veza za nju predstavlja otvaranje starih rana, no prije svega, otok mladosti predstavlja vivifikaciju petrificiranih mirisa, mora, soli i same prirode, prvenstveno borova. Jednako tako, susret s poznatima, bilo sa širom obitelji ili sa starim prijateljima/starom ljubavi za nju je vrlo emotivan, čak u toj mjeri što možemo reći da se od svojeg Hvara, barem u srcu, nije nikad odvojila. To dodatno potvrđuje i činjenica da dvadeset i pet godina nije pričala sa svojim bratom, a kompleksna društvenopolitička situacija kao i zamršeni odnosi ipak su joj, otkrit će nam u jednoj sceni, teško pali.

Drugačija sestra

Opozicija ponašanju bake Marije je druga baka, Luce, koja nije toliko stroga, ima razumijevanja za djecu, zna što vole i što im treba te na koji način ih može pridobiti. Iako je Luce godina kao i njezina sestra, ona pak posjeduje onu južnjačku opuštenost svojstvenu dalmatinskome kraju, no svojom maramom oko glave daje i moguće naznake hipijevskog, alternativnog shvaćanja svijeta, što je mogući razlog više zašto je toliko neopterećena. Ipak, glavni razlog za razliku između razdvojenih sestara koje se ipak vole leži u činjenici da baka Marija u sebi nosi grižnju zbog nerazriješenih odnosa iz prošlosti, što će rezultirati s nekoliko emotivno nabijenih i dramaturški dobro izvedenih scena glumačkog trojca Sofija-Marija-Luce.

Na primjeru susreta dviju sestara te Sofije koja dolazi iz Beograda možemo govoriti o različitim jezičnim kodovima, susretu srpskog jezika i hrvatskog, odnosno srpskog i čakavštine Hvara, susretu dvaju mentaliteta. Takvo sučeljavanje jezičnih kodova poslužilo je kao izvrstan okvir za naglašavanje ratne i poratne situacije i onoga što je ona donijela, a sam film, svojom tematikom, poslužio je kao okvir za akcentiranje suštine svega toga.

Nepretenciozno

Već sam početak filma, uvodna scena u bazenu otvara nam vrata u svijet osnovnoškolaca i njihovih preokupacija, a tome dakako pridonosi suvremena glazba, skladni dijalozi logičnoga slijeda i dobro razmješteni unutarnji monolozi protagonistice, zatim dobra, žanru i priči primjerena brzopotezna montaža, koja uključuje i nekoliko slikovnih i tekstualnih napisa, dobro uklopljeni i dobro izvedeni elementi animacije, kao i sama svevremenska priča o prvim ljubavima, ljetnim avanturama koje smo svi prošli. Priča je to o ljubavi, brizi, spremnosti da oprostimo i spremnosti na promjenu, bilo malu ili veliku promjenu, jer i sam film je za velike i male – nepretenciozan, vedar, prozračan, osvaja iskrenošću, autentičnošću i humorom, uz neizostavne izvrsne glumačke kreacije. Film je to koji svojom nostalgijom u svakome od gledatelja priziva neka prošla bezbrižna vremena, no i film koji još jednom podsjeća da svaki dan trebamo onima koje volimo, primarno članovima obitelji, pokazati svoju ljubav na bilo koji način, jer u konačnici, oni bi nam trebali biti – najbolji prijatelji.