Ne znamo je li već netko pješačeći prošao doslovno cijelu obalu Raba i uzmorskom linijom napravio puni krug oko otoka. No, poznato je da je to nedavno učinila Marija Kordić, mlada, kreativna žena, po vokaciji fotografkinja, zaljubljenica u fotografiju, u prirodu, planinarenje, biciklizam, djecu, obitelj. Svoju priču o hodu oko otoka, zapravo o otoku iz svojih pješačkih vizura, zabilježila je i ispričala stotinama fotografija.

Mali izabrani dio tih njezinih fotografija može se ovih dana pogledati na Marijinoj prvoj samostalnoj izložbi naslovljenoj »Rab rocks«, zapravo na dvjema već zarotiranim izložbama na otvorenom – na jednoj u loparskom parku Kapić i drugoj u rapskom parku Dorka.

Planinarska staza

Prvo smo Mariju pitali o tom njezinom poduhvatu.

– Moj put oko otoka započeo je vrlo spontano. Na samom početku, ta avantura uopće nije bila u planu. Krajem 2020. godine sam pretrpjela ozljedu ramena, i ta ozljeda me je sprečavala da se nastavim aktivno baviti biciklizmom. Pitala sam liječnike što smijem raditi dok se ne oporavim, i rekli su mi da mogu hodati. Tako sam svaku drugu večer, u vrijeme pandemije, hodala od grada Raba do Barbata i natrag, ne susrećući gotovo nikoga. Nakon nekog vremena, avanturistkinja u meni tražila je više i odlučila sam da bih mogla početi planinariti. Općenito pravilo planinarenja je da nikada ne ideš sam, ali nije uvijek lako naći nekoga tko bi baš kada tebi odgovara, išao na planinarenje. Kako je na sjeveru otoka staza jako zahtjevna, i nije posvuda pokrivena mobilnom mrežom, muž i ja smo se dogovorili da ću mu se svakih sat vremena javiti pozivom i poslati mu lokaciju gdje se nalazim. To je značilo da – ako mu se za sat vremena ne javim – otprilike zna gdje će me tražiti. Tako je Hrvoje pazio na mene.

Napunila sam baterije, ponijela fotoaparat i zamišljala da ću proći samo planinarsku stazu na sjeveru, od Mišnjaka do Lopara. Bilo mi je divno, zanimljivo, očaravajuće. Nisam ni znala ni zamišljala da je taj predio otoka tako velik, tako visok i tako fascinantan. Jedino što mi je nedostajalo bilo je to da je netko sa mnom, da fotografijom pokažem koliko su neke stijene visoke u odnosu na čovjeka. Tako smo u tom kamenjaru bili samo ja i ovce. Kako je bio siječanj, nije se moglo do zalaska sunca hodati do Lopara, već samo do Kamenjaka. Sljedeći put sam nastavila preko Vidilice stazom Kamenjak – Fruga – Lopar. Približavajući se Loparu, pitala sam se što ću dalje, te nakon kratkog razmišljanja odlučila proći i Lopar, njegove jedinstvene pješčane plaže.

Hodajući njima, pomislila sam: kad sam već prošla cijeli sjeverni dio otoka, zašto ne bih i ostatak? Vratila sam se kući i rekla mužu što sam odlučila. Samo je rekao: »Svaka čast«, i time je spontano i »službeno« krenuo moj pohod po ostatku obale otoka. Ukupno sam, u dionicama, oko otoka hodala 12 puta u razdoblju od 19. siječnja do 15. svibnja, i to u vrijeme kada sam uspjela sve iskombinirati s mužem, pandemijom i svim ostalim obavezama. Uvijek sam nastavljala tamo gdje sam stala. U dva pohoda imala sam pratnju, a sve ostalo hodala sam sama.

Više ruta

Jeste li možda čuli da je netko već propješačio cijelu obalu Raba?

– S kim god sam o tome pričala, svi su rekli da prvi put čuju da je netko to napravio. Hodajući sam ustanovila da Rab ima 92 kilometra obale, a kako sam hodanje nastavljala od točke na kojoj sam prije stala, ukupno sam prošla oko 170 kilometara. Kad sam odlučila proći svu obalu, preostale obilaske sam podijelila na više ruta. Dakle, prva je bila Mišnjak – Kamenjak, zatim Kamenjak – Lopar, pa Lopar od Rajske plaže do Ciganke, te od Ciganke do Sorinja. Čekala sam prijateljicu za hod od Sorinja do Zlatnog zalaza i stoga sam tada taj dio preskočila. Onda sam nastavila rutom Gornja i Donja Supetarska Draga – Gonar; zatim sam išla za Kampor te sjevernom stranom Kalifronta do Lanterne. Od Lanterne sam prošla svim uvalama do Suhe punte, zatim nastavila za Frkanj i Kampor pa do Starog grada, a odatle kroz Banjol do Puntice u Barbatu. Jednu rutu hodala sam u suprotnom smjeru: od Mišnjaka do Puntice, divljim plažama Barbata.

Približite nam to vaše putovanje, krajolike, vidikovce i vizure otoka.

– Od Mišnjaka do Lopara išla sam planinarskom stazom, Lopar sam prošla uz more po plažama, a sve ostalo prošla sam po škrapama i plažama uz obalu. Avanturistički dio mene se nauživao, a kreativni dodatno narastao. Bilo je naporno, ali i mentalno ispunjavajuće. Naš Rab je jako, jako lijep. Zapravo mi je hod oko otoka pokazao da ne moramo otići daleko da bismo vidjeli nešto lijepo, da je to tu oko nas i da samo o nama ovisi da to vidimo, i čuvamo. Ponekad imam dojam da neke od dionica otoka bolje poznaju oni koji na Rab dođu, biciklisti, planinari, turisti, nego mi koji u tome možemo uživati tijekom cijele godine. Predivne su promjene rapskih krajolika, predivne su mikrolokacije… Sada ste na crvenoj zemlji, sad na bijelim stijenama, sada na vrlo visokim stijenama, sad su škrape, pa oštro kamenje, sad oblo, pješčane plaže, pa mel, šljunčane plaže, sve vrste plaža koje se može zamisliti.

Kroz more

Kako je bilo proći kamenitu stranu otoka, prema Velebitskom kanalu? K tome, zasigurno imate i neke posebne doživljaje?

– Rab kao otok nudi toliko toga i na svojoj divljoj strani. Bilo je i trenutaka kad sam htjela odustati, ali kako ja ništa ne radim polovično, tako je i ovo hodanje moralo biti završeno. Udarci, ogrebotine, preskakanje stijena, odroni tijekom penjanja, klecanje nogu, bili su normalni dio avanture. Neke sam dijelove hodala cijeli dan, neke po nekoliko sati. Uništila sam gojzerice i hodala kroz more sa svom opremom na sebi jer nije bilo druge opcije. Najzanimljivije što mogu istaknuti dogodilo mi se na zadnjem hodanju od crkvice sv. Nikole na Sorinju do Zlatnog zalaza. Do cilja, tj. do plaže Kozice, ostalo mi je otprilike 30 metara, no nije više bilo kopna! Nemam se gdje popeti; ogromna stijena je ispred, okomito odrezana, i moram kroz more. U gojzama, u odjeći, s ruksakom na sebi, fotićem i mobitelom. Prva dva-tri koraka nisu bila problem, more je bilo do struka, no svaki sljedeći korak ulazila sam sve dublje i dublje, tako da sam se na kraju našla do grla u moru s rukama iznad glave, spašavajući opremu. Molila sam se da to bude sve i, srećom, tako je i bilo. Zanimljiv kraj, morala sam si priznati. Sad se smijem tome, ali onda mi nije bilo svejedno. Zbog svog poziva i ljubavi prema fotografiji dokumentirala sam avanturu fotografijama, pa je tako nastala i ideja za izložbu. Rab nudi zahtjevan i inspirativan teren, vrlo fotogeničnu obalu, prekrasan geopark, a izmjene u izgledu okoliša u mikrolokacijama impresivne su. Susreti s muflonima, srnama, zmijama i seobom gnjuraca dodatno su začinili moj pohod.

Kako ste birali motive, što snimiti na tom putu, jer rapske vizure su zadivljujuće?

– Napravila sam velik broj fotografija, i to su dokumentarne fotografije. Za ove izložbe u Dorki i u Loparu – koje su organizirali POU Rab, CZK Lopar te oba TZ-a – jedva sam uspjela izabrati fotografije tako da odasvuda bude nešto vidljivo. Hodajući, nisam birala motive – oni su birali mene. Gdje god bih pogledala, bilo je nešto što bi skrenulo moju pažnju pa bih napravila pejzažnu ili detaljnu fotografiju, poput obrisa u stijenama ili oblika u geoparku. Uglavnom sam radila krupni plan, pejzažne fotografije jer tako najbolje prikazujem što sam prošla. Vrijeme hodanja sam birala – i uglavnom je bila lagana bura ili dan nakon bure, kad su i nebo i more lijepih nijansi. Zanimljivo je promatrati promjene svjetla. Dok sam hodala planinarskom stazom Mišnjak – Kamenjak bilo je oblačno, a sunčeve zrake probijale su se samo baš na taj dio otoka. Cijeli dan je trajala ta dinamična i efektna igra sunaca, i to je fotografijama dalo dodatnu čar. Sve to radim od srca. Nisam tehnički tip, pa i kad me netko pita koji fotoaparat imam, često znam ići pogledati koji broj točno nosi u nazivu. Imam prosječan fotoaparat i s opremom koju imam pokušavam dati najbolje.

Postoji li tajna dobre fotografije?

– Samo bismo trebali slušati sebe. Svi mi imamo svoje boje, svoj stil, svoj pogled. Trebamo biti svoji – pratiti srce i igrati se sa svjetlošću, pratiti svjetlost. Ima nas puno koji vidimo lijepo posvuda i pokušavamo to svijetu pokazati fotografijom. Mene nikada nije vodilo to da moram znati cijeli tehnički dio fotografije, tj. opreme – ja sam samo fotografirala iz duše. Tijekom učenja o fotografiji se to spojilo s pravilima i onda je bilo sve bolje, dobro. Moj pokretač je ljubav prema tome što želim raditi. Zato je fotoaparat uvijek uz mene. Zapravo, fotografija je ponekad i bijeg od realnosti, ali je ponajprije stvaranje u kojem se opušta neki dio tebe – kreativni, mentalni.

Rođenje djeteta

Kada ste prepoznali svoju ljubav prema fotografiji?

– Još od malih nogu željela sam biti fotograf i htjela sam ići u tu školu, ali roditelji su smatrali da u tome nema kruha, i da to za mene neće biti dobro. Ideja o tome je tako stala, ali ja sam i dalje fotografirala malim fotoaparatima koje sam imala. Suprug mi je za prvu godišnjicu braka kupio fotoaparat i tako ponovo pokrenuo moju ljubav prema fotografiji. Nakon toga sam rodila prvu djevojčicu; fotoaparat je stalno bio uz mene i počelo je moje dokumentiranje života s njom. Zapravo me je rođenje djeteta podsjetilo u kojem ću smjeru ići. Tako je počelo moje stvarno otkrivanje fotografskog svijeta. Tražila sam savjete od prijatelja, kako ovo, kako ono, postavke, paziti na detalje, i uz puno prakse, postajalo je sve bolje. Tako se fotografijom intenzivno bavim već sedam-osam godina.

Koji su vam motivi poseban izazov?

– Priroda, pejzaži i detalji, makrofotografija, moja djeca. Zapravo oduvijek sam bila okružena djecom i volim djecu, a kroz fotografiju sam shvatila da ću uvijek fotografirati djecu, obitelji i trudnice. Djeca se pokazuju kakva jesu, kod njih uhvatiš trenutke opuštenosti, sreće, tuge, ljutnje – ona to sve pokazuju bez obzira tko je ispred njih i da li drži fotoaparat. Zato često fotografiram i obitelji – i svima su to lijepe uspomene. Čast mi je kad me pozove neka obitelj i kad dio svoje intime na taj način podijeli sa mnom. Hrabro stanu ispred objektiva, a kažem hrabro zato što se svatko ne voli fotografirati. Oni koji to ne vole uglavnom su muževi, no oni su često prvi koji objave fotografije. Budu sretni i zadovoljni ishodom, a meni je uvijek drago da sam »uhvatila« mali dio svemira jedne obitelji, njihovu ljubav. Lijepo mi je zabilježiti povezanost djeteta i oca, djeteta i majke, osmijehe, ljubav u pogledima, povjerenje koje dijete ima prema roditeljima. Uvijek ponovo to radim s radošću.