Samo nekoliko dana prije no što je kanski umjetnički direktor Thierry Fremaux morao donijeti tešku odluku otkazivanja njegova ovogodišnjeg 73. izdanja (»Festival je kolektivni tulum. Spektakl koji dovodi publiku na točno određenu lokaciju.«), na portalu etabliranog nizozemskog časopisa Filmkrant objavljen je tekst velikog kineskog sineasta Jie Zhangkea u kojem on navodi kako vjeruje da ćemo se uskoro vratiti u kino i nanovo sjesti zajedno, rame uz rame.

I Fremaux i Zhangke odbijaju bilo kakvu online verziju filma, bilo da se on nudi kao nakaradna koronizirana verzija festivala ili zamjena za staro dobro kino. Jer, nijedna online projekcija ne može nadomjestiti užitak gledanja filma »rame uz rame«. Zhangke je napisao dotični tekst početkom ožujka, neposredno nakon što je na povratku s Berlinalea – gdje je prikazan njegov najnoviji doks »Plivati dok more ne postane plavo« – završio u pekinškoj 14-dnevnoj samoizolaciji.

Bez obzira na sve knjige koje je tada pročitao, društvene mreže kojima je surfao i namještaj koji je izglancao dezinficijensom, Jia se ubrzo umorio od takvog života, osjetivši se poput psa lutalice koji je preko noći završio u kavezu. »Puno godina kasnije, nakon što sam se suočio s pandemijom koronavirusa, prisjetih se dalekog popodneva kad me je otac odveo u kino«, napisat će autor. Jer, Jia je tek dio multimedijalne galaksije prepotentno rasturene lockdownom, koja nastavlja propitivati sebe i svoje epistemološke granice u potrazi za novim načinima pripovijedanja o nesigurnoj stvarnosti. Poput izoliranog Almodovara koji se u tekstu napisanom za časopis Rolling Stone referira na seks i nestanak Proustovih madeleina, tako se izolirani Jia referira na igru riječi francuskog pisca Georgesa Pereca (šifra: »Especes d’espaces«) i »tragove života«, navodeći da se njegov povratak iz Berlina u Beijing doimao »poput montaže«.

Jia & Joe

Za Jiu, uvijek postoje dvije kategorije sineasta – oni koji su bili u ratu i oni koji nisu. Oni koji su preživjeli pandemiju Covida-19 i oni koji nisu (»Kad trenutno promatram svijet objektivom kamere, osjećam se poput bebe koja se uči hodati – teško, ali u isti mah uzbudljivo«). Samo par dana nakon što je u Filmkrantu objavljen Zhangkeov tekst, odgovorio mu je iznimni tajlandski autor Apichatpong Weerasethakul, za prijatelje Joe. »Film je putovanje u sebi koje nas vodi prema različitim dramaturškim točkama. Na tom putu postoje praznine koje funkcioniraju kao mini-mete. Sineast je taj koji mora ispuniti te praznine«, napisat će Joe. Jer, dva mjeseca nametnute nepokretnosti koje je kinopublika proživjela u izolaciji, drastično su izmijenili njen odnos s vremenom. Možda ona više nikad neće biti u stanju slijediti dosadašnje audiovizualne modele. Možda će joj više no ikad trebati neki novi filmovi. Još sporiji i meditativniji.

Zato se Weerasethakul zalaže za Covid-19 Cinema Manifest (CCM) koji bi trebao biti na snazi sve dok se film u datim okolnostima ne oslobodi od vlastite strukture, referirajući se na koncept fantomskog »Nothing Film Festivala«. Iako haiku završnica njegova pisma osporava autorovu vlastitu provokaciju (»Vlak se približava stanici. Njegovi strojevi kreću se izvan kadra u lijevom smjeru. Ljudi na peronu mašu putnicima. Snimka traje 50 sekundi. U sunčanom danu otvaraju se vrata i radnici izlaze iz tvornice u 46 sekundi«). I dok nam je sada postalo jasno da u Cannesu nećemo vidjeti najnoviji Weerasethakulov komad s Tildom Swinton i Jeanne Balibar, simbolično nazvan »Memoria« i sniman u Kolumbiji, Jia Zhangke je realizirao u izolaciji trominutnu minijaturu »Visit« (»Posjet«) u sklopu projekta »Spaces #2« s pečatom Solunskog filmskog festivala.

Male stvari

U tom kratkišu, njegovu izoliranom autoru dogodit će se bezimeni posjetitelj. Ulazna vrata se otvaraju i glazba se zaustavlja. Jia osluškuje zvuk koji evocira spremnik pištolja. No riječ je o termometru koji će on usmjeriti prema čelu »uljeza« s maskom, prije no što mu dopusti ulazak u stan. Kao da smo se zaustavili u očekivanju bijega. Bijega u technicoloru. Što možeš ponuditi gostu, koji se doima poput tvog suradnika. Alkohol? Dezinficijens? Socijalnu distancu? Što učiniti u tom »neobičnom vremenu« (»Unusual Time«)? Jer, Jia je inscenirao mogući socijalni dodir u formi posjeta, prije no što kreativna i fizička distanca nagovijesti i stabilizira pristup, deformirajući stvarnost.
Zato Jia u tek nekoliko kvadratnih metara oživljava mrtvu prirodu, u igri zvuka, pokreta i tišine, ispunjenoj totalnom alkemijom zadivljenosti, magije i žudnje. No maska na licu tog »uljeza« krije mali problem, s kojim se naročito suočavaju osobe oštećena sluha.

Ona nas sprečava da čitamo pokrete njegovih usana. Kao da nam Jia poručuje kako bi trebalo proizvoditi prozirne maske. Jer iza njene neprozirnosti krije se vječni osjećaj nedefinirane nesigurnosti. Ili nas možda ta ista maska koja nam pokriva polovicu lica, paradoksalno čini bespomoćnima, ranjivima i golima. Jer, Jia u izolaciji otkriva Boga malih stvari, evocirajući uznemirujuću budućnost i izgubljeni trenutak u magli nitratne trake. Kao da nam želi pokazati kakvi smo bili kad smo bili ljudi.