Jedna od najpoznatijih ljetnih manifestacija – »Margaretino leto« – već godinama privlači publiku i značajno obogaćuje društveni život Bakra.

Bilo da se radi o koncertima, izložbama, šetnjama ili predavanjima, građani Bakra i njihovi gosti u više od mjesec dana mogu uživati u ambijentalnim događanjima kulturnog, sportskog ili nekog drugog karaktera.

Kad se cijeloj priči doda i novo uređenje obale, koju će sada značajno privremeno umanjiti nužni komunalni radovi na glavnoj prometnici, odlazak u Bakar postaje kvalitetna opcija za ljetni izlazak.

Za ljubitelje neke klasične priče u ponudi je niz od četiri koncerta pod nazivom »Klasični Bakar«, koji, iako na programu »Margaretinog leta«, organizira Kulturno-umjetnička udruga »Sklad« uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Nakon Gudačkog kvarteta »Cadenza« i Ansambla »Minstrel«, treći koncert održan je u crkvi Majke Božje od Porta, a nastupio je Trio »Solemnis« iz Zagreba, koji čine sopranistica Nina Kobler, violinist Krešimir Marmilić i orguljaš Milan Hibšer.

Radi se o ansamblu koji je osnovan 2016. godine i koji redovito nastupa u zemlji i inozemstvu. Sudeći po predstavljenom programu njeguju mahom glazbeni izričaj od baroka preko klasicizma do romantizma, ali i suvremenih skladatelja.

Ako se na bilo kojem programu danas nađu orgulje, svaki dobar poznavatelj i ljubitelj glazbe zasigurno se dodatno zainteresira.

Naime većina glazbenika prilikom vježbanja i kasnijih nastupa koristi svoje glazbalo, uz izuzetak nekih većih glazbala poput glasovira, kontrabasa ili orgulja.

I dok su kod glasovira i kontrabasa postavljeni značajni standardi koji onemogućuju neka veća tehnička odstupanja, orgulje su toliko jedinstvene da je uopće teško zamisliti kroz što sve prolaze orguljaši sjedajući, često i po prvi put, za glazbalo na kojem za koji sat trebaju izvesti cijeli koncert.

Orgulje kao sintesajzer

S današnje točke gledišta može se najjednostavnije objasniti da su orgulje nastale na ideji da se napravi glazbalo koje će zvukom moći dočarati mnogo drugih glazbala.

Navedeno se postiže oblikovanjem svirala različite duljine i oblika koje daju točno određenu boju tona. Mnogo stotina godina kasnije ista ideja je vodila i graditelje sintesajzera, samo su oni na raspolaganju imali tehnička dostignuća koja su omogućila da konačni proizvod bude težak samo nekoliko kilograma.

Zbog različitih okolnosti (novac, prostor, potrebe naručitelja i sl.) orgulje su danas jedinstvene na svakom lokalitetu čak i onda kad potječu iz istog razdoblja ili su izrađene rukama istog orguljara.

Orguljaš koji za takve orgulje mora sjesti i svirati susreće se s različitim veličinama tipki, pedala, registara, kombinacija, akustike, kašnjenja zvuka i svim drugim parametrima, ali upravo zato sviranje orgulja jest samo po sebi umjetnost i predstavlja znanje koje je potrebno njegovati i koje se ne može zamijeniti običnim elektroničkim glazbalom.

Nažalost, u nemogućnosti da se kvalitetno sviranje orgulja, koje nazivamo i »kraljicom glazbala«, čuje redovito, publika gotovo da i ne zna koje sve mogućnosti postoje, a onda, posljedično, i teže prosuđuje i postavlja standarde kvalitete izvedbe.

Dodatni problem kod orgulja je i stanje u kojima se glazbala danas nalaze. Naime smještene uglavnom na crkvenim korovima iznad ulaza, orgulje su najčešće izložene nepovoljnim atmosferilijama, a količina i složenost materijala od kojih su izrađene otvara mogućnost mnogobrojnih kvarova i izuzetno skupih i dugotrajnih popravaka.

S obzirom na to da ih je nemoguće izmjestiti uvijek se postavlja i pitanje ingerencije, odnosno treba li o tim skupim glazbalima brinuti crkva ili neka šira zajednica?

Dvije skladbe

Dobar poznavatelj povijesti orgulja u Bakru gospodin Mladen Cvijanović ističe da su ove orgulje u crkvi Majke Božje od Porta izrađene još 1855. godine i jedne su od samo devet sačuvanih na području Hrvatske koje je izradio Jacob Bazzani.

Osim njih, u Bakru su još postojeće i starije orgulje u crkvi sv. Andreja, ali je njih izradio orguljar Callida. Ono, međutim, što je zajedničko ovim orguljama jest da su u katastrofalnom stanju.

I to treba jasno reći. Ali ta priča se može proširiti i na druge sredine poput Rijeke, jer se o ovim glazbalima zapravo malo gdje brine na pravi način.

Srećom, orguljaš Milan Hibšer, koji je bio protagonist koncerta, hrabro je, na zamolbu organizatora, sjeo za orgulje i sa svojim suizvođačima odsvirao prve dvije skladbe koncerta.

Mozartov »Laudate Dominum« KV 339 otkrio je da orgulje imaju intonativnih poteškoća, ali i da artikulacija rastavljenih akorda u pratnji nije na ovom glazbalu odveć jasna.

Uslijedila je kantata »Singet dem Herrn« BuxWV 98 Dietricha Buxtehudea koja je, originalno napisana za ovaj izvođački sastav, bila značajno bolja.

Od treće skladbe do kraja koncertnog programa Hibšer je koristio elektroničko glazbalo (klavijature), koje su intonativno bile izuzetne, ali su cijelu priču odvele u jednoličnost zvukovnih boja, nedostatak basa i, posebno u brzim dijelovima, presporo izraženu artikulaciju.

Predah za sopranisticu donio je »Arioso« J. S. Bacha, nakon čega je izvedena Händelova arija koloraturnog karaktera »Singe, Seele, Gott zum Preisen«.

Poseban interes publike izazvala je izvedba »Ave Marije« Milana Hibšera, koja je umjetnika profilirala i u skladateljskom ruhu. Iako je Antonio Vivaldi skladbu »Nulla in mundo pax sincera« zamislio kao višestavačni motet, izveden je samo naslovni prvi stavak, a duo violina i orgulje koncert je nastavio skladbom »Abendlied« Josefa Gabriela Rheinbergera, nakon kojeg je logičan izbor bila skladba njegovog suvremenika Ivana pl. Zajca pod nazivom »Zdravo zvijezdo mora«.

Koncert je službeno zaključen »Alelujom« iz Mozartovog moteta »Exsultate, jubilate« KV 165.

Bogat i pun glas

Sopranistici Nini Kobler, koja uz pjevačku ima i gitarističku diplomu, izvrsno je odgovarao ambijent i akustika bakarske crkve. Glas je zvučao ujednačeno u svim registrima, bogat i pun, mekog zapjeva i prikladne dikcije.

Nešto manje uspješno jedino su izvedene skladbe Zajca u kojoj je frazu i intepretaciju potrebno urediti više po pravilima opere, a manje po nekim baroknim ili klasicističkim zadatostima, dok je u Mozartovoj »Aleluji« prije svega neodgovarajuć bio prebrzi tempo koji je u koloraturama uvelike odmogao.

Jednako se navedeni tempo reflektirao i na orgulje (klavijature) pa je cijela izvedba posljednje skladbe bila slabija. Violinist Marmilić nadahnuto je sudjelovao u svim izvedbama i posebno valja čestitati na prilagođavanju zanimljivoj intonaciji pravih orgulja.

Ipak valja istaknuti i preporučiti da se izbjegavaju obrade skladbi, a više izvode skladbe originalno napisane za ovaj sastav (glas, violina i orgulje) i to iz razloga što u obradama glazbala ne sudjeluju kao izvorna, već se moraju tehnički prilagoditi nekoj tuđoj glazbenoj i skladateljskoj ideji, što se zasigurno čuje.

Oba dua Marmilić je u dionici violine izveo emotivno snažno i stilski promišljeno. Sve izvođače koncerta treba podsjetiti da osim glavnog programa svakako ne treba podcijeniti ni evergreene obično rezervirane za dodatke programu, jer je poznati »Panis angelicus« Césara Francka na kraju koncerta, da se ne ide u detalje, bio izveden nespretno.

No senzibilitet i sinergija svih umjetnika, kao i činjenica da neupitno vole to što rade i da poznaju i proučavaju repertoar koji izvode, u konačnici ostavlja dojam dobrog koncerta što je zasigurno prepoznala i publika, koja je u lijepom broju bila prisutna.

Poziv za posljednji koncert iz ciklusa »Klasični Bakar« upućuje se zainteresiranima i zakazuje za srijedu, 20. srpnja u crkvi sv. Andreja, kada nastupa Camerata »Garestin«.