Prije 65 godina, u noći 1. srpnja 1957., tragično je nastradao u padu s balkona u Sežani i preminuo na putu do ljubljanske bolnice hrvatski književnik Drago Gervais. Okolnosti toga događaja do danas nisu potpuno rasvijetljene, što ostavlja prostor za različita tumačenja. Njegov život i raznolik književni opus temeljito je istražila izv. prof. dr. sc. Vjekoslava Jurdana, koja je objavila knjigu »Povijest kao sudbina – Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa«. U povodu 60. godišnjice tragične smrti Drage Gervaisa, Jurdana je 2017. u Vijencu objavila tekst pod naslovom »Drama kao sudbina«. Iz njega doznajemo da je 1904. godine, kad je Drago Gervais rođen, Opatija bila etablirano ljetovalište u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

»No, izbija Prvi svjetski rat tijekom kojega nestaje idiličnoga svijeta Gervaisova djetinjstva. Opatija je Rapalskim ugovorom pripala Italiji pa obitelj Gervais odlazi iz Opatije. Drago kao petnaestogodišnji momčić, noću, bježi preko granice na Sušak, gdje pohađa gimnaziju. Obitelj mijenja prebivališta: Bakar, Kraljevica, Sisak, opet Kraljevica, da bi se 1923. trajnije smjestila u Bakru. Drago studira pravo u Zagrebu. U to doba sežu začeci njegove čakavske poezije. Nakon završenoga studija počinje raditi kao odvjetnički pripravnik u Crikvenici. Ondje, u svojoj 25. godini, objavljuje zbirku pjesama »Čakavski stihovi«. Godine 1930. službuje u Bakru, a 1931. odlazi u Bjelovar, gdje radi kao odvjetnik… Godine 1940. Drago Gervais živi u Beogradu, preselivši se iz Zagreba. Ondje radi kao honorarni činovnik na službi pravnoga referenta u Komesarijatu za cene i nadnice. Beograd je oslobođen, 1944. Gervais počinje raditi u Tanjugu te u Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja pri Ministarstvu inostranih poslova. Prvog kolovoza 1947. prelazi u Ministarstvo pomorstva te je 5. studenoga premješten u Rijeku, u Generalnu direkciju trgovačke mornarice kao pravni referent. Time se Drago Gervais, nakon gotovo dvadeset godina, vratio u zavičaj«, podsjeća Vjekoslava Jurdana.

Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom »Čakavski stihovi« (1929.), postavši jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora. Čakavštinom je napisao i rodoljubnu poemu »Istarski kanat« (1951.) te pučki igrokaz »Duhi« (1953). Izvedene su mu komedije s temama iz suvremenoga života (»Reakcionari«, 1949; »Brod je otplovio«, 1950; »Radi se o stanu«, 1951.) i iz riječke prošlosti (»Karolina Riječka«, 1952.). Pisao je i humoreske, pripovijetke i feljtone. Libreto opere »Kastavski kapitan« i zapisi »Intendantski dnevnik« ostali su u rukopisu. S Vinkom Antićem 1952. pokrenuo je Riječku reviju i uređivao je do kraja života. Prema njegovim djelima snimljeni su filmovi »Barba Žvane« (1949.) i »Karolina Riječka« (1961.). Gervais je pisao i znanstvene, odnosno publicističke tekstove i prikaze o povijesti Istre i Hrvatskog primorja, a unutar tih preokupacija sudjeluje i u osnivanju Povijesnog društva Hrvatske – Rijeka. Gervaisova djela prevođena su na mađarski, njemački, slovenski i talijanski te na esperanto, a u rukopisnoj ostavštini postoje pisma koja svjedoče o namjerama prevođenja i uprizorenja Gervaisovih djela na češkom, kao i o prijevodu na njemački jezik.

Kako u tekstu »Ostavština Drage Gervaisa« objavljenom u Sušačkoj reviji navodi Vjekoslava Jurdana, Gervais je promijenio gotovo jedanaest državnih tvorevina, a sačuvani dokumenti svjedoče i o njegovu školovanju, zaposlenjima, premještajima, preseljenjima… U Rijeci se odmah uključuje u kulturni život. Godine 1949. postao je direktor Drame u riječkom Narodnom kazalištu »Ivan Zajc«, a istodobno počinje djelovati kao dramski pisac. Vrativši se u zavičaj, Gervais otvara posljednje poglavlje u svom stvaralaštvu, dramski opus. Jurdana ističe da je prijelomna godina u hrvatskoj književnosti 1952., kad se Gervais javlja svojom najboljom tragikomedijom – »Karolina Riječka«. Zaokret prema erotskoj komediji, koji je Gervais započeo tom tragikomedijom, došao je do punog izražaja u njegovim »Duhima«, koji su praizvedeni 1953. Godine 1954. Gervais postaje intendant Narodnog kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, a u Riječkoj reviji objavljuje se njegov dramski tekst »Čudo djevice Ivane«. U Rijeci se nakon premijere »Karoline Riječke« razvila polemika oko istinitosti Gervaisova prikaza povijesnih događaja. Ona je dovela do toga da autor svoj vlastiti tekst u svome kazalištu povuče s repertoara. U opširnom feljtonu koji ispisuje na stranicama Riječkog lista, povjesničar i publicist Vatroslav Cihlar Gervaisovu nezgodu u kulturi imenuje grubom falsifikacijom ličnosti i ambijenta koja je »jedinstvena u analima hrvatske dramatike«. Gervais mu je odgovorio u svojem novinskom tekstu: »Književnik može jednom historijskom ili quasi-historijskom materijalu pristupiti na razne načine. Može ga shvatiti kao materijal za dramu, tragediju, komediju itd. Schiller je od »Djevice Orleanske« stvorio tragediju, Shaw komediju, a Voltaire napisao čak ‘Djevojčuru’ (‘La pucele’). I o tome mislim da je svaka dalja diskusija suvišna…«, iznio je svoje mišljenje Gervais. »Karolina Riječka« poslužila je kao osnova za snimanje filma, no ta se ekranizacija u režiji Vladimira Pogačića, smatra Jurdana, udaljava od izvornih Gervaisovih postavki. Da je još za Gervaisova života postojala namjera da se snimi film prema spomenutoj komediji, potvrđuju u rukopisnoj ostavštini nađeni scenariji.

Posljednje godine u Gervaisovu životu obilježio je njegov izniman angažman u riječkom kazalištu. »Tako u ostavštini nalazimo jedan gotovo zaboravljen Gervaisov lirski uradak. Naime, pri otvorenju Narodnog kazališta u Rijeci, 20. listopada 1946., uprizorena je Gundulićeva »Dubravka«. Na podtekstu Gundulićeve »Himne slobodi« Gervais piše »Pjesmu o Rijeci«, koja je podijeljena na stihove koje izgovaraju Kor, Žene, Muškarci. Primjerak Novog lista s tim tekstom nalazi se u Ostavštini Tomašić-Grgurev. Kako piše Jurdana, kakve je probleme Gervais bio prisiljen rješavati kao direktor drame i intendant riječkog kazališta, kako bi ostvario barem dio svoje teatarske vizije, svjedoči niz tekstova u Ostavštini Tomašić-Grgurev. To su »Pitanje ansambla Hrvatske drame« te Gervaisovo obraćanje djelatnicima riječkog teatra u povodu nove kazališne sezone u jesen 1952. godine.

U svomu tekstu »O nekim problemima kazališta« Gervais (se) pita: »Što hoće kazalište? Kamo ide? Kakve su stvaralačke tendencije, kakvo je ‘umjetničko htijenje’ u njega?« U mnoštvu problema koje naznačuje ističe potrebu »da se ne ostane samo kod konstatacija, no da se energično zahvati cjelokupnu problematiku našeg kazališta«. »Taj je tekst, zapravo, vrlo ekspresivan odraz iznimno iscrpljujućeg Gervaisova angažmana u riječkom kazalištu, koji je itekako utjecao na njegovu osobnost jer mu je ta specifična radna sredina oduzimala mnogo snage, tim više što je htio pomiriti mnoge prijepore, kako umjetničke, tako i one »zbiljske«. Naime, kazalište se, kao potencijalno mjesto slobode, za Gervaisa pokazalo i kao mjesto uporna nastojanja, (nepotrebna) izgaranja da bi se ostvarila zamisao o kazalištu kao mjestu kulture. Gervais je kao intendant stalno radio na proširenju kazališne kulture pa je tako inicirao gostovanja riječkoga kazališta diljem regije. Isto tako razvija brojne veze u ondašnjoj državi i izvan nje«, podsjeća Jurdana. O svemu tome svjedoče i Gervaisovi »Intendantski dnevnici« kao dokumenti njegova osobnoga angažmana, idealizma, traženja kompromisa, kao i posljedica: razočaranja, kriza i nemoći. Nedjeljko Fabrio je, na temelju detaljna proučavanja i obrade tih dnevnika, zaključio: komediografu je trebalo omogućiti uvjete za stvaralački rad u miru i tišini i »poštediti ga rukovođenja jedne takve zgrade kakva je ona riječkog kazališta i glomaznog ansambla kakav je tada bio onaj riječki.«

Tekst objavljen u Vijencu Vjekoslava Jurdana zaključuje riječima: »No ni nakon piščeva odlaska njegovo stvaralaštvo ne prestaje zračiti. Naprotiv, ono i dalje poziva u svoj imaginarni prostor, p(r)okazujući istovremeno sama sebe, ali i one koji mu se odazivlju ili ostaju izvan njegova svijeta. Jer, ono što ostaje, istaknuo je Heidegger, zasnivaju pjesnici, ne toliko kao ono što tek ostaje, nego poglavito kao ono što traje, naime, trag, uspomena, spomenik.«