Političari se sve više boje da će posljedice ruske agresije na Ukrajinu i sankcije nanijeti bol ne samo građanima nego i njima samima. U prevrtljivim vremenima u kojima na vrata kuca ekonomska kriza, a životni standard građana pada najbrže u posljednjih nekoliko desetljeća, izvjesno je da će biti načeta i stabilnost vlada te njihovih dužnosnika.

To je pitanje dodirnuo i sam premijer Andrej Plenković kada je na međunarodnom Forumu Dubrovnik tijekom prošlog vikenda rekao da će rat koji je pokrenula Rusija imati »pogubne posljedice ne samo za Ukrajinu, već i za sve nas u Europi«. Živimo u »vrlo nesretnim okolnostima za gospodarstvo i energetiku«, a kriza hrane, kaja je u punom zamahu, dovest će do »slabljenja i destabilizacije brojnih država«, dodao je premijer, misleći ponajprije na zemlje u razvoju.

Rekao je to u trenutku kada je masa nezadovoljnih prosvjednika provalila u palaču predsjednika Šri Lanke nagnavši ga na bijeg i ostavku, zbog nestašice goriva i hrane. U Argentini je istodobno masa prosvjednika pred predsjedničkom palačom tražila jaču državnu intervenciju radi zaštite standarda ljudi.

Ipak, stolice političara ne tresu se samo u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, već i u Europi. Prošlotjedna ostavka britanskog premijera Borisa Johnsona također je povezana sa sve višom inflacijom, cijenama energenata i hrane. To što je francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu nakon parlamentarnih izbora, na kojima su lijeva i desna oporba dobile većinu, oslabio položaj na unutarnjoj i međunarodnoj sceni, također je teško razdvojiti od pogoršavanja ekonomskog i socijalnog stanja. Izvjesno je da su zbog toga vladajući španjolski socijalisti nedavno doživjeli povijesni poraz na regionalnim izborima u Andaluziji, svojoj izbornoj tvrđavi. Ekonomske posljedice rata u Ukrajini oslabile su i njemačku vladu koja je nedavno izgubila većinsku potporu javnosti, a SPD kancelara Olafa Scholza, u nekoliko mjeseci, s mjesta najpopularnije stranke u zemlji pao je na treću poziciju.

Ni američkom predsjedniku Joe Bidenu vjerojatno nije ugodno gledati kako mu je potpora građana prošli tjedan pala na 36 posto, prema izvješću Reutersa. Zbog divljanja cijena benzina i hrane te pada životnog standarda građana postao je najnepopularniji predsjednik u američkoj povijesti, a još nije ni na polovini mandata. Inflaciju pripisuje Vladimiru Putinu i nužnom ekonomskom kažnjavanju Rusije, ali to mu puno ne pomaže jer je američkoj javnosti zanimanje za Ukrajinu na dnu popisa prioriteta.

Ako političarima već naglo pada popularnost, pitanje je što će biti ove zime kada se očekuje pogoršanje. Neke europske zemlje najavljuju redukcije struje, plina i grijanja te udvostručenje računa za energiju. Plenković je rekao da je hrvatska vlada već donijela paket pomoći kućanstvima i gospodarstvu vrijedan pet milijardi kuna. Slične vladine subvencije u nekim se europskim državama već sada penju na desetke milijardi eura, osobito u Njemačkoj koja će energentskom krizom biti najteže pogođena, a struja i plin, prema najavama, poskupjet će još za 70 do 200 posto. Koliko će se vlade još morati zadužiti i koliko će im se povećati proračunski manjkovi kako bi očuvale gospodarstvo i socijalni mir? Možda se i ministar financija Zdravko Marić povukao s dužnosti kada je shvatio da će novi izvanredni državni izdaci sljedećih kvartala pomrsiti sve njegove dosadašnje proračunske planove i postignuća.

U krizama su sve vlade nestabilnije. Primjerice, poslije krize iz 2008., u razdoblju od 2011. do 2013. godine, gotovo svaka druga europska vlada morala je otići s dužnosti, nakon uvođenja mjera stroge štednje i ostalih nepopularnih poteza. Nema sumnje da će se europske vlade od ove jeseni i zime opet sve više ljuljati, to više što na divljanje cijena energije i hrane – kako same kažu – pojedinačno ne mogu bitno utjecati. Boris Johnson, nema sumnje, prva je europska politička žrtva pogoršanja gospodarskog stanja te prerastanja socijalnih problema u političke. On je i žrtva nemoći da ih riješi. Ostali europski političari mogu se sa zebnjom pitati tko će biti sljedeći.