Među glavonošcima Jadrana mrki muzgavac (Eledone moschata, Lamarck, 1798) vrlo nepravedno zauzima marginalno mjesto, najčešće samo tek kao jedna od brojnih vrsta Jadranskih glavonožaca među kojima dominiraju lignja, sipa i hobotnica. No zato na meniju gurmana, mrki muzgavac kotira jako visoko. Jedan od osnovnih razloga je njegov mnogima neodoljiv miris po mošusu kojem i duguje svoj znanstveni naziv.

Iako vrlo nalik hobotnici, inače svojoj prvoj rođaki, razlike postoje i nije ih teško uočiti. Dok hobotnica ima dva reda, mrki muzgavac ima samo jedan red prijanjaljki od kojih je, gledano od tijela, osma prijanjaljka najveća. Kraci su u presjeku okrugli i 3 do 5 puta dulji od vrećastog tijela, a povezani su opnom koja seže do polovice svakog kraka. Opna i kraci su azurno plavičasto obrubljeni. Baš kao i hobotnica, ni mrki muzgavac nema nikakvu ljušturu.

Koža mu je uvijek glatka i sluzava i intenzivno miriši po mošusu.

Oči su mu odnosu na ukupnu veličinu tijela sitne i lagano ispupčene.

U središtu krakova se nalaze usta naoružana kljunom, rožnatom tvorevinom nalik papagajskom kljunu, kojim trga ulovljeni plijen.

Kao i većina ostalih glavonožaca, i mrki muzgavac je naoružan s vrećicom crnila koju u opasnosti ištrcavanjem prazni kroz lijevak.

Premda je temeljno svijetlo smeđe boje s nepravilnim crnkastim mrljama, zahvaljujući sposobnosti nabiranja kože i uz pomoć kromatofora, teksturom i bojom se trenutno može prilagoditi podlozi, od sive, gotovo bijele, do mrko smeđe, gotovo crne. Uzbuđen i nadražen dinamično mijenja boju pri čemu su sve tamne mrlje vrlo intenzivno obojane.

Mrki muzgavac ne živi izvan Mediterana. Nalazimo ga od najplićeg mora pa do preko 200 metara dubine. Nastanjuje uglavnom ilovasto pjeskovito i ljušturasto dno, ali i potpuno muljevito, dok je na kamenitom dnu znatno rjeđi. Ako je dno kombinirano od pijeska, šljunka i krupnijeg kamenja mrki muzgavac će rado iskopati rupu pod kamenom i zavući se u nju. Na njegovu žalost, ostatke kopanja ne zna kamuflirati, pa ga svježe izbacani šljunak i pijesak već izdaleka odaju.

Niži salinitet mora mu ne smeta, pa ga tako možemo naći i u neposrednoj blizini riječnih ušća kakav je slučaj u Karinskom i Novigradskom moru gdje je vrlo brojan. Poznata su lovišta i na zapadnoj obali Istre, kao i u Zadarskim i Splitskim kanalima, s tim da izbjegava mjesta s izraženim morskim strujanjima.

Glavna hrana su mu rakovi, ribe i glavonošci, no rado će posegnuti i za strvinom.

Mrki muzgavac može živjeti do dvije godine. U našem moru naraste do četrdesetak centimetara dužine i oko pola kilograma težine dok se prosječna lovna težina kreće oko 0,15 kilograma.

Najveći ikada ulovljeni i evidentirani mrki muzgavac bio je dug 740 milimetara i težak 1414 grama.

Mrki muzgavac se mrijesti u proljeće i početkom ljeta pri čemu polaže pojedinačna jaja. Za razliku od hobotnice, ženka mrkog muzgavaca ne čuva svoj mrijest.

Kod mužjaka je kraj treće lovke hektokotiliziran i izgledom podsjeća na malu žličicu.