Ima tome i godina i pol da nas je put, malo nakon strašnog potresa koji je pogodio Baniju, odveo u Majske Poljane, ali ne na ruševine, ne među ojađen svijet, već kod Elizabete Pezo Paliska koja je od svih mjesta na svijetu odlučila baš tu krenuti s uzgojem bobičastog voća. Zima je bila, snijeg, dakako da se ploda nije dalo vidjeti, ali je zato bilo inspirativno i ohrabrujuće slušati onu koja ne dvoji da je baš to područje Majskih Poljana, Banije cijele, bogom dano za ekoproizvodnju i da ga se proglasi ekozonom.

No, nije to jedino što joj je bilo na pameti. Imala je Pezo Paliska, teta Beta, još jednu ideju a na dobrobit žena ovog kraja. »Žene su ovdje zapuštene u smislu da nisu nikada bile nikomu prioritetna briga. A sve moje krasne ženice, beračice, razumiju se u uzgoj povrća, razumiju se u poljoprivredne agrotehničke mjere, spremne su učiti, pronalaze zdravu logiku u svemu… I shvatila sam da bi one mogle, osim za sebe, proizvoditi hranu i za druge. Naravno, ako im čovjek osigura sjeme, plastenike, vodu, ako im kaže da svaki četvrtak dolazi s hladnjačom po mahune i grašak koje će uzgajati na taj i taj način, bez pesticida i herbicida, ako im osigura od sjemena do redovitog agronomskog tehničkog nadzora. Sadile bi one mrkvu, celer, hokaido tikve, mahune, grašak…«, govorila nam je tada Paliska.

Godinu i pol nakon tog posjeta, na Facebook stranici Borovnice tete Bete stajala je obavijest da berba borovnica kreće. Bi to signal da se pođe do Majskih Poljana, da se vidi i kako su borovnice rodile, i jesu li žene krenule u ekopoljoprivredu, i je li se išta tu mrdnulo na bolje od onog potresa.

Spremne za transport

Za puta do Majskih Poljana jasno nam biva da valjda nikad nismo tu dolazili po sunčanu vremenu, da nije bilo loše ceste, blata, snijega. Vidi se tu i tamo novi sloj asfalta, naokolo sve zeleno i procvjetalo, taman da i ono što je ruševno ne izgleda tako strašno. Na imanju nas dočekala Milja Hodalj. Ona je tu zaposlena, ona pljevi cijele godine sve te travčice oko sadnica kojih je više od pet tisuća. Sjetila nas se od zadnjeg puta. Tu je Milja, a tu je i Michal, pravi pravcati Čeh što je u Pragu – u Pragu obitelj Paliska živi i radi – zaposlen kod Elizabetinog supruga Davora, inače inženjera strojarstva. Došao je na ispomoć.

Upoznali mi Michala, ma no odleti za poslom, a posao mu je i da kontrolira navodnjavanje sadnica. Dok čekamo Elizabetu, Milja nam veli da su rodile borovnice više nego ikad prije, ali su nakon par dana branja odlučile stati, manje zbog vrućine nesnosne, a više zato da nova runda posve zaplavi i dobiju slatkoću. Da ne bi bilo da napamet priča, idemo i do hladnjače, a tamo uredno poslagane posudice s borovnicama spremne za transport.

Eto i Elizabete. Nosi nove etikete na kojima je i oznaka Hrvatske kvalitete, i ekocertifikat i oznaka Živjeti zdravo koja se zasluži u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo i koja kaže da je znanost potvrdila da je u ove borovnice iznimno puno C vitamina i antocijana. Dobre su etikete, ma nije lako rukama što su plijeviti naučile baš lako naljepnicama manevrirat’.

– To je za Michala – velimo Milji.

– I mogao bi, ako mu Elizabeta kaže – na to će ona.

Dok se etikete lijepe, kušamo i crni ribiz. I laiku je jasno da je sve to samo priroda dala, da se ništa silom tretiralo nije. Pitamo Elizabetu kakva je onda ova sezona bobičastog voća u Majskim Poljanama.

– Sezona je odlična. Bilo je vode, ne znam je li bilo dosta sunca, krenuli smo tjedan dana kasnije s berbom, ljudi su željni voća, kvalitetnog voća i nemamo probleme s plasmanom, ni s cijenom. Cijenu smo mrvicu podigli, ne možemo se još s tom cijenom pokriti, ali ne želimo je više dizati, već želimo da što više ljudi dobije proizvod i da to bude prihvatljivo – kazuje Elizabeta.

Velika potražnja

Dakle, tu su borovnice i crni ribiz za prodaju, maline i kupine su tu više za vlastitu potrošnju, a ako tko želi doći brati aroniju u kolovozu, bome dobrodošao je, neka si besplatno nabere. Zanimljivo je da ovdje jedna berba ne rješava sve, već su u sezoni jedno tri berbe borovnica. I sve se plasira i proda, a starih kupaca je poprilično.

– Pazimo na kvalitetu i nema problema s plasmanom – jednostavno će Elizabeta.

I na čudi jer je potražnja velika, a u Hrvatskoj malo posađenih površina s bobičastim voćem i još manje onih pod ekološkim uzgojem.

– Za izvoz bi trebalo posaditi još 100 puta više površine i moglo bi se sve izvesti. Zemlje Bliskog istoka, zemlje Azije pate za bobičastim voćem. Pretekli su nas tu i Bosna i Srbija sa svim mogućim izvozima. Mi jedini kasnimo – veli Elizabeta.

– A vi ste i dalje uvjerenja da je ovaj prostor Banije onaj bogom dan za ekološku proizvodnju? – pitamo je.

– Apsolutno! Ne samo voća, nego i povrća, mesa, kozlića, janjaca, telića… Svašta se ovdje može jer je bogom dano – ne dvoji Elizabeta.

Ponavlja ona tako ono što odavna govori, samo čuje li je tko!?

– Čuje, al’ ne mari – na to će Elizabeta.

Kaže kako se kad govorimo o obnovi, a onda i poljoprivredi prezentiraju rezultati koji su površni i nebitni i koji ne obuhvaćaju malog čovjeka.

– Ja vjerujem da se nešto ipak događa, da su promjene bitne, znam i da moramo igrat’ po pravilima zbog Europe, donacija, dotacija, ali sve je presporo. Presporo je, jer nemamo kadra, nemam stručnih ljudi po ministarstvima, nismo uspjeli povući hrpu novaca iz fondova za obnovu nakon katastrofalnih događanja – ističe Elizabeta.

Pritom, kako kaže, konkretno misli na mjeru 5.2.1 gdje su ljudima uništeni gospodarski objekti, ali zbog vlastitog neznanja i nesnalažljivosti i opterećenosti drugim brigama nisu se uspjeli prijaviti za mjere na koje su imale pravo.

– To je stopostotna subvencija i mogli su obnoviti gospodarsku zgradu bez problema – ističe.

– Teško je očekivati da svijet ovdje ima kompjutore, internete, tu vrst pismenosti. Netko je to za njih morao odraditi – velimo.

– Naravno! Stručni timovi, inženjeri. Dobiti ovdje stručni pregled inženjera, statičara je nemoguće. Zašto? Zato što je država napravila takve cjenike za usluge stručnjaka da nitko ne želi dolaziti na ova područja. Zašto doći u Glinu raditi elaborat o stanju objekta, kad u Zagrebu može pet takvih napraviti – na to će Elizabeta.

Ljudima je, kaže, netko trebao reći da se natječaj ne može dobiti ako sva dokumentacija nije kompletirana i predana. Ističe Elizabete još nešto, kaže kako se mora zaustaviti gradnja na svoju ruku, a to se sada događa, jer će se kuće građene mimo propisa, projekata, bez novca rušiti i opet bude li, ne daj bože, neke nove nevolje.

– Narod je izmučen, u strašnoj je apatiji, vjeruje da će obnova krenuti. Obnova ne može krenuti jer nema dokumenata koji prate Zakon o obnovi, nema elaborata za rušenje koji se mora platiti, nema gradskih deponija za deponiranje otpada… Ne može to samo tako ići – pojašnjava Elizabeta.

– Što se dakle u ovom kraju promijenilo u godinu i pol od potresa, bit će ništa – rezoniramo.

– Agonija je veća – ispravlja nas Elizabeta.

Ženska priča

A to je, ne dvoji ona, pogreška, jer potencijal postoji, izvor radne snage postoji.

– Nama neće imat’ tko proizvoditi hranu. Ovi ljudi znaju stoku uzgojit’, znaju povrće uzgojit’, samo to treba iskoristit’. Ove ljude treba platiti da ovdje žive! Vi njih nekako morate ovdje zadržat’ – upozorava Elizabeta.

Treba riješiti apatiju, kaže, jer država je navikla ljude na pasivnost, na davanje, na čekanje. Najbolji odlaze, možda ih vrati nekad sentiment, ali tko će proizvoditi hranu, pita se Elizabeta.

Tko će proizvoditi… Dok pričamo, upada nam u oči velika radna polica podijeljena na više manjih odjeljaka, a na svakom flomasterom ispisano ime, žensko uglavnom: Marica, Milja, Dragana, Tamara, Michal, Vesna. Čast Michalu, ali ženska je ovo neka priča.

– Je! Ženska priča, a muškarci sufinanciraju – na to će Elizabeta.

Eto nas pomalo do onog njenog zimskog obećanja da će pokrenuti žene da stvar uzmu u svoje ruke pa sade, uzgajaju i beru ekološko povrće. Tri su žene ušle u priču, ispod tri plastenika su paprike, luk ljubičasti, luk bijeli, mahune, grašak…. Elizabeta je sve organizirala, ona je ta koja kupuje ekološki materijal za sadnju, ona je pokrenula sve u suradnji s DM-om, ona je spojila povrtlarke s firmom »Idemo zeleno« koji će sve otkupiti i plasirati dalje. Ima ova akcija, koju će Elizabeta bez sumnje učiniti brendom, i svoje ime: »Svježe povrće iz Majskih Poljana!« Sadi se, kaže, ono što cure znaju saditi i čega fali na tržištu. Njih tri su tu i kad se borovnice beru, kad god mogu. A zovu se žene od plastenika Mira, Vesna i Dragana! I sve ćemo ih obići, ali prvo valja malo među borovnice.

Za tu prigodu Elizabeta na glavu stavlja šešir personaliziran skroz, onaj boje – borovnice. Eto iz susjedstva i Dragane. Valja branje poslikati. Dragana nosi svoju »fotelju« za branje. Plastičnom stolcu skratila je noge na idealnu visinu. Šešir na glavi ima i Milja. »Sjediš i bereš i jedeš! K’o carice. Takav ja odnos imam prema radnicama«, smije se Elizabeta. Ovako sa šeširima izgleda sve poput luksuznog branja borovnica u Royal Ascotu, samo što je Majskim Poljanama bolje, tu među borovnicama koje traže da se pljevi oko njih, da je vode, da je ekološkog gnojiva i, ističe Elizabeta, ljubavi.

Neizvjesna budućnost

Dragani Bjelajac godina je 40, ali bi joj čovjek lako dao koju manje. Oko plastenika se nije puno dvoumila.

– Prihvatila sam odmah – priznaje.

Još se to treba zalaufat’, novci pomalo kapaju, ma ima li budućnosti?

– Lijepo je raditi, mora se raditi jer od nečeg se živjet’ mora, a ima li budućnosti, ne znam – kaže.

– U plasteniku ili Majskim Poljanama? – pronicljivo je priupita Elizabata.

– U Majskim Poljanama. Od plastenika budućnosti ima, ali ovako u selu, to je teško pitanje – na to će Dragana.

Budućnost je neizvjesna jer nema osnovnih životnih uvjeta, vode ponajprije. Tu je i dvoje djece.

– Ne možeš im ponuditi ništa, jer prvo i osnovno nemaš kuće, živiš u kontejneru. Jučer je bila godina i pol dana i ništa napravljeno nije – kaže Dragana.

Slučaj njene obitelji Bjelajac je poseban i utoliko što im obnova o državi ne ovisi, bar ne bi trebala. Udruga Solidarna i građani Hrvatske skupili su novce, tu su i projekti, ali stalno se i još uvijek čekaju ti neki papiri od države. Pitamo Draganu do kad uopće živ čovjek može ovakvu situaciju i život u kontejneru izdržat’. Sliježe ramenima, kaže da ni sama ne zna. Od borovnica letimo put staklenika. Draganinu svekrvu Miru pitamo čini li joj se da će od ekopoljoprivrede biti štogod.

– Pa hoće – kaže Mira.

– Prije od ovoga, nego od obnove – velimo.

– Od obnove smo i odustali. Nema nade. Kažu nada zadnja umre, a ona je već umrla – na to će Mira.

K’o po špagi

Zato u stakleniku sve raste k’o po špagici. Nevjerni, kakvi već jesmo, morali smo u rajčicu zagrist’. To što je topla bila, ništa joj nije škodilo. Bi ta rajčica ono rajsko neko voće, a to je, kaže Elizabeta, i zato jer nastoji doći do starinskog sjemena karakterističnog baš za ovaj kraj. Ništa manje uredno nije ni u stakleniku o kojem skrbi gospođa Vesna. Šteta što je doma nismo zatekli, makar se njen suprug Nedeljko Sladojević pokazao dobrim domaćinom. Tu nas je bome impresionirala paprika babura. Što se obnove kuće tiče, evo je 700 i neki na redu. Boji se Nedeljko da će sva mladost otići, onako kako mu je sin već na privremenom radu u Njemačkoj. O onom trećem plasteniku Mira Zlonoga vodi brigu. Sve je u dvorištu njenom jednostavno lijepo i dotjerano. Tu su i šarplaninac čisti i mješanac šarplaninca i kavkaskog ovčara, i grlice, i cvijeće koje Mira sadi gdje god ima mjesta, čak i na stari bunker uz cestu, jer ‘tko ne voli cvijeće, ne voli ni ljude’. Tu je i konstrukcija buduće kuće praktički na temeljima srušene, koja dakako ne raste zahvaljujući državi već zahvaljujući udruzi »Dobro dobrim«.

Mira dobro raspoložena, ugodna sugovornica, da ne vjeruje čovjek da tu živi godinama sama i da ne vjeruje kad mu kažu da valjda i nema nevolje koja je nije za života zadesila. Ništa se, kaže, u godinu i pol nije promijenilo.

– I kakvi ste onda ‘u glavi’, štono bi se reklo – pitamo.

– U glavi jako dobro – smije se Mira.

Čovjek, kaže, mora samo shvatiti da nema drugog i da se mora dalje. »Glavu gore i naprijed«, sažima Mira život kao takav. Nema veze što su se nevolje nasložile jedna na drugu, odavna. Nema veze što onaj strah od potresa bit’ će nikad neće posve proći, pa se prepadne i kad se za vožnje gradski autobus zatrese. A nama pred njenom kućom u izradi baš lijepo.

– Zamišljam vam ja svašta u svojoj glavi. Evo tu gore bih napravila hotel za pse. Idete na more, nemate ga gdje ostaviti, dovezete ga Miri i Mira ga čuva koliko treba. To je moja želja, bez obzira na sav ostali posao – priča Mira.

Sviđa se Elizabeti ideja, moglo bi to i bit’, onako kako je u stakleniku svega baš kao i van njega, od paprike i rajčice do raštike i cvjetova nevena. Može u ovom kraju biti svega, ne sumnja Mira, samo volje treba.

Vraćamo se na imanje Tete Bete. Tko zna kad bi se rastali da posao ne čeka, nas pisanje, a Elizabetu kupci u Zagrebu da im borovnice donese. Imali smo u startu prednost od nekih 20 minuta, a onda je kraj nas projurio automobil Teta Beta. Nema stajanja! Ta šta naumi i napravi, pa će i brend od povrća majskog napraviti kako je i zamislila. Uostalom, lijepo nam je rekla za posjeta jednom od staklenika: »Kad vidim ova sretna lica, znam da odustajanja nema niti će ga biti!«