U poplavi sumornih i loših vijesti kojima smo bombardirani svakoga dana iz svijeta, jedna, krajnje dobra za Hrvatsku, nekako je ostala ispod radara. Riječ je o ulasku u schengenski prostor, što bi uz uvođenje eura značilo i ostvarenje svih vanjsko-političkih ciljeva. Za premijera Andreja Plenkovića bit će to i trenutak kada će moći slobodno konstatirati da je stigla ‘godina isporuke’, realizacija mnogih projekata kojima je osobno dao pečat, piše Glas Istre. Za dva premijerska mandata bit će to i politički trijumf koji mu nitko neće moći oduzeti, jer će time biti zaokružen proces europskih integracija za Hrvatsku.

Ali, usprkos problemima koji nisu samo hrvatski, već europski i svjetski, Plenković će i ove godine imati razloga za zadovoljstvo, jer nas uskoro čeka i kompletni završetak Pelješkog mosta i pristupnih cesta, što znači da se više neće trebati prolaziti kroz BiH da bi se došlo do juga Hrvatske. Velika je to stvar za našu zemlju, realizacija vjekovnog sna hrvatskog juga i napokon spajanje zemlje u punom smislu te riječi.

Europski posao s Kinezima

Sam premijer dao je u realizaciji tog projekta veliki doprinos, jer je odlučio povjeriti izgradnju mosta kineskoj kompaniji koja se pokazala više nego uspješnom. Nije to bila laka i jednostavna odluka, jer u Europskoj uniji nije postojala potpuna suglasnost da kineske kompanije rade poslove s europskim novcem u Europi. Zapravo je izgradnja Pelješkog mosta bio prvi tako veliki projekt u jednoj od zemalja članica EU-a. Pokazalo se da je odluka da se ide u posao s Kinezima bila dobra, da je most izgrađen u roku usprkos korona krizi, a sada napreduju i radovi na pristupnim cestama. Kada svečano bude pušten u promet Pelješki most bit će to trenutak i za emocije jer smo dokazali da smo sposobni realizirati i tako velike i skupe projekte.

Sam Plenković ima razloga za zadovoljstvo i kada je riječ o euru, jer je njegova ekipa u vremenima koja nisu sklona tako zahtjevnom poslu uspjela stvoriti sve preduvjete da se početkom sljedeće godine uvede europski novac. Bez toga Hrvatska ne bi bila kompletno integrirana u europske institucije, što je važno i što se itekako pokazalo važnim posljednjih godina, kada kriza sve više kuca i na europska vrata. Postoji ono staro pravilo da je uvijek bolje da sjediš za stolom tamo gdje se odlučuje, pogotovo o novcu, nego da si van toga. Plenković je inzistirao da za vrijeme njegovog mandata uvedemo euro, imao je podršku bliskih suradnika, prije svega ministra Zdravka Marića, ali i guvernera Narodne banke Hrvatske Borisa Vujčića i sve je išlo lakše nego što se predviđalo.

Na ruku su mu išli i mnogi faktori, pa i taj da je kreditni rejting poskočio, da se Hrvatska pokazala uz sve probleme pragmatičnom članicom europske obitelji, što je Bruxelles na kraju cijenio i nagradio. Uz sve skepse je li pravo vrijeme za uvođenje eura ostaje i jednostavan odgovor da nikada nije pravo vrijeme za tako značajne projekte, ali je ipak najgore prokockati šansu. Tek se sada vidi koliko je bilo dobro ubrzati proces pristupa Hrvatske u Europsku uniju, jer je to bila i posljednja šansa za proširenje europske obitelji. Nakon Hrvatske nitko više nije ušao u EU, a kako se čini i neće još jako dugo.

Za Plenkovića ostaje i zadovoljstvo što smo dobili značajna sredstva od Europe u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Gotovo 1,4 milijarde eura nisu mali novci i, ako budu dobro iskorišteni, Hrvatska bi se napokon mogla maknuti i s europskog dna, na kojem smo svo vrijeme od ulaska u Europsku uniju.

Soliranje predsjednika

U ovom stalnom prepucavanju između šefa države Zorana Milanovića i Vlade Plenkovića pokazalo se koliko je važno voditi racionalnu politiku, a ne solirati na način kako to radi predsjednik. Njegov Rambo stil nije donio Hrvatskoj ništa dobro; obrnuto, pokazao se krajnje kontraproduktivnim. Naravno da Milanović nije mogao do kraja solirati i u najavljenoj blokadi ulaska Finske i Švedske u NATO, ali smo se zato dosta osramotili kao zemlja koja ima dvije vanjske politike. Na sreću, Milanovićeva težina u europskim i svjetskim institucijama nije nikakva, može to proći na domaćem terenu, ali u ozbiljnoj svjetskoj i europskoj politici nikako.

Ako na ekonomskom planu nismo posljednjih desetak godina briljirali, od ulaska u Europsku uniju uspjeli smo izgraditi imidž sigurne zemlje koja Bruxellesu ne stvara dodatne probleme. Dobri odnosi Plenkovića s europskim liderima svakako koriste Hrvatskoj, jer se i visoka politika vodi po principu tko je za stolom taj i odlučuje. Lobira, predlaže. Vrijeđanja koja su stalno na Milanovićevom repertoaru ne pomažu, ponajmanje kada je riječ o položaju Hrvata u BiH. Obrnuto, još više kompliciraju odnose u susjednoj državi.

Da nije ipak sve tako ružičasto ostaju brojni problemi koje nije riješila ni Plenkovićeva prva i sada druga Vlada. Prije svega obnova nakon potresa u Zagrebu i Baniji i gotovo je nevjerojatno da sve ide tako sporo, neefikasno i loše vođeno. Europa je dala novce, oni su tu, ali ih ne znamo iskoristiti. I to je začuđujuće, jer smo baš premijerovim lobiranjem dobili dodatnu godinu dana. Kako sada stoje stvari, ni to nećemo iskoristiti, dozvolili smo da čuvena hrvatska birokracija sve zakomplicira i da se stvori ozračje u kojem je naprosto nemoguće bilo što učiniti. A ako ne iskoristimo i posljednji euro koji smo mogli dobiti od Europe bit će to strašan fijasko i neuspjeh, čiju će cijenu platiti prije svega oni koji su u dva teška potresa ostali bez svoje imovine ili im je oštećena.

Regionalni lider

Hrvatska se nažalost nije profilirala ni kao regionalni lider, zemlja koja je trebala postati most između stare Europe i kandidata sa jugoistoka koji žele u EU. Za vrijeme hrvatskog predsjedanja EU-om, u kompliciranim vremenima korone, organizirali smo summit, jedan u nizu na kojem se samo deklarativno nudila šansa zemljama Balkana, ali se i nakon tog skupa ništa nije dogodilo. Hrvatska vanjska politika trebala je možda biti agilnija, ali odnosi u regiji su tako komplicirani da problem ne leži samo u neaktivnosti Zagreba, već je mnogo teži.

A kad je riječ o energiji, možemo biti zadovoljni što je proguran projekt LNG terminala na Krku, koji je bio, kao uvijek u Hrvatskoj, dočekan uz mnogo skepse. Tu se lome i mnogi interesi, politički i ekonomski, ali se pokazalo više nego dobrim odluka da se ide u realizaciju projekta koji je osigurao Hrvatskoj da ne bude ovisna samo o ruskom plinu, što bi u ovim okolnostima bilo tragično. Ostaju mnogi neriješeni odnosi s Mađarima oko MOL-a i INA-e, a to, kako se čini, neće razmrsiti ni druga Plenkovićeva vlada.

I u mjesecima koji slijede, a bit će prilika i za zadovoljstvo – od puštanja u promet Pelješkog mosta do Schengena – ostaje i najveći izazov, a to je da se stvore uvjeti da Hrvati bolje žive. Dok toga ne bude mladi će odlaziti, a dugoročno je to za Hrvatsku katastrofa. Za bolji život hrvatskih građana nije samo zadužen aktualni premijer, to bi trebao biti izazov za sve političke stranke. Nažalost, lijevi spektar je na koljenima, a na desnom su amateri, dok nove snage nemaju znanja i iskustva za vođenje države.

Za Hrvatsku je dobro što je u godinama velikih izazova imala stabilnu Vladu, ali nikada nije dobro da je sve koncentrirano u jednom čovjeku, kao što je sada u Plenkoviću. Uvijek je bolje da postoji konkurencija, ono zdravo političko nadmetanje koje vodi progresu zemlje. Pokazalo se da Milanovićev stil to nije, a malo od onoga što je sada privedeno kraju ne bi bilo da se osobno nije angažirao premijer. Bio je to dugoročan i često mučan posao, brojni odlasci u Bruxelles, ali na kraju i odrađen.

Vidjet ćemo svi vrlo brzo, kada ćemo granice prolaziti bez kontrole putovnica. San koji su hrvatski građani imali od početka procesa pristupa Europskoj uniji.