Objava najnovijeg Michelinovog vodiča za Hrvatsku za mnoge je, neovisno o tome jesu li protagonisti s ove ili one strane »šanka«, izazvala popriličnu zbunjenost.

Od samog trenutka objave koji se dogodio nešto prije očekivanog datuma, pa sve do uistinu nevjerojatnog status quo zaključka.

Sjetimo se, lani je broj hrvatskih restorana s Michelinovom zvjezdicom sa sedam stigao na – deset. Ove godine – svi su ostali na svojim mjestima.

Ni naprijed, ni nazad. A istina je da su neki očekivali i drugu zvjezdicu, dok je nekoliko restorana iz tog elitnog društva strepjelo zbog mogućeg gubitka prestižne oznake.

Baš kao što je bilo i onih koji su se nadali ulasku u to elitno društvo. Teško je objasniti takvu Michelinovu pomirljivost i tako male pomake na sceni koja je u Hrvatskoj dinamična, borbena i vrlo aktivna.

Kao da je riječ o vodiču što dolazi u nekakvoj pauzi, u nekom vakuumu do trenutka kad će se objaviti pravi rezultati. Kao da je riječ o poluvremenu, ne o »full time« rezultatu.

Tužni kontinent

Dio istine možda dolazi iz činjenice da je pandemija poremetila uobičajeni ritam objave rezultata, odnosno vodiča. Lani je, naime, Michelin Croatia objavljen u rujnu, novi je stigao za manje od deset mjeseci.

Iskreno, očekivali smo da će riječki restoran Nebo doći do druge zvjezdice. Mnogo je razloga koji su bili podloga takvom razmišljanju, ponajviše istinska predanost Denija Srdoča i njegove dobro uhodane ekipe fantastičnom kuhanju, kao i jasan stav objekta kako želi biti gastronomski relevantan na internacionalnoj sceni.

Kad ono – ništa. Sve po starom. Dobro, istina je da je lani Nebo do Michelina stiglo nakon samo nekoliko mjeseci rada, što je također za neke bilo iznenađenje, tako da izgleda ipak mora proći neko dulje razdoblje kako bi se stiglo do druge zvjezdice.

Ono što također zbunjuje, mada istodobno pokazuje poprilično turobnu sliku nekih dijelova Hrvatske, je disperzija sveukupnosti Michelinovih oznaka. Kad bi se gledala kombinacija zvjezdica i preporuka lider je Kvarner, ali su zato brojnošću preporuka silno jaki Istra, Zagreb, Split i Dubrovnik.

Od jadranskih županija, zvjezdice su i ovog puta zaobišle Zadarsku i Splitsko-dalmatinsku županiju, dok, izuzmemo li Zagreb, deprimirajuće djeluje da čitava kontinentalna Hrvatska ima svega sedam restorana, manje od deset posto, koji nose bilo kakvu Michelinovu oznaku.

Precizno i do kraja jasno – istočno od Varaždina ili Zagreba samo su dva restorana, u Osijeku i Iloku, s takvim oznakama.

Čak trećina hrvatskih županija nema ni jedan restoran takvog tipa, što ipak ne bismo mogli prihvatili zdravo za gotovo jer je primjerice dodir Zagrebačke i Karlovačke županije s Plešivicom silno napredovao, postao istinski privlačnom »hrvatskom Champagnom«, sve više i u gastronomskom smislu.

Uostalom, Bernard Korak koji vodi restoran na obiteljskim imanju i vinariji Korak, svoj je talent polirao kod Priske Thurning, Ane Roš i kod tada najboljeg restorana na svijetu, onog chefa Massima Botture. A – ni traga u Michelinu.

Brojne nelogičnosti

Ima čuđenja, ima nelogičnosti, ali ima i vrlo jasnih, upozoravajućih poruka; teško se u turističkom smislu može razvijati hrvatsku kontinentalnu scenu bez snažnih, kvalitetnih restorana.

Uzmemo li za primjer Kutjevo gdje su ponajbolji vinogradski položaji i ponajbolji vinari Hrvatske, kako od tog enološkog raja učiniti privlačni turistički kraj nema li jednako takvih restorana.

Nema nam druge. Nakon ovog nelogično mirnog Michelina Croatia, ne preostaje nam nego čekati onaj za 2023. godinu. Koji će valjda uspjeti preslikati istinsku dinamiku hrvatske gastroscene.

Rijeka zapela u fast-foodu

Michelinov vodič za 2022. godinu šalje i vrlo zabrinjavajuću poruku Rijeci. Izuzmemo li Hilton i Nebo, jer riječ je o sasvim autonomnom organizmu, Rijeka je jedini grad na jadranskoj obali koji nema baš ni jedan jedini restoran s bilo kakvom Michelinovom oznakom.

Dubrovnik i Šibenik uz preporuke imaju i restorane sa zvjezdicama, Split i Zadar brojne s preporukom, Pula također, Rijeka ni u tragovima. Je li i to poruka za razmišljanje?

Predugo se najavljuje turizam kao novi riječki forte da bi se na gastrosceni, u samom središtu grada, zadovoljavalo tek raznim varijacijama fast fooda.