Nigda j to bilo uprav nikako ovako kad se j miće va familiji rodilo. Na ognišću j gorel oganj, na komoštri pinjata teple, goruće vode. Va kući Kuma. Komanda njeja. Pojid, škrb, šušur. Kad se j potle dugočasnih ur dičji plač začul, kuća j oživela. Veselju ni bilo kraja, riječi su kojima Marina Tijan Hajdinić opisuje tipičan hreljanski porod iz prve polovine 20. stoljeća i započinje uvodnu priču Hreljinskog korala, za identitet i povijest ovog naselja amblematsko djelo koje na petstotinjak stranica objedinjuje mnoštvo priča težakinja i težaka nekadašnjeg Piketa. I nije slučajno da ova čakavska autorica, pjesnikinja, fotografkinja, čuvarica i promotorica lokalne kulturne baštine svoju knjigu započinje predočenjem radosti novog života kakvom su je ondašnje mnogočlane obitelji doživljavale. Djeca nisu bila samo utjelovljenje opstanka obitelji i mirovinski fond za iscrpljene i umorne roditelje, već i projekcija svih nada koje je zajednica gajila u bolju i prosperitetniju budućnost, a upravo te čežnje, životna nastojanja i slutnje naša je sugovornica pretočila u pisani oblik na karakterističan ljudski, životni način. Knjiga je objavljena prošle godine u izdanju Ustanove Ivan Matetić Ronjgov, uz potporu Primorsko-goranske županije i Grada Bakra, a sredinom lipnja doživjela je svoju domaću promociju.

– Hreljanka sam od rođenja, poznam Hreljane i oni poznaju mene. Čakavski hreljinski moj je materinji jezik, i u jednom trenutku života osjetila sam da jako propada, da mladi i djeca više ne pričaju tim govorom. Teško sam oboljela pa sam imala vremena da jednostavno uzmem papir, sjednem na terasu, počnem pisati svoje impresije, osjećaje i sjećanja na rano djetinjstvo i mladost, započinje svoju književnu štoriju Marina Tijan Hajdinić.

Ona pripovijeda kako su joj za upuštanje u prvi literarni uradak, zbirku poezije »Žena z Piketa« objavljenu 2003. godine, bili potrebni ustrajnost i odvažnost, no podrška okoline, prvenstveno zlobinjarskog književnika i pjesnika Radovana Tadeja ohrabrila ju je za daljnje stvaranje.

– Tad sam počela puno šetati po Hreljinu, razgledavati mjesto, njegovu okolicu, pa Bakrac kako ga mi ovdje zovemo, pa Zlobin, i jednom sam otišla u šumu Turinskog Sela, gdje je bio jedan hrast, ogromno, velebno drvo, visoko, prostrano u širinu. Ono me toliko impresioniralo i ja sam napisala svoju prvu proznu priču o tom hrastu, koju sam preko Cvjetane Miletić i novinarke Novog lista Aleksandre Kućel-Ilić objavila u prilogu Beseda, govori Tijan Hajdinić.

Kad bi za Besedu napisala članak, pročitala bi ga sugovorniku, ili bliskoj osobi, ili onome koji joj je dao materijal za tekst, a u podsvijesti joj je uvijek bio savjet jedne sumještanke »ne pusti da z mesta re van grdo, nego da re lipo«.

Mnogo je od tih priča objavljenih u Novom listu završilo u knjizi »Hreljinski koral«. Neke su bile o mjestima i lokalitetima, dio njih je temeljen na osobnim impresijama, iskustvima i emocijama, a mnogo ih je bilo upravo o Hreljanima, ljudima s početka 20. stoljeća pa sve do ovih današnjih naraštaja.

– Knjigom sam željela uzdići svaku ljudsku sudbinu, dati na značenju svakome tko je svojim poštenim i brižnim životom opstao na ovom kamenu. Danas je sve već zaraslo, ali to je prije bio goli krš koga su ljudi morali preživjeti. Htjela sam zapisati taj način življenja, zapisati istinite životne priče tih ljudi, da u riječi zaustavim to trpljenje. To je bio period teškog života, škrte zemlje, suše, jakih zima, peronospore, nedostatka posla. Škola je davala pismenost samo ljudima koji su bili bogatiji, a ostalo je bila siromaština koja se mukotrpnim radom morala prehraniti, ilustrira Marina Tijan Hajdinić to vrijeme nemilosrdne egzistencijalne borbe. Kroz razdoblje od 15 godina unutar kojih su nastajali fragmenti ovog djela, razgovarala je s više od 200 ljudi, zahvalna da među njezinom zajednicom još uvijek postoji duboko povjerenje koje ne može nastati tek tako. Takvo povjerenje i poštovanje stječe se kroz generacije obitelji koje zajedno tuku more života, koje su joj vjerovali da će na papir moći prenijeti trpne, teške, siromašne, žalosne trenutke, ali i one veselja, smijeha, pjesme, uzajamne pomoći i solidarnosti.

Ukoričena povijest Hreljina

– Moji Hreljani su me znali dozirat, nisu me opterećivali svačim, iako svaka obitelj ima svoju težinu života kad se vrata zatvore. I ono što je bilo najteže tim ljudima, to nisam zapisala, to neka ostane u jednom prostoru i vremenu, u zraku, pusti to prahu i pepelu. Fotografije sam skupljala po familijama, skenirala ih i vraćala. Imam i mnogo slika Hreljina, sama sam ih fotografirala, kao i moja mama, sudjelovala na izložbama starih fotografija, a tek su rijetke na poleđini imale podatke o imenima ljudi i godini nastajanja, opisuje Tijan Hajdinić.

Težak težački život

Dočaravajući lokalnu ekonomiju mjesta koje je na svom vrhuncu imalo više od tri tisuće stanovnika, autorica u svojoj knjizi piše o nekadašnjim zanatima koji su prehranili obitelji često i dvoznamenkastog broja članova. U japnenicama se tukao kamen za proizvodnju vapna, u paleriji proizvodio drveni ugljen, u kovačiji i tišljariji su se obrađivali metal i drvo, a opančarija je, uz brojne druge vrste obuće, izrađivala cipele po kojima su Hreljančani poznati i dandanas.

– Onda je jako teško bilo raditi na furnaži, u kamenu i na velikim temperaturama, ti su ljudi teško preživljavali s malim nadnicama. I onda su im u postolarskoj radnji Matija Vidasa Frke umjesto potplata zašili komade stare automobilske gume, to su bili čočmani, cipele koje su trajale, zato nas Hreljane i danas zovu Čočmanima, kaže Tijan Hajdinić, čija je obitelj u to doba živjela od težačije, furmanije, tj. kočijaštva i pomorstva.

Postolarska zadruga na Hreljinu poznata po čočmanimazme…

U nezaobilaznom dijelu povijesti koja je obilježila gotovo sve krajeve u doticaju s morem, mnogi su Primorci, posebno marljivi Hreljani, zbog iznimno teških ekonomskih uvjeta odlučili otići trbuhom za kruhom u bijeli svijet ili »va črnu Meriku«, kako se to nekad govorilo. Godine 1910. zabilježen je najveći iseljenički val, a neimaština je bila tolika da su ljudi znali posuđivati čak i novac za pašaj, tj. putne troškove.

– Tada je pop u crkvi molio ljude, one najbolje fizičke snage, da ne odlaze nego da ostanu ovdje. Ali oni su odlučili otići, iako nisu znali jezik, bili su uglavnom nepismeni, s malim drvenim koferićima otišli su na brod tko zna gdje, imali su hrabrosti i odvažnosti, to je bilo jedno snalaženje, jedan avanturizam. Oni su šparali, odricali se svega u Americi. Ni tamo nije bilo idealno, svakakvi uvjeti su bili, mnogi se od njih nisu vratili jer su ipak došli na bolje.

Navrezane granatice

Promocija »Hreljinskog korala« bio je prvi javni događaj na vrhu novoizgrađene sportske dvorane OŠ Hreljin, na što je književnica z Piketa posebno ponosna.

– Hreljin se širi, dobili smo puno s autocestom, tu je škola, nova dvorana, tu su djeca i budućnost Hreljina i daj Bože da mjesto opstane i dugo poslije nas, zadovoljno će Marina Tijan Hajdinić.

Marina Tijan Hajdinić sa svojim kapitalnim djelom i najdražim »koralom«

Objašnjavajući simboliku samog naziva knjige kaže:

– Koral je nazvrezana niska bisera. Ti biserčići, te granatice, to su svi ljudi koji su mi nešto rekli i ispripovijedali, svi koji su mi pomogli da knjiga dobije ovaj oblik i da se objavi i svi oni koji su mi pomogli upriličiti promociju i ponosna sam na svoje Hreljane i Hreljinke što su mi pokazali da još postoji ta nekadašnja simbioza ljudi.

Posebne zahvale uputila je pokojnom Miljenku Paškvanu koji je izradio tumač hreljinskih riječi i izraza, glavnoj urednici Cvjetani Miletić, lektorici Marini Frlan-Jugo, uredničkom inputu Doris Brusić i svojoj pokojnoj nevjesti Maje Mandekić Hajdinić te Darku Čargonji, ravnatelju izdavača Ustanove Ivan Matetić Ronjgov.

– »Hreljinski koral« posvećen je mojim unucima, imam ih četvero, jedna odlično govori čakavski, troje ih nastoji govoriti. Nekad ih je sram kad izgovaraju riječi s krivim naglaskom pa im se ja nasmijem, ali oni se trude i nadam se da će im na kraju nešto od toga hreljanskoga ostati u glavi.