U izdanju Školske knjige objavljena je ovih dana još jedna biografija autora Waltera Isaacsona, ovaj put posvećena talijanskom slikaru, arhitektu, izumitelju, glazbeniku, kiparu, misliocu i matematičaru Leonardu da Vinciju. Knjiga otkriva fascinantne detalje iz života ovog renesansnoga genija, povezuje njegovu umjetnost sa znanošću te ističe važnost interdisciplinarnosti kao temelja napretka društva. Djelo je na hrvatski jezik prevela Dragana Grozdanić.

Kako navodi urednica izdanja dr. sc. Ivana Lončarek, iznimnost Leonardove genijalnosti čini njezina univerzalna narav te sposobnost istodobnog kritičkog promatranja stvari oko sebe i njihova zamišljanja u svijetu nesputane mašte. »Knjiga koja se temelji na Leonardovim osobnim bilježnicama uvodi nas u život toga vizionara koji je bio ispred svoga vremena. Pisana na način koji privlači i zaokuplja pozornost čitatelja, ova je knjiga, vješto oplemenjena intrigantnim elementima razotkrivanja informacija koje su dosad bile obavijene velom tajni…«, ističe Lončarek.

Knjiga je utemeljena na novim otkrićima i Leonardovim bilježnicama u kojima je zapisivao svoja opažanja i inspiracije te skicirao slikarska djela, izume i inženjerske projekte. Američki pisac i povjesničar David McCullough, dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade, Leonarda da Vincija naziva najkreativnijim genijem u povijesti čovječanstva koji je primjer toga da je sposobnost povezivanja umjetnosti i prirodoslovlja te društvenih znanosti i tehnologije ključ za razvijanje inovativnosti, maštovitosti i genijalnosti.

Nova knjiga o Leonardu da Vinciju podsjeća na pojam univerzalnog ili renesansnog čovjeka, koji je nastao u doba renesanse. Latinski naziv mu je Homo universalis, a grčki sinonimi su mu polimat i polihistor. Svi ovi termini označavaju čovjeka koji posjeduje znanja i vještine u više različitih područja. Preciznije rečeno, on je u njima ekspert, a ne samo običan poznavalac. U vrijeme kad je nastao taj pojam, odnosio se na ljude koji odlično vladaju filozofijom, znanosti, teologijom i umjetnošću.

Kao arhetip univerzalnog čovjeka navodi se upravo Leonardo da Vinci, koji je bio slikar, kipar, filozof, pisac, arhitekt, znanstvenik, inovator, fizičar, geolog, geograf, matematičar, botaničar… Znao je i svirati, a sebe je nazivao izumiteljem. Bio je zaokupljen idejom o ljudskom letu, pa je ostavio i skice prvog letećeg stroja i padobrana. Izučavao je fiziologiju čovjeka i životinja. Jedinstveni spoj znanstvenog pristupa i umjetničke senzibilnosti ono je što Leonarda čini genijem kojem se i danas divimo.

Kao primjeri univerzalnih ljudi spominju se primjerice i Ruđer Bošković, M. Lomonosov, J. W. Goethe…, no što se više približavamo današnjem vremenu čini se da je takvih ljudi sve manje. To nameće pitanje zašto je to tako? Može li se i danas pojaviti neki novi Leonardo ili je on ipak rezultat svoga vremena i tadašnjih društveno-povijesnih okolnosti? Je li moguća neka nova renesansa? Na pitanje zašto danas nemamo univerzalnih ljudi, u jednom članku naišli smo na odgovor da je to zato što danas više ne težimo idealnom – »Nemamo ni novi ideal. Težimo savršenom životu, ali ne i savršenom Ja.«

Umjesto Leonardove svestranosti, znanjima i vještinama u različitim područjima ljudskog stvaralaštva, danas se teži uskim specijalizacijama. Doduše, pokušava se raditi i na interdisciplinarnosti, multimedijalnosti i slično, no sve to daleko je od Leonardove univerzalnosti. Ono što je on radio sam, danas obično okuplja više stručnjaka iz različitih polja djelovanja. Hoće li budućnost donijeti neku novu renesansu, a s njom i univerzalne ljude, teško je predvidjeti, naročito u sadašnjem trenutku koji klizi prema kataklizmi. A trebalo bi težiti »Vitruvijevu čovjeku«, svjetski poznatom crtežu Leonarda da Vincija iz oko 1487. godine. »Vitruvijev čovjek« predstavlja spoj umjetnosti i znanosti tijekom renesanse te je savršen primjer Leonardova zanimanja za proporcije. Također predstavlja i temeljni kamen Leonardovih pokušaja da uspostavi vezu između čovjeka i prirode, to jest svojevrsnu »kozmografiju mikrosvijeta« koju je nastavio kroz svoje anatomske crteže, jer je vjerovao kako je ustrojstvo ljudskog tijela analogno ustrojstvu svemira.