ZAGREB  U suvremenoj teoriji »glupih medija«, koji nisu loše ili nedomišljene izrade, dapače često su vrhunske tehnologijske kvalitete i imaju razrađene narativne strategije, stupanj neuvjerljivosti njihove ponude sadržaja namjerno je »izvan svake pameti«, do te mjere bizaran da na to možemo, kako veli teoretičar Julian Hoxter, samo okretati očima (TikTok je bujni rasadnik ovakvih izvedbi). I baš to opetovano kolutanje očima i jest važan dio odgovora na pitanje zašto se ti mediji masovno konzumiraju. Jedan dio gledatelja osjeća se superiorno sadržajima koje gledaju: »Pogledaj ih kako su glupi, čak ni ja nisam tako glup, ovo je zbilja katastrofalno blesavo, hahaha, ima u tome nešto zabavno.«

Drugi dio istinski uživa u odmoru od svih mogućih pametovanja, kontrola mišljenja, propisanih stavova. Nešto »glupo« je i kritika lažno »pametnih« fasada. Treći potpada pod ono što Julia Kristeva u svom tekstu »Fantazija i film« zove »što gluplje, to bolje«, a to su filmovi koji istražuju ljušture afekata, njihovo spekulativno prenapuhivanje, sentimentalno oblikovanje i punjenje svim vrstama hiperbola, kao i afektivne klišeje, manirizme i stilističke bravure. Ovom Kristevinom linijom bavi se i redatelj Bobo Jelčić u zagrebačkom HNK-u, uzimajući za predložak predstave »Sorry« film »Gradić Peyton« (1957.).

Jelčićev skalpel

Spisateljica Grace Metalious autorica je dvaju romana o imaginarnom gradiću Peytonu, objavljenih 1956. i 1958. godine, po kojima je najprije snimljen igrani film (ishodište Jelčićeve predstave), a zatim i prva američka sapunica (emitirana u periodu od 1964. do 1969.). Riječ je francusko-kanadskoj Amerikanki koja nije mogla trpjeti američko malomještansko licemjerje i sistemsku konzervativnost, što se itekako osjeća u njezinim tekstovima: očevi koji zlostavljaju djecu, goleme količine alkoholizma, sve vrste seksualnih zlostavljanja, roditeljskih posesivnosti, nepotizama i klijentelizama (znakovito je da nedostaje rasizam, inače problem broj jedan američke civilizacije). U kontekstu istraživanja balončića emocionalne sapunice svijeta punog kostura u ormaru odvija se i Jelčićeva režija, no sve što je u filmskom mediju »ah« ovdje postaje kazališni »aaaaahhhhhh« (elaborirani uzdah s podignutom rukom, zabačenom glavom i trajanjem od desetak sekundi).

Glumačka ekipa izvrsno se igra granicom ismijavanja filmskih klišeja i prebacivanja loptice afekata preko dozvoljenih granica. Tu upravo i jest Jelčićev operacijski skalpel: pogledajte, ovo je filmsko svjedočanstvo o ljudskom ponašanju koje gledate već više od pedeset godina, na ovim ili onim ekranima. A što bi bilo kad biste stvarno tako postupali, na sceni i u životu? Kad biste izvodili sve te dramatične hiperbole boli, ljutnje, plača i radosti, točno prema predlošku filmskog kiča? Pomak od filmske prema kazališnoj glumi (lažnih) »stereotipa ponašanja« pokazuje se brehtijanski produktivan. Jer ima i neke lude satisfakcije u tim pretjerivanjima, toliko nalik dječjim reakcijama, prije nego ih se »dovelo u red« oko toga kako smiju (i mnogo više: ne smiju) pokazivati svoje emocije.

Holivudska krama

Jadranka Đokić igra glavnu majku predstave, Constanzu, glumački smještenu između hičkokovske plavuše i čehovljanske »žene u futroli«. Đokić šetka pozornicom na niskim, »ženstvenim« potpeticama i u strogom kostimiću, puna pozerskih manirizama, »mudrih« savjeta i »doličnih« tikova popravljanja svog kostimića, kao i humorno dušebrižnih pridika za svoju kćerku. Pred nama je komičarka sjajnog tajminga, kojoj ne promiče nijedna prilika da ismije »pristojnost« hodajuće represije svog lika. Lana Meniga isto tako odlično igra osamnaestogodišnju Allison, na trenutke zgroženu, na trenutke krajnje entuzijastičnu, ali nikada zatvorenu i rezerviranu, uvijek budnu za vlastite olujne emocije, što je glumački teško postići u bilo kojem mediju. Melody Martišković uvjerljivo igra potisnutu, zlostavljanu, slomljenu Selenu.

Njujorški gost u maloj sredini je pretjerano srdačan i humorno nametljiv Marko Makovičić. Stidljivog Normana, koji se svakodnevno mora klanjati ogromnom egu svoje majke, igra Luka Knez. Lara Nekić je burleskno i tragično hiperseksualizirana Betty (neprestano guranje odjeće u grudnjak i stražnji dio gaćica, uz toliko prenašminkana usta da prelazi u klauneriju), što pokazuje da mala uloga može nositi veliki kritički potencijal, posebno u suradnji s kostimografkinjom i scenografkinjom Zdravkom Ivandija Kirigin. Vid Ćosić je dobrostivi Ted, kao što je Martin Stević »trofejni frajer«, ali zapravo sjajno odigrana obiteljska kukavica Rodney. Njegova oca Leslieja iznimno duhovitim grotesknim stilizacijama igra Ivan Colarić. Glumački samuraj predstave je Alma Prica u roli učiteljice Elsie, žene koja gubi mjesto ravnateljice i pritom beskrajno šarmantno i koreografski disharmonično, koliko i ljutito pleše na ABBA-inu numeru »The Winner Takes It All«. Upravo Prica – koja se ne prestaje igrati – pokazuje da je glumica sinonim za najlucidniji i najprovokativniji eksperiment s ljudskim ponašanjem. Inspicijenta igra Antonio Mrzlić, po zanimanju pjevač i terapeut, predstavljen na svojoj web-stranici kao »soulguide«, ali na sceni svakako neobična kombinacija blage arogancije i manirističke dušebrižnosti. Izvedbu kontinuirano na klaviru prati Karlo Hubak, dajući (često ironične) glazbene naglaske kroz hit-citate pojedinim ulogama. Čitava glumačka ekipa i suptilno i surovo ismijava holivudske template glume, inzistirajući na tome da su upravo emocionalne reakcije američkih glumaca »tekuća ideologija« koju neprestano konzumiramo. Zanimljivo je što se s tom ideologijom događa kad joj samo malo promijenimo i oblik i dizajn i veličinu: možda običajnost baš nije tako »uobičajena« kao što si utvaramo? Možda zapravo nema fiksnih konvencija kad je ponašanje u pitanju?

Sjedinjena država Amerike: Hrvatska

Na praznoj HNK-ovoj pozornici mnogo je vožnje dvosjeda i fotelja, kao i scenskih radnika koji razmiču i podižu scenografske elemente dnevnih soba i maturalnih dvorana, na taj način opetovano rastavljajući i opet sastavljajući prizore predstave. Povećala se i količina zastora, koji ili zapinju dok se podižu i spuštaju ili se otvaraju hotimice malo previše glamurozno. Obzirom da se ta »iluzija« stalne gradnje i razgradnje nimalo ne skriva, kao što se ne skriva ni koliko je likovima »potrebno« igrati svoje male ekstreme uzdaha, tikova, grčeva, stenjanja, režanja, grimasi i uzvika, čini se kao da imamo dvije scenografije: jednu koja se realizira stalnim transportom namještaja, a drugu koja se ostvaruje akustičkim efektima. U oba slučaja, redateljski se podcrtava fikcionalnost i pozerstvo svega što je pokazano, pri čemu se »prava gluma« odvija ili pojačavanjem filmskih klišeja ili njihovim potpunim odbacivanjem, glumačkim upadanjem u svojevrsnu bezizražajnost.

Tako je predstava »Sorry« i odlična studija glume kao profesije u 21. stoljeću: mnoga ponašanja koja započnu kao okrutne performerske šale ili namjerno frivolni trash-citati putuju kroz sve slojeve kulture i stižu do glume da bi u njoj doživjeli najpomnije skeniranje, jer što je drugo gluma ako ne kritičko proučavanje ljudskog ponašanja. Politički, predstavu je moguće čitati kao izvedbu neke kolektivne Amerike i njezine globalne medijske svakodnevice koja je ne samo u raspadu, nego su njezini filmski kodovi prava pravcata smijurija kad ih usporedimo s time kako stvarno ljudi bilo gdje žive (toliko o »filmskom realizmu«). Predstava sadrži i mnogo dimenzija ironije te situacijskog humora, mahom vezanih za »pejto godišnje doba gradića Peytona«, u kojem je sve trač, intriga i melodrama. Rekla bih da je »Sorry« idealna predstava za srednjoškolsku publiku (teen-drama je okvir i samog »Gradića Peytona«), odnosno za razgovor s mladim gledateljima o tome koliko se teško probiti kroz naslage i naslage medijskog kiča do bilo čega nepotrošenog i nepotrošačkog. Jednako je tako zanimljiva i za zreliju publiku, kojoj neće biti novost ideologijsko programiranje društva spektakla, ali sigurno bi je moglo zanimati glumačko raspakiravanje afektivnih »aplikacija« koje nam film nastoji podmetnuti pod »realizam«.

Šteta jedino što za svoj predložak Jelčić nije uzeo neku aktualnu Netflixovu seriju, primjerice među tinejdžerima veoma popularnu »Stranger Things«, koja ne samo da se nostalgično okreće prema osamdesetim godinama prošlog stoljeća, nego ima i obavezno američko mjestašce koje iznutra razaraju horror-elementi. Mislim da bi kritičnost predstave bila još veća da je predložak ismijavanja medijski prepoznatljiviji. Ali i u ovoj varijanti, dobili smo komediju koja produbljuje i dosadašnju Jelčićevu redateljsku poetiku i uspostavlja nove dosege suvremene kazališne glume. Prilično velik ulov za kraj jedne sezone.