Svaka zajednica kao i svaki pojedinac doživljava traume koje treba pažljivo iscijeliti, inače onemogućuju skladan razvoj, glavni je naglasak knjige “Iscjeljivanje kolektivne traume” Thomasa Hübla, koja je prevedena i u Hrvatskoj.

Trauma nije samo stvar pojedinca i njegove zajednice, nego svih kolektiva na svim razinama kroz prostor i vrijeme, i svatko u svom tijelu nosi traume stare mnoge tisuće godina te mnogo boli i patnje koje su doživjeli prethodni naraštaji, ističe austrijski duhovni učitelj Thomas Hübl na 320 stranica knjige u izdanju Nakladničke kuće Planetopija.

“Poput opsežne mreže korijenja sekvoje, energija i informacije nebrojenih naraštaja struje našim kostima, tkivima i živcima”. Također, ljudi su tisućljećima učili i razvijali nebrojene metode i načine popravljanja, iscjeljivanja i obnavljanja nas samih, kaže Hübl i dodaje da je dio te mudrosti prisutan u knjizi.

U knjizi su obrađeni mistični i znanstveni pristupe traumi, “arhitektura” i “mudrost kolektivne traume”, te, uz ino, izložene upute za psihoterapeute i iscjelitelje koje je Hübl desetljećima razvijao sudjelujući u liječenju trauma svjetskih sukoba, spajajući pristupe mističnih tradicija i najnovijih znanstvenih istraživanja traume.

Hübl pokazuje analogiju između znanstvenog gledanja na traumu kod vodećih psihoterapeuta i tradicijskih zasade raznih religija i mudrosti.

Poziva se na istraživanja osnivača Centra za traumu Sveučilišta u Bostonu Bassela van der Kolka, koji pokazuje da trauma neizbježno može promijeniti središnji živčani sustav, način na koji usvajamo sjećanja te nas čini izrazito reaktivnim na podražaj koji dodiruje naše izvorno negativno iskustvo.

Ako osobe nakon traume ne uspostave osjećaj brižnosti i sigurnosti, manje je vjerojatno da će se trauma metabolizirati i dovesti do sposobnosti oporavljanja, što je znanost nazvala posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Svi sukobi i nasilja znak su da je “kolektivno tijelo-um” traumama fragmentizirano, polarizirano i razdvojeno, te ga je potrebno “osjetiti, procesirati i integrirati”, jednako kao i traume pojedinaca, kaže.

Hübl smatra da svaki veliki društveni problem nastaje iz duboke neiscijeljene prošlosti čovječanstva, ali dodaje da kolektivne traume nije moguće izravno promatrati, nego samo njihove posljedice. Ističe da trauma narušava koheziju svake zajednice, izobličuje njezinu percepciju i remeti “njezin tok životne sile”.

Gledano duhovno, to opterećenje utječe na smjer budućnosti te zajednice, i općenito se često prepoznaje kao karma ili sudbina.

Knjiga je, po priznaju autora, usredotočena na praksu iscjeljenja trauma zajednice, koju je autor usvojio tijekom niza godina predvođenja grupnih procesa u brojnim sukobima svijeta.

Iscjeljivanja kolektivne traume kao pomoć pregovaranjima u tim sukobima, davala su više uspjeha kad bi žrtve imale pravo glasa. Tada je proces prije vodio prema okončanju sukoba i mogućnosti opraštanja i pomirenja, ističe Hübl.

On se u knjizi zauzima za poticanje “buđenja evolucijske sposobnosti oporavljanja, naslijeđene od davnih predaka, i otvaranje soba i kolektiva za povezivanje sa svim budućim potomcima”.