RIJEKA – Kamerunski bas gitarist i pjevač Richard Bona zvijezda je ovogodišnjeg festivala JazzTime Rijeka koji će se od 26. do 28. svibnja održati na Trsatskoj gradini.

Otkako su nakon pandemije ukinute zabrane, Bona je neprestano na turnejama. »Hiperaktivan«, kakav jest, jedva je dočekao vratiti se nastupima pred publikom. »To je blagoslov«, rekao je. »Ljudi uvijek misle kako se osjećaju glazbenici, ali što je s publikom? To je isto. To razdoblje nesviranja se predugo razvuklo. Bilo je jako teško, zaista teško. Bio sam žalostan. Mentalno sam iznimno jak, poput iron mana, ali nakon nekog vremena to je ipak utjecalo na mene. Bili su to teški trenuci za sve. Dobro u svemu tome je da nikad nisam toliko vježbao kao u izolaciji. I da, možete očekivati nešto novo.«

Dobro putovanje

Bona se glazbom bavi od najranijeg djetinjstva. Kao petogodišnjak počeo je javno nastupati svirajući balafon, koji je sam izradio i na kojem je dnevno vježbao osam do deset sati. Rano je iskazao prirodnu sposobnost da nauči svirati bilo koje glazbalo samo promatrajući nekoga kako ga svira. No, budući da u svom selu nije mogao nabaviti glazbalo, naučio je kako ga napraviti. Izrađivao je razna glazbala, od frula do udaraljki. Kada je napravio prvu gitaru, na nju je montirao žice koje je napravio od ukradenih sajli za bicikle.
Profesionalno je počeo nastupati kao jedanaestogodišnjak, tada već svirajući gitaru tvorničke proizvodnje. Godine 1980. počeo je svirati jazz, koji je naučio upornim slušanjem stotina ploča. Prva skladba koju je slušao bila je »Portrait of Tracy« Jaca Pastoriusa, zbog čega je odlučio svirati bas gitaru.

Bona je svestran glazbenik čiji pristup obuhvaća spoj jazza, bossa nove, popa, afro-beata, tradicionalnih pjesama i funka.
Godine 1988. doselio se u Pariz gdje je ostvario suradnje s vodećim francuskim glazbenicima kao što su violinist Didier Lockwood i basist Marc Ducret, ali i s afričkim zvijezdama Manuom Dibangom i Salifom Keitom.
Došavši 1995. u New York, Bona je postao jedan od najtraženijih basista. Svirao je u skupinama Larryja Coryella, Mikea Sterna, Pata Methenyja, Joea Zawinula, Herbieja Hancocka, Chicka Coreae, Jackyja Terrassona, Boba Jamesa, Branforda Marsalisa, Davida Sanborna, Bobbyja McFerrina i Randyja Breckera.

No, nikad nije zaboravio svoje korijene. »Nikad se ne bih kretao naprijed da se nisam osvrtao na svoju karijeru i nasljeđe«, tvrdi. »To je moja preporuka svim glazbenicima. Gledao sam unatrag i pokušavao dokučiti odakle dolazim. Kad se s vremena na vrijeme pogubiš, pogledaj odakle dolaziš! To je dugačko, ali dobro putovanje. Dosad sam blagoslovljen. Fanovi su nevjerojatni, gdje god dođemo predivno nas primaju. Sretni smo što možemo dijeliti našu glazbu s ljudima diljem svijeta, što ih uveseljavamo. To je, zapravo, nešto što nije moguće precizno objasniti. Istodobno se događa previše toga da bismo mogli sve obuhvatiti i objasniti. To je blagoslov i slavlje. O tome se radi. Glazba je svetkovina života.«

Budi spreman!

Afrička je glazba u njegovoj krvi, a to je čisti feeling, ali kad svira, primjerice, New Orleans stil ili kubanski stil ili brazilski stil, čak i kad je to Richard Bona brazilski stil, osjećamo da ima sjajan feeling za sve te glazbene stilove. Moguće je naučiti svirati sve te glazbene idiome, ali puno je teže uhvatiti taj osjećaj. »Vječni sam učenik glazbe i želim zauvijek ostati učenik, sve do svojeg zadnjeg dana«, rekao je. »Glazba je škola koja nikad ne završava. Kao prvo, zaljubljenik sam u glazbu, a nakon toga učenik glazbe. To me stavlja u poziciju da volim učiti sve vezano za nju.
To je jedna od stvari koje sam naučio vrlo rano (pucnuo je prstom, op. p.). Glazba je nešto što moj mozak iznimno brzo procesuira. Na kraju dana – ne razmišljam o stilovima: brazilska glazba, afrička… Sviram sve i potpuno mi je prirodno svirati sve stilove. Glazba mi govori, kao da teče kroz mene.

Ništa mi nije teško. Čim više se baviš nečim, bit će ti lakše savladati sve što treba. Izvrsnost dolazi kao rezultat ponavljanja. Želiš li biti dobar u nečemu, radi to bez prestanka! Ne radim ništa što već nije istraženo. Nema u tome čarolije. Jednostavno, radim to svaki dan. Time se bavim dan i noć. Želiš li biti dobar ribar, otisni se na more i ribari, ribari, ribari, ribari, ribari… I za dvadeset godina bit ćeš dobar ribar.
Iza Richarda Bone je puno »ribarenja« i zato je uvijek spreman. »Ne pripremaj se – budi spreman!«, poručuje. »Spreman sam! Rođen sam spreman! Pozovite me i pojavit ću se ovdje i rasturit ću.«

Uz Bonu u njegovom će kvartetu u Rijeci svirati gitarist Ciro Manna, klavijaturist Michael Lecoq i bubnjar Nicolas Viccaro, glazbenici s kojima je ostvario prisnu suradnju. »Glazba bolje teče kad zajedno sviraju prijatelji«, tvrdi. »Tada je zabava najbolja. Tako je bilo kad sam svirao sa svojim djedom. Bili smo prijatelji. Među suradnicima mora postojati privrženost da bi njihova glazba mogla strujati.«
Bez obzira kako se osjećao, Bona se uvijek osmjehuje, neizmjerno uživa u glazbenoj komunikaciji s kolegama i publikom, uvijek zrači pozitivnim vibracijama. »Ali tako treba biti«, kaže. »Moram biti takav. Moram se tako ponašati prema ljudima. Ponekad sam jako umoran, ali kad počnem svirati to je nešto potpuno drukčije. To je zarazno. Što se više udubljujem u to, to postaje sve više zarazno. Također, to se odražava u našoj glazbi.«

Infobox ():

Infobox (Okvir):