Razgovarali smo s kćeri Vladimira Karlovića Karleta, fantastičnog navijača Rijeke iz Malog Lošinja kojeg crnjenjem njegova murala neki u tom gradu žele maknuti iz svoje memorije
povezane vijesti
Još kao sasvim mala djevojčica bila sam u zagrljaju tate Vladimira, velikoj većini ljudi poznatog kao Karleto, na skoro svakoj utakmici Rijeke. Na D ili ponekad F tribini. Onim našima. Kasnije kako se život razvijao došla su Goranova i moja djeca kojima na žalost nismo mogli pokazivati strasti mog Karleta i Kantride.
Ali jesmo ljubavi prema Rijeci. I to velike, najveće ljubavi. To su moji sinovi, to je moja ljubav, to je naša Rijeka. Sve ono što povezuje mene, mog supruga Gorana Grkovića, našeg Davida i malog Karla, tek stasalog na svojim nogama.
Uvodna je to slika fantastično ugodnog druženja sa Željkom, Goranom, Davidom i Karlom. Sjajnom ekipom zaljubljenika u Rijeku koji su to uvelike postali zahvaljujući nonotu Vladimiru Karloviću, jedinstvenom navijaču jednakog takvog kluba s Kvarnera.
Osobi koju se uvelike može definirati utemeljiteljem modernog navijanja za Rijeku u najnapučenijem hrvatskom otočnom gradu.
Tata me učio samo jednom
– Tata me učio samo jednom – Rijeka je tvoj klub. Rijeku se voli jer ono što ona predstavlja to smo svi mi. Voljela sam slušati tatu i kasnije kad sam se preselila u Rijeku. Njegovi su mi telefonski pozivi bili jako važni, dragi i inspirativni.
A onda, 24. veljače 2018. godine, kad mu je bilo nepunih 65 godina, rođen je bio 11. svibnja 1953. godine, došla je šokantna vijest – mog dragog Karleta, mog dragog i neponovljivog oca više – nema.
I danas, iako su prošle godine, iako je i sama dvostruka majka i sasvim formirana te odrasla osoba, Željka ima zarošene oči dok se sjeća oca. Famoznog navijača Rijeke tamo u kraju gdje se dominantno preferiraju neke druge boje i neki drugi klubovi.
Iako je riječ o sasvim izvornom Kvarneru, silnice novije povijesti kulturološki, barem u navijačkom smislu, ne daju mu da to i bude.
– Ne znam za druge, ali meni je moj Karleto uvijek jasno govorio: budi ono što jesi. Voli i poštuj svoj kraj. To su za mene i danas osnovni životni postulati. Bili su to i mojeg oca. Časnog čovjeka kojeg neki ne žele pustiti na miru ni nakon smrti, poručila nam je Željka.
U čemu je problem? Nakon smrti Vladimira Karleta Karlovića njegova kćerka i njezina obitelj, čiji je dom u Grbcima, riječkom kvartu što se nastavlja na Zamet, željeli su muralom na njegovom lošinjskom domu posvetiti sjećanje na velikog navijača Rijeke.
Secov kreativni gen
Naravno da je priča probudila kreativni gen Eduarda Filipovića Seca, jednog od najboljih hrvatskih muralista novijeg doba, i naravno da je u dijelu Malog Lošinja nastao jedan od najemotivnijih Armadinih murala – “Karleto”.
Na žalost, umjesto da djeluje na jedini mogući način kako je prerano umrli Karleto i živio, taj i likovno silno emotivni mural postaje problemom za, pretpostavlja se, pripadnike jedne druge na Lošinju – gdje očito baš i ne vrijedi poruka “support your local team” – jako prisutne skupine.
– Edi, susreli smo se danas 24. svibnja točno na dan kad je točno prije dvije godine išaran mural moga oca na fasadi naše kuće. Sec je uspio popraviti štetu na dijelu murala, ali nažalost pune dvije godine nije se iščistilo grb HNK Rijeke na našem muralu.
Znamo po prilici tko su vinovnici tog barbarizma – njima na čast, njima na ponos. Uistinu ne znam kome je mogao smetati moj otac u čijem je životu vladala isključivo jedna misao: voli ljude bez obzira tko su i uvijek im budi na pomoć.
Je, strašno mi je žao što je tome tako zbog istinski velikog rivaliteta s ljudima koji su u stanju nagrditi spomen na mog oca, ali moram prihvatiti da je to naša stvarnost, rezignirano nam je istaknula Željka.
Sjajna, predivna, iskrena, direktna osoba koja želi samo jedno – živjeti u jednako toliko emotivnom društvu.
Za Rijeku se bori ljubavlju
Željka se, zajedno sa suprugom Goranom čiji je – ma vjerovali ili ne – posao takav da će učiniti povijesno povezivanje broda Marko Polo za riječki Molo Longo u danu kad se na njega krenu ukrcavati navijači Rijeke predvođeni Armadom, da bio se nakon toga zajedno sa suprugom Željko i sinom Davidom, koji će sa svojih 6,5 godina postati kao gostujući navijač vjerojatno najmlađim sudionikom finala hrvatskog nogometnog kupa svih vremena, ukrcati na taj isti Marko Polo i otploviti prema stadionu gdje se ima odigrati značajna utakmica.
Drago nam je, svakako i kad bih o tome progovarao osobnim stavom, da je upravo “Karleto” postao najvoljenijim muralom u izboru Novog lista. Bilo je za očekivati da će to poći za slikom nekom riječkom muralu, ali za nekoliko glasova nije. I neka nije.
Karleto se čitavog života na rubovima riječke regije borio za proširenje ljubavi prema “Rijeci”. I u velikoj je mjeri u tome uspio. Koliko je u tome bio veličanstven danas, kad ga od 24. veljače 2018. godine više nema, pokazuje se pričom koja na žalost kopni.
Mural je pobijedio iako mu je već točno, vandalizam šaranja je nastao 24. svibnja 2020. godine, dvije godine od uništavanja i djelomičnog oporavka. Za Rijeku se bori ljubavlju. Poručuje nam to priča Željke Karlović i njezinog unikatnog oca Vladimira.
Sretna vam plovidba
To što primitivizam nekih stanovnika Malog Lošinja to ne doživljava, što se slaže s dvogodišnjim “mrčenjem” grba nogometnog kluba, simbola te iste županije, apsolutno slaže, uistinu nisu problem Karletovog duha i Željkinog života.
Da nije tako valjda bi netko u tih 730 dana ponudio način kako bi se preuredila sramota netolerancije najvećeg, po mnogima, pa i po mojim osobnim stavovima, najljepšeg otočnog grada Hrvatske.
Kako bi se Karleto, taj sinonim ljubavi prema životu i svim ljudima koji te okružuju vratio u prvobitno stanje. Baš onakvo kakvo je u rujnu 2019. godine zabilježio po mnogima, pa tako i nama, najbolji muralist Hrvatske, Eduardo Filipović Sec.
Željka, Gorane i Davide – sretna vam plovidba prema Splitu. Nono Karleto zbog vas ima puno, fantastičnim emocijama prepuno srce.
I koliko god vas šarali, koliko crnilom pokušavali prebrisati sjećanje prema predivnom ocu, tastu i nonotu – vi ste jači. Karleto nije došao na svijet da bi s njega nestao.
O ne, dokle je god na ovom svijetu njegovih gena, njegove će misli i ljubav prema Rijeci biti vječne. Kao i mural koji je crnilo nekih tužnih Lošinjana neprestano željelo maknuti iz miomirisnog vrta Jadrana.