ZAGREB  Bettijev tekst »Zločin na kozjem otoku« iz 1946. godine na domaćim je pozornicama u proteklih pola stoljeća režirala impresivna ekipa Mediteranaca: Juvančić, Paro, Magelli, Frey, Brešan i Senka Bulić, dakle definitivno je u pitanju drama koja privlači redatelje ovog podneblja. Dramsko prizorište usamljenih i uspaljenih žena na sredozemnom otoku, sugeriranih orgija te karnevalesknog otpuštanja kočnica građanskog morala, sigurno funkcionira i kao klasična muška fantazija.

Ako tekst čitamo iz 2022. godine, nameće se pitanje zašto bi tri žene na pustom otoku smatrale da im jedini i glavni smisao egzistencije donosi veza s muškarcem i zašto bi živjele u praznini bilo kakve motivacije mimo toga da su konkurentske zavodnice jednog putnika namjernika? Čak i ako je u pitanju nadrealna, snovita drama koju je napisao dramatičar neposredno nakon ratnog zarobljeništva, pun želje za situacijom u kojoj (bar tri) žene oblijeću oko njega, dvore ga i naizmjence seksualno zadovoljavaju, zašto su sve uloge reducirane i shematizirane na način koji kombinira meku pornografiju i crnu kroniku? Gdje je nestao kompleksniji dramski potencijal ovog teksta? Tim više jer lik otočkog zavodnika, također povratnika iz rata, nema nikakvih drugih osobina ni vrlina osim seksualne zainteresiranosti za svaku od njih. Neradnik je, nema socijalnih ambicija ni vještina, a i naviknut je da ga u svakom smislu poslužuju.

U drami je, dakle, izričito naglašeno da je muškarac ustvari parazit, neka vrsta muške prostitutke koja svoj boravak u stranoj kući plaća seksualnim uslugama (inače su se mahom siromašne žene prisiljene uzdržavati najstarijim zanatom prostitucije). Bettijev muški lik Angela, međutim, sebe ne doživljava kao gejšu, nego kao naočita »gospodara« malog »ženskog krda« (eksplicitno ih imenuje kao koze), sve dok ga jedna od tih animalnih heroina ne smjesti u bunar i ne uskrati mu uže za povratak na slobodu. Tu postajemo svjesni da je muškarac čitavo vrijeme boravio u ženskoj mreži i da će u njoj vjerojatno i izgubiti glavu. Prostitucija je, ponovno se pokazuje, čak i onda kad je muška i dragovoljna, opasan posao.

Dvaput odigrana drama

Paolo Magelli redatelj je Bettijeva teksta i u najnovijoj HNK-ovoj produkciji. Njegova je odluka da predstavu izmjesti iz zgrade HNK-a na dvije lokacije Brodarskog instituta preko puta zagrebačkog Velesajma. Najprije u ogromnu, okruglu zgradu laboratorija s bazenom (djelo arhitekta Marijana Haberlea), gdje je izgrađen dramski otok podno raskošno visoke i široke, drvene rebraste kupole. Početak izvedbe tako je slikovna rekapitulacija čitave Bettijeve drame (scenograf: Miljenko Sekulić), hotimice koreodramski »ubrzane« te odigrane nerazgovjetnim jekama meketanja, kričanja i stenjanja ovog betonski lijepog i surovog »otočkog« mjesta s pokretnim kranom i gumenim čamcem. Impresivnost i same lokacije i glumačke izvedbe čine početak predstave živim, maštovitim, provokativnim. Zatim glumci izlaze u zelenilo ispred iste dvorane i postaju jezično i akustički razgovijetni dio klasičnog dramskog teatra, u vrtu/dvorištu međusobnih zavođenja, mučenja i manipulacija. Predstava je tako odigrana dvaput: jednom kao kaleidoskip, prepun očuđenih šumova, odsjaja vode i namjerno jake jeke, a drugi put kao pripovjedna struktura. I zadaci publike su različiti: tijekom prvog dijela bljeskove zvukova i slika promatra se stojećki, dok drugi dio publika provodi na sjedalicama amfiteatralnog gledališta na otvorenom, ispred okrugle zgrade Instituta. U obje predstave, onoj na vodi i onoj na suhom, tri žene bore se za jednog muškarca tako da on na kraju nastrada. Nije jasno je li njihova žudnja povezana s otočkim moreplovcima koji često nisu za vlastitim stolom mjesecima ili s muškarcima kojih nije bilo četiri godine zbog rata ili s nekim drugim aspektom ženske segregacije na izoliranom otoku. Svakako je pitanje zašto su dramaturginja Željka Udovičić Pleština i tri moćne glumice (Nina Violić kao Agata, Lana Barić kao Pia i Iva Jurković kao Silvia) uvjerene da je ultimativna ženska fantazija posjedovanje seksualnog roba, oko koga su se spremne i poklati. Iz moje perspektive to je izrazito mizogini stav, koji jednako tako mogu imati žene, kao i muškarci.

Tri dive i jedna igračka

Glumice inače vrlo često internaliziraju mizogine društvene stavove i pristaju ispuniti žuti zahtjev da nastupe kao »dive zavođenja«, a ne kompleksne osobe s horizontom očekivanja mimo spektakularnog izgleda i muškarca oko vrata, što također nerijetko više šteti nego koristi njihovoj reputaciji. Violić, Barić i Jerković ovdje konkretno glumački naglašavaju da je alternativa seksu njihovih otočkih heroina jedino beskonačna dosada, koju igraju kao protezanje, razvlačenje, dokono kibiciranje, izležavanje. Ukratko: ponašanja divljih mačaka u zamišljenom zoološkom vrtu. Interes triju glumica na sceni usmjeren je isključivo na lik Angela u interpretaciji Marina Klišmanića, koji je daleko od karizmatike iskusnog zavodnika, ali uspijeva uvjerljivo odigrati seksualnu igračku svake pojedine junakinje. Opet, ništa više od toga, iako je u pitanju i svojevrsna hijena poratnih godina. Maknemo li iz predstave goleme količine voajerističke dekorativnosti, zašto bismo to uopće gledali? Nije se dogodila nova dramaturgija Bettijeva komada, u kojoj recimo ni žene ni muškarci (spomenimo i glumca Dušana Gojića koji skromno i susretljivo igra susjeda Eduarda) više nisu samo pohotne koze i žrtveni jarci, nego njihov eskapizam pokreće neka vrsta očaja, nadasve zamislivog u kontekstu učmalosti otočke jednoličnosti. Kako veli Betti u svojim »Esejima, korespondencijama i bilješkama«: »Nesretni su oni koji nikad ne otkriju sami sebe, koji čitav život provedu u samoobmani i vjeri da su jedno, a zapravo su nešto posve drugo. To su ljudi koji ne žive svoj pravi život i stoga kao da se nikada nisu ni rodili«. Tu vrstu tragičnosti, koja je upisana u tekst, nismo osjetili u samoj izvedbi. Pritom glumice opet »dobro« igraju vrlo jednostavne, da ne kažem banalne mehanizme ženskog bravada, ali zašto bismo to smatrali naročitim dometom? Lana Barić ponovno, po ne znam koji put na recentnoj HNK-ovoj pozornici, igra unjkavu samosažaljivost potisnuto bijesne, ali izvana srdačne usidjelice Pie, dok mlada glumica Iva Jerković školski agitirano izgovara replike najmlađeg lika Silvije, ali bez glumačkog produbljivanja ili proširivanja nekog temeljno zadanog mladenačkog egoizma lika.

Nina Violić, pak, frajerski ledeno i mračno plasira gorke komentare Agate na račun okrutnosti prirode, u čemu je savršeno uvjerljiva, ali na samom kraju drame, kad shvati da je nehotice ubila »miša« iliti partnera kojim se do maločas okrutno poigravala, njena je reakcija mlaka i glumački vrlo slabo elaborirana. U nekoj drugoj režiji i dramaturgiji potencijalno vrijeme krvničina odgovora na zločin koji je netom počinila moglo bi prerasti u treću predstavu u predstavi i dugo trajati, fokusirajući se na unutrašnjost žene koja će radije zatočiti muškarca u smrt, nego ga ikome prepustiti. Dramski tekst nije konačni horizont kazališta, nego njegov početak, zbog čega bi izvedba morala biti sposobna i dramaturški i glumački nadopisati, produbiti i unaprijediti literarni predložak.

Na predstavi surađuje i vizualni umjetnik Ivan Marušić Klif, koji na zidu dvorane iza glumaca prikazuje stada kompjutorski animiranih i umnoženih koza, kao da već u samom tekstu (i naslovu) drame nema dovoljno aluzija na podrugljivi tretman ovih domaćih životinja. Bettijev predložak inače inzistira na brutalnosti otočkog života, na noževima i pištoljima kao uobičajenim alatima preživljavanja na rubu svijeta, na što se Klif nije ni osvrnuo.

Tvrdoća konvencionalnosti

Neugodni problem ove predstave stoga je u njezinoj svekolikoj površnosti. Ako redatelja zanima voajerizam, glumice zanima da budu dive, a dramaturginja je tu da svima ugodi (ali ne i da prodrma dramski predložak novim pitanjima), rezultat će biti predstava koju gledamo kao neku vrstu reklame za ljetne seksualne fantazije na turističkim otocima. Treba li nam takva vizualno lijepa razglednica, ali bez dubine? U dramskoj literaturi, fedre, ili žene koje upadaju u stanja seksualnih opsesija, nikada nisu samo dive.

Njihova bol, baš kao i njihova trauma ostavljenosti, isijava potrebu da s drugim ljudskim bićem uspostave izvanserijski blizak kontakt, pri čemu je seksualnost samo jedna od dimenzija tog željenog odnosa. Magellijeve scenske žene u Bettijevu komadu, međutim ne dižu tepih i ne otvaraju podrume svoje žudnje. Igraju je kao da je u pitanju isporuka stereotipa oko čijeg su osporavanja odavno odustale. Zato je predstava ledena. Transakcijska. Isporučujemo ono što se od nas traži. A to je jako malo. Žudnja, naime, nije samo »mehanizam«, nego i kompleksna osobna pripovijest. I treba se usuditi raspakirati je u pravom, nekonvencionalnom kazališnom istraživanju. Ne treba nam još jedan podlistak žutog tiska o seksu i nasilju kao »jedinim« i apsolutnim silama našeg svijeta.