ŽIVOT NA SELU

Božo svoje krave prati GPS-om: Njemačka? Ma, ništa ti ne može dati svježinu jutra i miris pašnjaka i krava

Edi Prodan

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Ma i ne isplati se previše, ali vjerujte, nakon svih mojih iskustava na raznim poslovima, rata i gastarbajterskog iskustva, ovo bavljenje mojim kravama puno je više od posla



Nema te Njemačke koja ti može ovo dati. Nema. Radio sam kod brata koji u toj zemlji ima restoran, ali sam vrlo brzo zaključio da to nije za mene. Imao sam i vulkanizersku radnju u svojoj kući, a i na tom sam poslu samo čekao da stasa sin Ivan. Kako bi je preuzeo. Ma ne, nije bilo problema, sasvim je dobro poslovala, sada s Ivanom to čini još i bolje, ali ja kao da sam čitavo vrijeme nakon rata želio samo jedno: svježinu jutra i miris trave ovih divnih pašnjaka ispod Promine i moje krave koje po njima mirno pasu. Da, kao da sam baš to čekao, ostvarenje posla koji najviše volim.


Da bismo stigli do Bože Vukušića, njegove staje i uistinu dojmljivih pašnjaka, iz Rijeke smo krenuli prije zore, u 4,30 sati. Brzi prolazak autocestom do Sv. Roka, a onda niska gradova iz druge dalmatinske linije: Gračac, Knin i naš cilj – Drniš. Točnije Lišnjak, živopisno selo zaklonjeno Prominom čiji se najviši vrh protegnuo sve do 1148 metara. Na otprilike polovici te visine nalaze se mirisni pašnjaci prošarani aromatičnim travama, cvijećem, niskim raslinjem. S obzirom na to da je na njima uvijek prisutan i protok zraka, miris koji nas je kad smo stigli oko osam sati okupao, u času je odnio sav talog umora zbog ranog ustajanja i prevezenih stotina kilometara.


SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


– Po dogovoru, točni ste, svaka vam čast. Taman sam pomuzao krave, tako da možemo na ispašu. Držao sam ja nekad i više od trideset krava, no kako vam je kod nas sustav otkupa dvostruko loš, odustao sam od većine. Zadržao sam ovih dvanaest krava kako bismo imali svoje mlijeko, radili sir, i imali svoje meso na kraju krajeva. Ambicija razvoja mljekarske proizvodnje u koju sam vjerovao razbila se kad mi otkupljivač nije isplaćivao isporučeno mlijeko. K tome, otkupne su cijene za litru vrhunskog, punomasnog mlijeka smiješno niske, tako da sam odlučio reorganizirati svoju stočarsku proizvodnju, objašnjava nam Vukušić.




Na posjet Boži i dijelu drniško-prominskog kraja odlučili smo se iz niza razloga. Govorimo li o gastronomiji, već u nedalekom Šibeniku je vrhunski restoran Pelegrini koji vodi jednaki takav chef Rudi Štefan, trend svih trendova je – apsolutno domaće. Prirodno uzgojeno na tradicionalan način, iz neposredne blizine. S obzirom na turistički potencijal Šibensko-kninske županije, upravo bi prostor u okolici Drniša morao biti premrežen poljoprivrednom i stočarskom proizvodnjom.


SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


– Koji proizvođači? Pa ja sam sam samcat u ovom kraju. Nema više nikoga tko bi držao krave. Nešto je ovaca i svinja, ali krava, sira, mesa i mlijeka njihovog nema. Nije nikog briga, kako svi uglavnom kažu – ne isplati se. Ma i ne isplati se previše, ali vjerujte, nakon svih mojih iskustava na raznim poslovima, rata i gastarbajterskog iskustva, ovo bavljenje mojim kravama puno je više od posla. Ovo je moj mir i moja sreća. Nije lako, nema slobodnog dana jer blago svakodnevno treba pomusti i nahraniti, ali nije mi teško. Budim se bez sata oko šest, pa u Lišnjak. Tu me dočekaju moji psi, moje krave, a i prajaca imam nekoliko. Ide mužnja, nakon nje odemo na ispašu. Ostavljam na tim proplancima moje krave koje se u staje, pod kontrolom pasa, vraćaju kad se site napasu. Tada, popodne uz pomoć supruge Nediljke i nekog od četvero djece, opet na mužnju. Cijeli dan s njima, opisuje nam svoj radni dan Božo.


Čipirane krave

​Povremeni pregledi mobilnog telefona kod Bože nisu samo zbog, kao kod većine nas, uobičajenih komunikacijskih, internetskih ili primjerice FB kontakata.
– Vidite, ove ovdje oznake su vam pozicije mojih krava. Sve su »čipirane« tako da u svakom trenutku mogu pratiti njihovo kretanje. Ono je uglavnom uobičajeno, no da se kojim slučajem dogodi da neka zaluta, bez problema bismo je pronašli. Istina, ne bi to dozvolili ni moji četveronožni pomoćnici, ali kažem – nikad se ne zna, istaknuo je Božo.
A uz to »online« praćenje kretanja, njihov je vlasnik uočio još čitav niz zanimljivosti.
– Prema njihovom pozicioniranju mogu odrediti i vremensku prognozu. Potpuno su im drukčije pozicije kad je bura u odnosu na dane kad zavlada južina. Životinje imaju jako dobro snalaženje u prirodi, one naprosto koriste najbolje što ona daje – od pašnjaka i ispaše, do mjesta na kojima se sklanjaju od bure, zaključio je Božo.

​Drugi razlog našeg reportažnog putovanja u drniški kraj bio je pršut. Jedan od četiri autentnično hrvatska, verificiran i po najstrožim europskim kriterijima autohtonosti. S obzirom na to da je pršut i vrlo cijenjena »roba« nemale cijene, čija je prođa jako dobra, očekivali smo i u tom smislu jako velik broj proizvođača.
– Je, s prascima je bolja situacija, ali znate kako je sa zakonima. Autohtoni drniški pršut ne mora biti od drniške svinje. Butovi se nabavljaju na drugim adresama, dovoljno je da budu obrađeni na naš specifični način ovdje. Malo dima i puno našeg zraka, bure i eto autohtonog pršuta. Ja se ni u tome ne dam. Sve što napravim, mora biti kod mene uzgojeno. Prirodno hranjeno. Grahorice, zob, grašak, to je moje krmno bilje od kojeg krave dobro napreduju i daju odlično mlijeko. I svoje svinje hranim prirodno, moj pršut je istinski drniški. Prije obrade ima više od dvadeset kila, nakon dvije godine kontroliranog zrenja dolazi na nekih 12. I to vam je onda pravi, drniški pršut, jasan je Božo.
Zakonski apsurd. Tražen, na brojnim sajmovima ovjenčan najvišim nagradama – sjećamo se skoro pa »šoka« kad je jedne godine apsolutni šampion sajma u Tinjanu, pored svih istarskih natjecatelja, bio drniški pršut – ali ne nužno od drniških svinja. Uostalom, Drniš je od davnina poznat po pršutu, velikoj pršutani, sajmu pršuta. Kako se danas čini, po svemu osim po svojim prajcima.


Na kućnom pragu


Prošli smo s kravama neki kilometar po mirisnim pašnjacima. Klima sjajna. Iako su visoko, Promina štiti taj prostor od prodora hladnijeg zraka sa sjevera, tako da u Lišnjaku uspijevaju i masline, smokve, mediteransko raslinje. A opet, noću se zrak rashladi što pogoduje rastu raznolikog bilja.
– Vidite, liti moje krave ne pasu danju, nego noću. Po danu je prevruće, a i do krvi ih znaju izbosti obadi. One liti minjaju dan za noć, tako im paše, a mi to poštujemo, objašnjava nam Božo dok nježno vabi tele svega 15 dana staro.
Spuštamo se do Drniša gdje obitelj Vukušić ima veliku obiteljsku kuću. Sin, stasiti Ivan, vodi vulkanizersku radnju. Mijenja gume golemih dimenzija za jedan moćni SUV. Zadovoljan je poslom, ali i on voli farmu u Lišnjaku.


SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


– Često popodne pomažem ocu. Tako nas je od malena naučio. A i lijepo je malo otići gore na selo, uživati u zraku i pogledu, pojašnjava nam Ivan.
Sjedamo na terasu, iako je tek nekih deset sati, prvi dio radnog dana već je daleko iza Bože. Stiže nekolicina susjeda. Po mlijeko. Boljeg nema, a Božo je odučio da i mlijeko proda samo na »kućnom pragu«. Od ostale količine on i supruga Nediljka, laborantica u drniškom domu zdravlja, pripremaju sir. Mladi, nježni, svega nekoliko dana star koji vakumiraju, kao i onaj klasični koji se suši sve do određene tvrdoće. I svi maksimalno prirodno spravljeni. Božo je i dida jer mu je starija kći Kata, ekonomistica po izobrazbi i poslu kojim se bavi, podarila dvoje unuka.
– Sve što jedemo je naše. Imamo bogat uzgoj sezonskog povrća, krumpir, voće, brašno kupujemo, ali kruh pravimo sami. Od mesa – svega! Svinjetine, junetine, bude nekad i nešto teletine, govedine za gulaš. S obzirom da sam i lovac, i tu se nađe dosta toga, kraj je bogat zečevima koji su također jako zdravo meso, pojašnjava nam Božo gastronomske navike obitelji Vukušić.


Propadanje zemlje


A mi, mi ga gledamo pozorno, skoro »pobožno«. Zašto? Iz konobe je na stol iznio veliki komad pancete. Onakve kakvu je nemoguće vidjeti u supermarketima. Debela, idealnog odnosa masnih i mesnatih dijelova. Oštrim nožem Božo skida kožu i dio gornjeg dijela, a onda reže pravilne komade. A mi? Osjećaj kao kod narkomana: ne možemo dočekati, jedva smo sačuvali ono malo pristojnosti koja kaže da jesti moramo početi svi zajedno, da se s daske za rezanje ti privlačni komadi presele do naših osjetilnih pupoljaka. Fantastičan okus! Iako je dimljena, taj se element gotovo ni ne osjeti, sušena više mjeseci na zraku dobiva savršenu konzistenciju, optimalnu slanoću i jednaku takvu mekoću. Ne, nije nam bilo neugodno što nismo mogli prestati jesti.


SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


– Koliki samo traže pršute i pancetu! Pa samo da s ljudima iz Rijeke radim, ne bih mogao zadovoljiti tržište. Ali ne želim pretjerivati. Pokušao sam i vidio da sam meta iskorištavanja pa i ponižavanja. Odlučio sam raditi onoliko koliko je dovoljno za našu familiju, dok razliku prodajemo kako bismo došli do »obrtnih sredstava«. Žao mi je, strašno mi je žao što smo od ove naše divne zemlje napravili. A vidite kako bi nam moglo biti dobro. Ovaj prostor, Lišnjak, je nekad imao nekoliko stotina stanovnika. Danas pusto. Kad bismo bili pošteni prema našoj zemlji, sve bi bilo obrađeno, staje pune, ponosili bismo se svojim autohtonim proizvodima i lijepo od toga živjeli. Ali ne, nama je draže kupovati pročišćeno, vodeno mlijeko iz uvoza i gledati kako nam zemlja propada, kako nam država nestaje. Jako me to boli, borili smo se u ratu sačuvati naše, bilo nam je mnogo toga okupirano, pa vratiti svoje, da bio danas sve bilo – pusto. Možete li vi meni objasniti kakvi smo i zašto smo takvi ljudi, rezigniran je Božo.


Domaći ne mare, stranci uživaju

Ono što nikako ne može shvatiti slijepa i nemarna Hrvatska, itekako dobro vide stranci. Dolazeći do Božine farme, skrenuli smo ukrivo, u središte sela. Uz brojne tužne ruševine, desetak fantastično obnovljenih kamenih kuća. Ima nešto i bazena. Mjesto na uzvisini, na nešto više od 500 metara nad morem, blizu je autoceste, nisu daleko ni splitska ili zadarska zračna luka, korak je i do mora. S druge strane, savršen mir i sraslost s iskonskom prirodom.
– Rekao sam vam da je u Lišnjaku živjelo na stotine ljudi. Svi su otišli, raselili se svijetom. Potražnja stranaca za ovim kućama je jako velika, ali malo njih uspijeva realizirati kupnju. Problem je u vlasništvu, vlasnika je mnogo, na svim stranama Hrvatske i svijeta. Neki možda i ne znaju za svoju imovinu, tako da je sve ih okupiti kako bi se potpisao kupoprodajni ugovor često nemoguće, ispričao nam je Božo.
I onda opet pitanja bez odgovora. Kako to da stranci vide ove naše krajeva na sasvim drukčiji način od nas samih? Da, istina je, bilo je u proteklom stoljeću na ovim drniškim prostorima silno mnogo turbulencija, kao i najrazličitijih poticaja iseljavanju. Ali opet, ako se više od četvrt stojeća živi u miru i skladu, kako to da baš vlastita i tako željena država ima najmanje sluha za svoju zemlju i svoje ljude? Nije li naprosto tragično da baš sad, u situaciji svoj na svome, Hrvatska ima nikad manje stanovnika. Božo nudi recept promjene. Čuje li ga itko?

Baš kao i mi sami. Kad se prođe cestom od Gračaca preko Knina i Drniša sve do mora, do Šibenika, prostor je to jedinstvene ljepote, silnog klimatskog šarenila i fantastičnog potencijala da se nahrani restorane i stanovnike onim što se, primjerice, prije dva tjedna uobličilo u Manifest Weekend Food Festivala u Rovinju: jedi prirodno, izvorno i domaće. Jedi zdravo, proizvedeno na tradicionalan način. A ono – skoro pustinja. Uistinu, kakva smo mi to država? Kakvi smo to mi dvolični ljudi koji se s jedne strane hvalimo izvornošću drniškog pršuta, kad proklamiramo zdravu i tradicijsku prehranu, a onda baš skoro ništa ne činimo da stvorimo osnovu za takvu proizvodnju, za zdrav život? Samo profiteri koji će sve učiniti da onemoguće domaću proizvodnju jer se kontrolom uvoza putem interesnih lobija zapravo kontrolira prehranu nacije i zgrće silnu zaradu.


Poneka zvijer


A zemlja, od Gračaca u Zadarskoj do Drniša u Šibensko-kninskoj županiji pustoš. Tek tu i tamo poneka zvijer.
– Ima nešto vukova u Promini. Ne mnogo, ali prije neku godinu jednu mi je kravu zaklao. Imamo svoje pse koji su spremni stati u obranu svog stada i otjerati vukove, ali kako ide, bit će zvijeri, ne i ljudi i plodova njihova rada. Samo, nemojte misliti da se žalim. Ni najmanje. Ja sam vam sretan, istinski sretan čovjek. Postigao sam idealan balans života. Imam sve što mi treba, radim ono što istinski volim, uživam u obitelji, volim kad mi dođu prijatelji i rodbina, otkako sam u stočarstvu, kao da sam se opet rodio.


SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


Ma gledajte. Imam četvero djece. Dvoje ima više od trideset godina, dok su cure, Petra i Ana, srednjoškolke petnaestak godina mlađe od njih. Znate kada je došlo do širenja obitelji? Kad sam se vrato zemlji i poljoprivredi, kad je nestalo svih stresova izazvanih neredom na svim razinama našeg tržišta, kad sam naprosto postao ono čemu sam uvijek težio – sretan, zadovoljan čovjek, nasmijan nam je objasnio Božo.


Goran Tomić

S obzirom da smo naglaske iz razgovora od kojih je sačinjena ova reportaža bilježili kemijskom olovkom HNK Rijeke, tema je u jednom trenutku s poljoprivrede skrenula na nogomet. S nemalo ponosa jer podrijetlo Gorana Tomića, aktualnog trenera Rijeke, je iz drniškog kraja, konkretno iz Siverića. Zaključak ljudi koji su prolazili kroz Vukušićevo dvorište bio je da je upravo Rijeka ovog prvenstva igrala najljepši, najefikasniji nogomet. Pohvale su išle i u smjeru Goranovog oca Žarka koji je karijeru nogometaša ostvarivao u Rudaru iz Siverića, drniškom DOŠK-u, te na kraju Šibeniku, gdje se Goran Tomić 1977. godine i rodio.

Gledamo ga blaženo. Zrači nekom silno dobrom energijom koja se posebno dobro osjetila dok smo išli za kravama na ispaši. Istina, silna nas se sreća preplavila i kad je narezao pancetu, ali dok smo bili na Lišnjaku, to je bilo ono pravo.
I sad hoće li ovo pročitati oni koji nam »kroje kapu« svakodnevnih života? Božo Vukušić, mali poljoprivrednik iz Drniša,nudi savršen recept za ozdravljenje države. Nudi model obnove poljoprivrede, ali ni njegova demografska poruka nije ništa manje važna. Nudi i recept koji kao da je propisao Weekend Food Festival, zadovoljava sve najstrože kriterije koje trebaju zadovoljiti i svi restorani koji žele dosegnuti Michelinovu zvjezdicu. Svi koji su probali bilo što iz asortimana te familije, znaju da – boljeg nema. A opet, kao, čak i ako pročitaju, nikog nije briga. Kako da nas se okupi većina koja će reći dosta i zatražiti da ova zemlja bude bogata Božama Vukušićima i svim njihovim proizvodima, da jednostavno zatraži od vodstva ove zemlje da konačno zavoli svoju – zemlju.