Foto Davor Kovačević
Recept za izlazak iz krize je tako lagan. "Samo na izborima glasajte za Zagorca", veli nam Štefica
povezane vijesti
Na samom ulazu u Veliko Trgovišće uređena je i za posjet otvorena Rodna kuća prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Obnovila ju je Zaklada hrvatskog državnog zavjeta, kao i ovu Spomen školu pored koje se nalazite.
Ona govori, savršeno poput kakve dobre spikerice, dok je mi pažljivo slušamo na novosagrađenom prostranom parkiralištu. Samo, nije ona turistička vodičica, ni profesorica povijesti, već nam to, na novosagrađenom parkiralištu, priča – klupa! Klupa, i to prva glazbena u nas, interaktivna klupa koja govori. Klupa u koju se dade udobno sjesti, odmoriti noge nakon šetnje zagorskim bregima, skvasiti grlo gutljajem vode, ili zagristi u sendvič i slušati ono najvažnije o Velikom Trgovišću. Radi klupa na sunčev pogon, gradu i općini donirala ju je tvrtke Signalgrad koja ju je i osmislila, a jedino što joj se dade zamjeriti jest da je tekst što ga ženski glas čita mrvu predug da putnik- namjernik posluša baš sav. I da, dvije su takve klupe u Velikom Trgovišću, pa ne čudi što klupa ne zna jeste li na nju naletjeli kraj Rodne kuće prvog hrvatskog predsjednika ili kod Spomen škole dr. Franjo Tuđman. Ne vidi to klupa, ali znamo mi da smo posjet Velikom Trgovišću započeli od Rodne kuće koja uistinu jest, kako ‘klupa’ reče, na samom ulazu mjesto, gotovo na granici nekoj što dijeli i spaja Zagrebačku s Krapinsko-zagorskom županijom.
Siva eminencija
Pred kućom nas je dočekao Mario Prekrat. U njega su ključevi, on pazi da je sve sređeno, on je taj koji će pokositi travu oko kuće pa da je sve kako valja i za obljetnicu stogodišnjice rođenja Franje Tuđmana. Mario, zapravo, radi ono što je do prije koju godinu radio njegov otac Antun. On je domar, Katica za sve, onaj koji, ako ne sve, zna skoro sve o kući i Spomen školi, o Trgovišću kao takvom, o Zagorju. Jedino što bi najradije da ga se i ne spominje, da je k’o neka dobra siva eminencija, ma to je skoro pa nemoguće kad se reportaža radi.
Otvara Mario vrata, ispričava se jer smo došli taman u trenu kad su u mjestu radovi taman takvi da je i rodna kuća bez struje. Dan je sunčan, neće žarulja trebat’ da se obiđe tipična zagorska kuća za to vrijeme kada ju je Stjepan Tuđman, otac Franje Tuđmana, dao graditi. Kuća je smještena uz križanje cestovnih puteva, pred njom, tu gdje se putevi križaju, mali je otok s raspelom, a preko puta restoran i hotel SE-MI koji je 2019. godine proglašen najboljim malim hotelom u nas. Nije ta pozicija slučajna, Stjepan Tuđman je kuću dao graditi baš tu, računajući da bi ona mogla biti gostionicom. I bila je tu gostionica, veli nam Mario, ali 1970-ih i 1980-ih godina kada je kuća iznajmljena. Stjepan Tuđman jest bio ugostitelj, ali je gostionicu ipak na koncu imao u centru mjesta. Dakle, za života Franje Tuđmana to je bila isključivo obiteljska kuća, njegova rodna.
Pitamo Marija tko navraća, tko su posjetitelji.
– U zadnje vrijeme bilježimo porast obiteljskih posjeta. Vjerojatno je to korona donijela da se navraća obiteljski, veli Mario.
– Bit će da su stanovnici Lijepe Naše otkrili da svega ima Hrvatska. Bit će da su otkrili i Zagorje, konstatiramo.
– A Zagorje ima stvarno što pokazati, na to će Mario.
Kaže kako se lako prevare oni koji dođu u Zagorje na koji dan, pa misle da se Zagorje može obići u tri, četiri dana. To je, upozorava Mario, nemoguće!
– A što kažu posjetitelji kad navrate u rodnu kuću Franje Tuđmana?, pitamo.
– Oduševljeni su. Ali, evo knjiga dojmova. Mogu ja svašta reći, ali najbolje je pročitati kakvi su im dojmovi, na to će Mario.
Različiti svjetovi
Pritom kaže kako ne treba – a posjetitelji, kaže, u pravilu to i ne čine – uspoređivati Rodnu kuću Franje Tuđmana s onim što Kumrovec ima. To su dva različita svijeta, veli, jedan u kojem se priča priča o eko selu i starim zanatima i drugi u kojem je spomen kuća ‘samo’ spomen kuća. Da je pak Veliko Trgovišće svjesno značaja što mu ga donosi činjenica da je Franjo Tuđman tu rođen svjedoči štošta, recimo Dan općine se obilježava na dan predsjednikova rođenja. Inače, načelnik općine je toliko mlad da se vjerojatno Tuđmana kroz maglu sjeća. Mlad je i Mario, ali to što je ‘šegrtovao’ uz oca omogućilo mu je da Tuđmanu katkad bude posve blizu.
– Kao dijete sam tu stajao i vidio ga uživo, kazuje Mario.
Vidio ga je tu u kući baš kao što mu je bio blizu kada je onomad za Tuđmanov rođendan Dinamo zaigrao u Trgovišću protiv reprezentacije Zagorja.
– I kakav je dojam ostavio na vas, pitamo Marija.
– Pozitivan, jako pozitivan. Imao sam prilike biti tu i za posjeta predsjednice Kolinde. Možda je vama kao novinarima sve to normalno, ali meni nije. Biti pokraj predsjednika ipak je nešto drukčije, priznaje Mario.
Gledamo knjigu dojmova. Obilazila se kuća i za Prvog maja, pa je netko napisao: “Velika hvala najvećem sinu Lijepe Naše”. Koju stranicu dalje piše: “Navik on živi ki zgine pošteno”. Evo i zahvale onom “tko nam je stvorio i izborio samostalnu i suverenu Hrvatsku”. Na početku debele knjige nekoliko biranih rečenica je zapisao i premijer Andrej Plenković, a tu je i zahvala Kolinde Grabar-Kitarović koja je jedva stala na dvije velike stranice. “Hvala na svemu! Jednostavno hvala! Cijela ova knjiga ne bi bila dovoljna da ispišem sve svoje misli i osjećaje”, priznaje Grabar Kitarović u zapisu i zahvali što ju je pomno pisala pred one zadnje predsjedničke izbore.
U prvoj prostoriji puno je fotografija na kojima je mladi Franjo Tuđman. Zahvaliti se na fotografijama dade Tuđmanovu stricu koji se volio fotografijom baviti. Na slikama je Franjo sa svojim kolegama đacima, ima ga s obitelji i s pomajkom Olgom, vidi se da je volio planinariti, sport općenito, vidi se bujna valovita kosa i vidi ga se kako se na svim slikama smije! Promisliti je lako kako je šteta da se taj mladenački osmijeh nekako kroz godine izgubio, postao rjeđi. No, kako to mudro veli Mario, nije li tako kod svakog od nas. Tu je i roditeljska soba. Otac Stjepan Tuđman je bio priznati HSS-ovac. Majka Franje Tuđmana, Justina, preminula je kad mu je bilo sedam godina i nijedna njena fotografija nije sačuvana. Dvije sobe daju vjerni prikaz života u to vrijeme, dok su u onoj trećoj fotografije nekih od najvažnijih trenutaka u političkom životu i djelovanju predsjednika Tuđmana, od Prvog općeg sabora HDZ-a do priznanja Hrvatske i susreta sa svjetskim državnicima.
Borba za pravicu
Prije negoli smo sjeli na glazbeno-informativnu klupu i krenuli u centar gdje je Spomen škola, valjalo je popiti kavu. Nažalost, rani je sat pa nismo mogli provjeriti podatak da se tu u SE-MI-iju spravlja najveći zagrebački odrezak na ovom prostorima. Gazda Miljenko ne otkriva tajnu koliko je šnicla velika u promjeru. Na novinarsku dilemu i tko bi tu epsku bitku odreska i sedme sile dobio, Miljenko, uz zagonetni osmijeh, veli: “Ako se dobro potrudite, ja vjerujem u vas!” To što je preko puta njegova ugostiteljskog objekta rodna kuća Franje Tuđmana na prometu gazda Miljenko i ne osjeti previše, ali mu jest, kaže, na ponos što je tako. Nije promet previše impresioniran ni titulom najboljega malog hotela, ali je zato trenutno stalno gužva jer je doba pričesti i krizme. Osjeti zato Miljenko činjenicu da je sve poskupjelo, da je ugostiteljstvu valjda nikad teže. S druge strane, da život u Velikom Trgovišću uopće nije loš svjedoče i kuće što se grade, i vrtić koji je pun djece, i vlak kojim će se iz Zagreba do Trgovišća, kad projekt elektrifikacije željeznice dođe kraju, stizati za nekih 35 minuta. Ili, kako to lijepo Mario veli: sjedneš u vlak, laptop pred sebe, pa pola filma odgledaš na putu do Zagreba, a pola na povratku.
Spomen škola “Dr. Franjo Tuđman” je u centru. Pred njom je uspio rad kipara Kuzme Kovačića, Tuđman mlad i u školu zagledan. Dok naš fotoreporter Dado skakuće oko kipa ne bi li ga objektivom ulovio iz najboljeg kuta, pitamo Marija što to ima u Zagorju pa da tako često neke povijesno važne ljude daje!?
– To vam je ono o čemu smo pričali, na malom dijelu zemlje naučen si boriti se na svoje, cijenit svoje. To je ta borba za pravicu, ne dvoji Mario.
Glas za Zagorca
U Spomen školi pomno obnovljenoj, u prizemlju likovni radovi renomiranih hrvatskih autora, poput Dimitrija Popovića, Vasilija Jordana. Tu je i čitaonica u kojoj su djela vezana za Franju Tuđmana, HDZ, Zakladu, a do nje prava knjižnica dana na korištenje svima u Trgovišću. Put vodi na kat, najprije u veliku učionicu s djelima Fanike Cvitanić koja je u kolažnoj tehnici izradila replike fotografija izloženih u rodnoj kući Franje Tuđmana. Tu je i soba u kojoj su izloženi predizborni plakati HDZ-a, a onda i spomen učionica, školske klupe u kojima je lako zamisliti malog Franju.
Iz Spomen kuće zovemo načelnika općine Roberta Grebličkog ne bi li se sreli, ali nemamo sreće. Nevrijeme je dan ranije naštetilo Zagorju, pa je vani na intervenciji. Ima zato domaćeg svijeta na terasi kafića u centru. Pitamo ih što je njima Franjo Tuđman!?
– Franjo Tuđman je prvi hrvatski predsjednik, na to će gospodin što umjesto imena daje ‘nadimak’ Milo Moje.
– Dok je njega bilo, dobro je bilo. A ovi sada nisu pravi, veli pak gospođa Štefica.
– Nisu pravi jer nisu Zagorci, k’o Tito i Tuđman, slaže se društvo za stolom.
Svi su umirovljenici, makar će onaj kodnog imena Milo Moje kazati da tih 1.700 kuna nije mirovina, nego socijalna pomoć. A recept za izlazak iz krize je tako lagan.
– Samo na izborima glasajte za Zagorca, veli nam Štefica.
Bome, bude li ga, možda bi i trebalo. Do tada valja put Zagorje, put Velikog Trgovišća, put klupice koja zna što govori kada kaže: “Zahvaljujući bogatoj povijesti i raznolikosti Hrvatsko zagorje je danas sve popularnija turistička odrednica prepuna prirodnih ljepota i kulturnih posebnosti.”