Duga, hladna i kišna zima je daleko za nama i u ribolov se napokon može bez straha od gripe i prehlade. Iako su mnogi uspješno lovili i tijekom zime, sad je stiglo pravo vrijeme za ribolov podlanica koje se upravo u ovo doba u velikim jatima približavaju obali.

Ta jata znaju brojati i nekoliko tisuća jedinki tako da istovremeno kačenje na dva pribora ne bi trebalo biti nikakva rijetkost.

Podlanice se u svojim jatima u pravilu sporo kreću s tim da na čelu jata redovito plivaju najkrupniji komadi. Nerijetko upravo te najkrupnije ribe znaju razbiti pokoju školjku ili ježa pri čemu ih ne jedu već ih ostavljaju jatu iza sebe. Naravno povremeno i one progutaju ponešto ali većina takvih zdrobljenih mekušaca ostaje jatu. Kada se jato nađe u uvali tada se jedno vrijeme tu i zadrži pri čemu su sve jedinke neprestano u potrazi za hranom. To ponekad traje nekoliko dana i sretnik koji nanjuši i ‘ubode’ takvu valu kući se vraća ovjenčan ulovima koje je teško nadmašiti. U takvim situacijama primjerci od četiri-pet kilograma bivaju prosjek pri čemu se ribolovni pribor nalazi na pravom ispitu izdržljivosti. Sve mora biti savršeno inače se izvlačenje ribe pretvara u noćnu moru, a uspjeh je do posljednjeg trenutka upitan.

Nažalost, na površini se mora ne mogu vidjeti nikakvi znakovi koji upućuju na prisustvo podlanica pri dnu i jedni pouzdani pokazatelj su brojni ulovi u kratkom vremenu na malom području.

A da bismo uspjeli pogoditi pravi trenutak nema druge nego stalno biti na moru i poput stražara na mrtvoj straži stajati nad štapovima iščekujući ono slatko bježanje strune s kalema.

Jedna od važnijih stvari u obanom lovu podlanica je izbor strune pri čemu su kod ribolovaca mišljenja jednako podijeljena kao i kod izbora štapova. Jedan dio ribolovca je skloniji mekim najlonskim monofilima dok drugi favoriziraju krute i žilave monofilne strune. Iako u tom segmentu podijeljeni, u jednom su ipak jedinstveni – nitko ne koristi upredenice. Podlanica u borbi pruža uistinu snažan i vrlo dinamičan otpor tako da bi korištenje upredenice lako moglo rezultirati gubitkom lovine.

Korištenje mekanih, no memory, najlonskih struna jednako tako nije primjereno. Velika istezljivost koja je glavna karakteristika ovih struna nije odlika koja nam treba kada su velike podlanice u pitanju. Minimalno istezljiv i nosiv najlonski monofil je ono što nam treba. A izbor unutar te grupe najlonskih monofila treba pasti na onaj koji nabolje drži na čvoru.

Istim se načelom treba rukovoditi i pri izboru fluorokarbona – što tanji, nevidljiviji i nosiviji. Pritom linearna nosivost i nije toliko bitna koliko nosivost na čvoru jer su najkritičnije točke predveza spoj sa zogulinom i spoj s udicom.

Udice moraju biti vrhunske kovanice. Vrh mora biti savršeno oštar kako bi uspješno probio oklopljenu usnu šupljinu ili barem ostao kvalitetno zapet između zubnih i nepčanih ploča. Pored oštrine, udice moraju imati i izuzetnu čvrstoću jer podlanice osim oklopljene usne šupljine imaju i izuzetno jak stisak čeljusti kojima s lakoćom drobe sve što smatraju jestivim. Pritom ni gropovi ili lakirke, da ne spominjemo volke, bez obzira na veličinu ljušture nemaju nikakvih izgleda. Često se dogodi da se nakon kraće borbe izvuče tek slomljena ili sprešana udica što se kvalitetnim udicama s potpisom renomiranih brandova ipak ne događa.