RIJEKA – Na 27. međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci prikazane su još dvije predstave prema tekstovima suvremenih autora. Drama Hrvatskog narodnog kazališta Split postavila je naslov »Obitelj« (u originalu »Orphans«, »Siročad«) britanskog dramatičara Dennisa Kellyja iz 2009. godine, a Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda izvelo je predstavu »Moj muž« prema predlošku makedonske autorice Rumene Bužarovske.

Predstava »Obitelj«, u režiji Ivana Plazibata i dramaturgiji Mile Pavičević, možda na najbolji način ilustrira temu obitelji, točnije disfunkcionalne obitelji, što je u izboru Jasena Boke jedna od okosnica ovogodišnjeg Festivala malih scena.

Spirala nasilja

Kellyjev tekst nastao je kao rezultat njegova bavljenja temom nasilja u urbanim sredinama. Središnji likovi su Helen i Liam, sestra i brat, siročad iz naslova komada, te Helenin suprug Danny. Zatičemo ih u trenutku kad Helen i Danny za večerom slave vijest da je Helen drugi put trudna, no prekida ih Liam koji ulazi u stan sav prekriven krvlju, objašnjavajući da je to krv ozlijeđenog čovjeka kojega je zatekao na ulici. Tu počinje zaplet ove napete priče, u kojoj se Liam razotkriva kao obiteljski nasilnik, psihopat, čiji je nasilan čin prema nepoznatoj osobi, pokazat će se, bio rasno motiviran i zločin iz mržnje.

U daljnjem tijeku radnje Helen i Liam uvlače i do tada mirnog i nekonfliktnog Dannyja u spiralu nasilja, kojemu je Liam bio sklon još od djetinjstva (epizoda sa zlostavljanjem Roma) i što kod njega poprima psihopatološke razmjere. U tom smislu Kellyjev komad zorno pokazuje na koji način se raspadom obitelji i ispadanjem iz okvira društva rađa frustracija koja vodi mržnji prema Drugome, koji postaje glavni krivac za nečiju frustriranost i prema kojem je usmjereno nasilje. Helen u konačnici počinje podržavati bratove nasilničke ispade, no na kraju ga izbacuje iz kuće, a u potresnom finalnom prizoru Helen je oblivena krvlju kao Liam na početku predstave, čime se krug nasilja zatvara…

U posljednje smo vrijeme pratili nekoliko dramskih predstava splitskog HNK-a, pa možemo reći da je uz doajene splitskoga glumišta stasala i nova, izvrsna generacija glumica i glumaca. Neke od njih sada smo vidjeli i u predstavi »Obitelj«. U ulozi nasilnika Liama briljirao je Stipe Radoja, koji realistički, uvjerljivo igra rastrojenu, psihopatsku ličnost koja je svjesna svoje mržnje prema različitima, na kojima iskaljuje svoju frustriranost i bijes, a istodobno – podvojen u toj svojoj mahnitosti – izražava žaljenje nad žrtvama.

U ulozi Helen dojmljiva je i Ana Marija Veselčić, koja je utjelovila ženu koja nastoji imati normalnu obitelj, no koju razara njezin brat kao disfunkcionalni član kojemu je sestra zapravo jedina obitelj. Goran Marković utjelovio je povučenog člana »obitelji«, koji je svjestan Liamova nasilništva i želi pozvati policiju, međutim na kraju i on popušta i navlači masku nasilnika, zbog čega se kasnije kaje i uviđa da je i Helen prešla na stranu nasilja.

Moj muž

Predstava »Moj muž« nastala je na temelju istoimene zbirke priča Rumene Bužarovske. Priče su ispripovijedale vrlo različite žene iz prvog lica, a te se priče tiču koliko njih, toliko i njihove okoline, odnosa s muževima, djecom, roditeljima, kolegama i prijateljima. Riječ je o galeriji upečatljivih i precizno profiliranih likova, koje su redateljica Jovana Tomić i dramaturg Dimitrije Kokanov učinili podatnim za kazališno uprizorenje.

Predstava »Moj muž« zamišljena je kao duodrama u kojoj su likove raznih žena utjelovile odlične mlade glumice Jovana Belović i Sanja Marković, pokazujući moć glumačke transformacije.

Čitava predstava odvija se na bračnom krevetu, koji osim što je glavni scenografski element, predstavlja i simbolično mjesto stvaranja obitelji. U prvoj priči žena koja je shvatila da ju muž vara s mlađom djevojkom ispovijeda se svojoj prijateljici, a sve to u režijskoj dosjetci odvija se tijekom rituala uljepšavanja – prijateljica prevarenoj ženi depilira noge i vrši manikuru, dok zlatne kozmetičke maske postaju duhovite kazališne maske.

U sljedećoj priči Jovana Belović, na crnohumoran način, igra ženu koja prolazi kroz postporođajnu depresiju i ne miri se baš lako s majčinstvom. Potresna je priča o majci koja je izgubila dijete, a dojmljivo je iznesena u interpretaciji Sanje Marković.

Sanja Marković i Jovana Belović u “Mojem mužu” / Đ. TOMIĆ

Smijeh riječke publike izazvala je priča o ženi policajca, koja se našla u situaciji preljuba, a sve detalje – na preuveličan i pomalo groteskan način – prepričava svojoj mentorici. Sve žene iz priča su u braku i počinju svoje priče sintagmom »Moj muž«, a žena iz posljednje priče zapala je u depresiju nakon smrti muža. U zanimljivim režijskim rješenjima glumice se pred gledateljima presvlače u različite kostime, stavljaju umetke za kosu i vlasulje, pretvarajući se u hipu u neka druga, nova lica, utjelovljujući žene različitih socijalnih i obrazovnih statusa. Jednako tako sjajne Jovana Belović i Sanja Marković s lakoćom se kreću kroz razne žanrove u rasponu od komedije do tragedije.