Okupljanje s povodom i razlogom: susret s najznačajnijim i najplodnijim grafiterima i muralistima Rijeke u povodu 35. rođendana Armade, mogli bismo, nakon višesatnog razgovora, zahvaljujući sadržajnosti i porukama, definirati kao – povijesni. Na Kantridi, a gdje drugdje, tako su se okupili Eduardo Filipović Sec, Goran Kolundžić Kolo, Bruno Nemaz Bien i najmlađi među njima, Mauro Ćiković, zajedno autori više od polovine grafita i murala posvećenih Armadi, HNK Rijeka, znamenitim ljudima povezanim s nogometno-navijačkim svijetom, kao i samoj Rijeci, središtu i ishodištu većine njihovih ljubavi i umjetničkih strasti.

– Imam vrlo pedantnu statistiku naših radova, mjesta gdje se nalaze, tematike i autorstva, tako da je točno kako smo, od Seca do Maura, poredani po dobi, upravo mi napravili najveći broj murala i grafita. Naši radovi nisu locirani samo u Rijeci, nego širom Primorsko-goranske županije, pa i šire – naglasio je Bruno Nemaz.

Kad smo već kod statistike, Mauro Ćiković posjeduje zbirku koja broji 321 fotografiju murala i grafita, tako da je i to putokaz kojim se treba voditi u analizi povijesnog nasljeđa ove zanimljive discipline unutar specifičnog ogranka street arta.

– Moja je zbirka sadržajna i dokumentirana, no jasno je da su kroz vrijeme, iz raznih razloga, pojedini grafiti nestali. Uostalom, ovo je vrsta umjetnosti koja nastaje, ali i nestaje na ulici, tako da je nemoguće imati njezinu precizno definiranu sliku – pojašnjava Ćiković.

Grafiti i murali, iako funkcioniraju kao zbirka radova na otvorenom, nisu muzej, tako da je priča o njihovoj kolekciji zapravo nemoguća. Uostalom, i sama bit navijačkih skupina, kao i umjetnika koji proizlaze iz njih, uvijek u sebi nosi i borbu protiv establišmenta, borbu protiv birokratiziranog društva, pa je besmisleno te radove komentirati i analizirati rječnikom birokracije.

– Neću reći da sam prvi, ali svakako se nalazim na samom početku nastajanja grafita i murala posvećenih Armadi. S obzirom na to da sam trenutno najstariji aktivni protagonist te scene u Rijeci, mogu s ponosom istaknuti da se tom vrstom umjetnosti bavim punih trideset godina jer su moji prvi radovi nastali dok sam još bio tinejdžer, u prvoj polovici devedesetih godina. Bila su to uzbudljiva vremena, rađala se jedna apsolutno urbana priča i bili smo jako ponosni na sve što smo radili – prisjeća se Sec.
I ne samo da se sjeća, on je zahvaljujući talentu, ali i silnom radu, pa tako i na izradi murala, upisao Akademiju primijenjenih umjetnosti, diplomirao i sasvim je sigurno jedan od rijetkih hrvatskih navijačkih muralista sa statusom akademskoga građanina, magistra primijenjenih umjetnosti.

Prepoznatljiv stil

– Street art je prije svega strast, posvećenost jednoj ideji, procesu. U našem slučaju sve je zajedno uokvireno i djelovanjem unutar Armade, tako da možemo govoriti i o posebnom umjetničkom pravcu, kao i jednakom takvom identitetu, kada su u pitanju Armada i Rijeka. Mi imamo svoj prepoznatljiv stil, murali i grafiti posvećeni Armadi se u cijelosti razlikuju od sličnih u drugim hrvatskim gradovima – zajednički pojašnjava naša četvorka, Sec, Kolo, Bruno i Mauro.

I pokreću nisku slika iz drugih sredina, od južnih županija do slavonske ili svehrvatske metropole. I potpuno su u pravu. Armadini murali zahvaljujući našim sugovornicima, ali i još nekoliko desetaka uglavnom mlađih ili vrlo mladih autora, donose iznimno naglašenu likovnost, vrlo su sadržajni, dinamični i koloristični, tako da ih slobodno, bez ikakvog straha da će nas netko proglasiti pristranima, možemo istaknuti kao najljepše u Hrvatskoj.

Kako nastaje mural – Bruno Nemaz

– Mi imamo svoje ne zadane, ali svakako omiljene elemente, morski pas i galija jedni su od istaknutijih, ali sadržaj može varirati, ovisno o onome što se želi poručiti. Imate tako i one koji uvrštavaju nacionalne elemente ako se ističe povezanost s Domovinskim ratom, ili neke druge. Ponosan sam na naše murale jer baš kao i Rijeka, grad i klub, i kao Armada, mi i jesmo u svemu posebni. Stoga je nekako i logično da imamo baš ovako zanimljive murale – objašnjava Nemaz Bien.

Razgovor se okreće i prema koreografijama koje također imaju svoje zadane elemente. One, istina, završavaju svoj život s krajem utakmice, no nije ni njih jednostavno osmisliti i realizirati.

– Da »sto godina« smišljam, ne bih mogao smisliti poruku koju pak dečki iz Armade vrlo brzo definiraju. S druge strane, vizualno rješenje te poruke mogu napraviti vrlo brzo. Svatko je za nešto. U konačnici, slikali na zid ili na najlonske trake na podu, posao je jako sličan – pojašnjava Sec.

U razgovor se uključuje i Goran Kolundžić Kolo. Po godinama odmah iza Seca, i on je prešao četrdesetu, tako da su i njegova sjećanja – prebogata.

– Na ovu specifičnu scenu sam stigao sa zadatkom izrade koreografije za jednu od utakmica. Vrlo velike i zahtjevne što je tražilo poprilično spretnosti, naprosto snalaženja u prostoru i tehnici. Uspješno smo to napravili tako da sam i ja nastavio s tim jedinstvenim projektima.

Vremena su to kad nastaju na stadionu Kantrida vrlo zanimljive koreografije, vrlo sadržajne u svakom smislu. Morate znati da je tada i navijačka scena bila znatno skromnija u vizualnom smislu tako da su se osobne i zajedničke dekoracije i kreacije izrađivale kod nas samih, po kućama, garažama, po kvartovskim igralištima, sjeća se Kolo svojih početaka – sjeća se Kolo svojih početaka.

Dakako, neki od naših sugovornika autori su i murala koji izlaze iz okvira navijačke scene. Jedan od zanimljivijih je posvećen McBuffalu, što se nalazi na Zametu, na zidu što dijeli sportski kompleks od škole i zdravstvenog centra.

Posveta Amilu iz Fadile – Mauro Ćiković

Nerazumijevanje

– Radili smo ga zajedno Kolo i ja. Da, zahtjevan je i sadržajan, a iako mu je već skoro deset godina, vrlo je postojan. Gledajte, za razliku od njih trojice, ja sam profesionalni muralist. S diplomom, kako me ponekad znaju zezati. Radim mnoge murale, zadnji mi je tako bio za Harbour, i uglavnom dobijem samo osnovni input, sve je ostalo moja ideja i kreacija. Konkretno, a to uostalom govori i naziv kafića, naručitelji su željeli motiv riječkog obalno-lučkog prostora. Sve ostalo bilo je moje, moja kreacija. Kako na kraju u takvim slučajevima obično bude, na zadovoljstvo obiju strana, naručitelja i autora – objašnjava Sec.

Ono što je, nažalost, stalna pratnja izrade murala, nejasni su odnosi struktura prema njima. Konkretno, za oslikavanje trafostanica postoji službena dozvola HEP-a. Pametni ljudi, znaju da na taj način jednolične ili čak i bezlične trafostanice postaju prave galerije na otvorenom. S prostorima pod ingerencijom Grada Rijeke nije baš tako.

– Ma da, dozvole. Najkompliciranije je sa središtem grada. Kad je ta zona u pitanju, uvijek nas odbijaju. Po riječkim kvartovima je znatno lakše, a nama uistinu nije jasno zbog čega sivi betonski zidovi ne bi dobili neke od elemenata street arta te tako postali privlačni i zanimljivi. Imali smo mi i nekakve službene razgovore, ali nikad ništa konkretno od toga – pojašnjava Nemaz.
Tematika je izazvala i nervozu u redovima. Nerazumijevanje sredine za nešto što je autentično, što je kreacija domaćih autora, na kraju krajeva, Armada i njezina ikonografija su jedino i isključivo – riječki!

– Ma, jesu! Nigdje, gdje god oslikavali murale u gradovima i općinama županije, nemamo problema. Štoviše, ljudi nam u tim sredinama iskazuju zadovoljstvo. U Rijeci, u njezinom središtu, nažalost, ne – rezolutan je Sec.

Ćiković, možda i zbog toga što je najmlađi, pa su njegovi talozi nezadovoljstva najtanji, temu iz jedne frustrirajuće zone u koju smo zašli prebacuje u – pozitivu.

– Istina je sve to s dozvolama. Ali kad jednom krenete raditi mural, zadovoljstvo i sreća su neopisivi. Ne radite sami, oko vas je ekipa sjajnih vibracija, pratiti proces kojim od tužnog zida nastaje ulična slika jako je zanimljivo, na kraju posla tu su i ponos, kao i zadovoljstvo što ste napravili nešto lijepo za svoju Armadu, klub i grad. Nema te birokracije koja vam to može oduzeti – pojašnjava Ćiković, sa željom da se sve više mladih uključi u scenu.

Kako smo i naglasili, uz njih četvoricu danas je na sceni aktivan još velik broj Armadinih muralista s kojima ćemo svakako razgovarati i o njima pisati.

Gradske priče

– Najveći dio našeg rada predstavljaju murali i grafiti povezani s Armadom. Daleko najveći. Ali ima tema, u pravilu također povezanih s Rijekom ili drugim sredinama, koje nisu nužno nogometne. Vraćam se na zametski mural posvećen McBuffalu s kojim je bilo problema pri izradi. A vidite kako sjajno i dan danas izgleda. Pa zar ne bi bilo ljepše da se i na čitavom tom zidu ispričaju pojedine slične, značajne gradske priče? Imate sportski centar, pa iznad njega pravu street art galeriju, to bi bilo sjajno, a ne da je tu i dalje tek sivi beton – naglašava Kolo.

I potpuno je u pravu. Imati u »portfelju grada« sjajne, kreativne, likovno nadarene ljude poput muralista koje okuplja Amada, a ne koristiti ih – pa i nije baš ne samo nemudro, nego ni poslovno. Rijeka, istina, ima nekoliko zanimljivih murala, primjerice, u Vodovodnoj ulici, koji su nastali pod ingerencijom Grada, no nikad se nije dogodilo da se nazove, primjerice, Seca, Kola, Bruna ili Maura te da im se kaže: Tu vam je zid, oslikajte ga motivom kojim želite, nek’ nam grad ne bude siv, nego u – bojama.

– Ako na neka pitanja, unatoč nizu pokušaja, ne dobivate odgovore, nije li pametno prestati pitati. Dakako da nama nije normalno što nas se preskače i izbjegava, ali to je tako. Razloge nam se uistinu ne da tražiti – poručuju zajednički Sec, Kolo, Bruno i Mauro.

Na kraju krajeva, oni su Armada. Nastali su kao podrška klubu, ali kao i sve slične navijačke skupine, imaju svoj kodeks i princip rada. Dokle se god njega drže, zadovoljni su. Da uvijek »društvena zajednica« o tome ne mora imati pozitivno mišljenje, njezin je problem.

Nad Kantridu i Morski prasac, uz Portić, mjesta u koja uvijek rado navraćaju svi navijači Rijeke, spuštala se noć. Razgovor je bio dug. A tako kratak. Popis tema što proizlaze iz navijačkog života je beskrajan. Baš kao i ideje nakon kojih se uzima u ruke rodule, pituru, kistove, da bi se muralom poslala poruka. O vječnosti jedinstva navijača i kluba.