Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković danima, tjednima već pune novinske stupce raznim uvredama, međusobnim prepucavanjima te kontradiktornim izjavama.
Premijer Plenković je, podsjetimo, nakon pobjede Milanovića na predsjedničkim izborima izjavio kako će suradnja biti »tvrda kohabitacija«. A građani su od »tvrde kohabitacije« vidjeli i previše. Nije nepoznato kako se predsjednik i premijer ne slažu u mnogim stvarima. Doduše, predsjednik Milanović, u okviru svojih ovlasti koje i nisu prevelike, na poziciji je da može kritizirati Vladu u svakom segmentu rada i djelovanja, dok istovremeno njihova različita razmišljanja i stavovi velikim dijelom bune građane.

Bez presedana

Suradnja dvojice čelnih ljudi u državi koja je preopterećena korupcijama, egzodusa radno sposobnog stanovništva, rastom inflacije, slabog gospodarstva, slabog zdravstvenog sustava… treba biti isključivo u službi boljitka hrvatskih građana, a ona je daleko od toga. Tim više što imamo predsjednika koji retorikom sablažnjava javnost, Vladu u kojoj se ministri prečesto mijenjaju.
Rat u Ukrajini koji bi mogao prerasti u Treći svjetski rat dodatno je produbio tenzije u napetom odnosu na relaciji predsjednik – premijer, a Milanoviću dao za pravo da kao vrhovni vojni zapovjednik neprestano kritizira i traži odlazak ministra obrane. Tu su još i uvrede osobne prirode tipa »partizani«, »ustaše«, »komunjare«, »udbaši«… Hrvatska javnost već je svega toga sita jer se neprestano govori o prošlosti umjesto da se rješavaju problemi koji jamče bolju budućnost građana i prosperitet države.

Njihova osobna netrpeljivost u javnosti izaziva zgražanje budući je riječ o dvojici državnih čelnika koji se oko apsolutno ničega ne mogu dogovoriti, dok država i građani grcaju u brojnim problemima. Osobni obračuni ili nešto drugo, svakako kako je retorika obojice prevršila granice dobrog ukusa.
Zadarski sociolog dr. Sven Marcelić o sukobu na relaciji Pantovčak – Banski dvori, odnosno predsjednik Zoran Milanović – premijer Andrej Plenković, njihova javna vrijeđanja, spominjanje roditelja… ima jasan stav:
– Teško je ocjenjivati takvu retoriku ikako drugačije nego kao srozavanje razine javne komunikacije. Treba, doduše, primijetiti i da ta razina nikad nije bila osobito visoka, ali otkad je u Hrvatskoj prisutan parlamentarni sustav nismo imali ovakvu razmjenu uvreda, čak ni onda kad premijer i predsjednik nisu dolazili iz istih političkih opcija. Ovo čemu svjedočimo zadnjih godinu i pol je bez presedana u domaćoj politici na ovako visokom nivou. To ne znači da i ranije nije bilo neukusnih i neprihvatljivih ispada, samo nisu bili ovako vidljivi, sveprisutni, trajni i vezani uz dvije najistaknutije osobe u hrvatskoj politici.

Institucijska nesolidnost

Koliko njihov odnos utječe i može utjecati na unutarnju politiku u Hrvatskoj?
– Prije svega, njih dvojica su nosioci bitnih ovlasti koje su vezane uz obranu, vanjsku politiku i druge resore u kojima bi oni trebali imati barem određenu količinu konsenzusa. Posebno je problematično da bi se njih dvojica trebali koordinirati i dogovarati oko vojnih sustava i obrambene spremnosti Hrvatske, pogotovo sad kad se pokazalo na primjeru rata u Ukrajini da je ratovanje ušlo u sasvim novo doba, koje počiva na visokim tehnologijama, suvremenim komunikacijama i integraciji različitih sustava.
U Hrvatskoj mi imamo predsjednika koji je do pred koji mjesec hvalio nabavu novih lovačkih aviona, a sad odjednom govori da su bili nepotrebni, dok premijer na mjesto ministra obrane postavlja osobu praktički bez ikakvog iskustva u tom resoru.
Radi se, dakle, o lutanju na svim mogućim razinama, dok istovremeno jedan dron iz osamdesetih pada usred Zagreba bez ikakve reakcije, ali i mogućnosti reakcije hrvatskih oružanih snaga. Njihov odnos više je odraz institucijske nesolidnosti hrvatske države, nego što oni kreiraju nekakav kaos. Toga nam ionako nikad nije nedostajalo, samo je sad vidljivije.
Kako društvo koje je ionako suočeno s mnogim problemima, gleda na ovakav odnos dvojice čelnih ljudi u državi i koliko se to može odraziti na popularnost HDZ-a na izborima, odnosno eventualnoj utrci Milanovića za drugi mandat?
– Poznato je da građani Hrvatske već desetljećima iskazuju iznimno nisku razinu povjerenja u državne institucije, a najgore prolaze političke instance. Kad slušate Milanovića i Plenkovića, savršeno je jasno zbog čega. S druge strane, primjetno je i da unatoč svim ovim ekscesima HDZ i dalje suvereno vodi u anketama, dok je Milanović najpopularniji političar. Dio objašnjenja svakako možemo tražiti i u trenutno vrlo slaboj oporbi, u kojoj puno glasnije nastupaju brojem mandata slabije zastupljene saborske opcije poput Možemo i Mosta, u odnosu na neprimjetni SDP i Domovinski pokret. Drugi je problem što se upravo na najvišim instancama normalizira politika kao ring za vrijeđanje, srozavanje komunikacije i izbjegavanje odgovornosti prema onome što se govori.

Bit demokracije

Predsjednik i premijer ne slažu se u mnogo toga. Predsjednik Milanović ne želi poduprijeti ulazak Ukrajine u EU, prije nego u Uniju uđe Bosna i Hercegovina, s druge strane premijer Andrej Plenković to podržava. Predsjednik ne želi širenje NATO-a, premijer to podržava….
– Posve je legitimno da različite političke opcije imaju različite poglede na stvari. To možemo vidjeti i u drugim zemljama – u Francuskoj Macron je Le Pen prigovarao preveliku bliskost s Putinom, u Njemačkoj se vode velike debate o prirodi i opsegu pomoći Ukrajini… Dakle, to nije ništa novo ni strano. Dapače, u tome i je bit demokracije.

No, koliko pogubna ipak retorika Zorana Milanovića može biti za Hrvatsku u svijetu i u Europskoj uniji?
– Mislim da je Milanović odabrao krivi pristup vezan uz Finsku, Švedsku i NATO. Ukrajinska situacija je kriza svjetskih razmjera u kojoj se događaju široka globalna pozicioniranja. U tom je smislu supostavljanje problema NATO-a i BiH na istu ravan od strane jedne male i vojno i diplomatski efektivno marginalne zemlje nešto što nam može samo štetiti.
Činjenica je da je položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini ranjiv i problematičan te da su izborni zakoni takvi da vode majorizaciji i time pravilima igre koja nisu u njihovu korist. Međutim, to je nešto čime se hrvatska vanjska politika bavi već 25 godina i nema osobite uspjehe, a ovakvo vezivanje uz problem proširenja NATO-a Hrvatsku može samo prikazati kao nekooperativnu zemlju s dugoročnim posljedicama.
Predsjednik Zoran Milanović u posljednje je vrijeme malo promijenio svoj odnos prema braniteljima. Skuplja li tu poene za dodatne glasove na sljedećim predsjedničkim izborima?
– Vidi se da je Milanović u posljednje vrijeme svoju retoriku okrenuo prema desno, ali rekao bih i ciljano prema nekim od grupacija koje čine uobičajenu glasačku bazu HDZ-a poput branitelja i BiH-dijaspore, čime s jedne strane svakako proširuje svoj doseg s obzirom na to da je recentnim izjavama sasvim sigurno izgubio barem dio lijevog spektra, dok mu s druge strane takva retorika pomaže u borbi s ovakvim, Plenkovićevim, HDZ-om pri čemu je evidentno da je ta strategija barem dijelom usmjerena upravo na potkopavanje Plenkovića u tom dijelu biračkog tijela.

Neka riješe probleme!

Je li sve skupa predstava za javnost kako bi se odagnale rasprave stvarnih problema u državi i društvu?
– Apsolutno je. Ne treba zaboraviti da su njih dvojica kao premijeri odgovorni za desetljeće u kojemu je Hrvatska izgubila više od 300 tisuća stanovnika, a da istovremeno nije riješen praktički niti jedan bitan problem hrvatskog društva. Ekonomski i dalje zaostajemo za Europskom unijom, pitanje obnove nakon potresa i dalje napreduje puževom brzinom, pravosuđe je jedno od politički najovisnijih na svijetu, ulaganja u znanost i razvoj su među najnižima u Uniji, regionalne razlike u zemlji se sve više pojačavaju, obrambene snage su nam nemodernizirane u doba modernog ratovanja, gotovo polovina umirovljenika živi ispod crte siromaštva…
Njih dvojica su naprosto suma političke neadekvatnosti, ali se nalaze na ključnim pozicijama u državi i stoga je lakše otvarati frontove na nerelevantnim temama. Nažalost, vrlo često i mediji samo reflektiraju to, umjesto da se postave kritički prema njihovim kontinuiranim »uspjesima«.
Što bi, prema vašem mišljenju, trebala u budućnosti obojica napraviti za boljitak Hrvatske?
– Popraviti sve probleme koje sam naveo u odgovoru na prethodno pitanje.