ZAGREB – Premijer Andrej Plenković pohvalio se da je njegova Vlada u posljednje tri godine povećala plaće više nego prethodne tri Vlade koje su vodili Jadranka Kosor, Zoran Milanović i Tihomir Orešković. Osim što je situacija u kojoj je preuzeo Vladu u Hrvatskoj, ali i svijetu neusporediva sa situacijom u kojoj su u Banskim dvorima bili njegovi prethodnici, posebice Kosor, sadašnja Vlada za hrvatske uvjete čini i zanimljiv i opasan presedan.

Povećavanjem neoporezivih naknada, umjesto nastavka povećanja neoporezivog dijela plaće, Vlada sve više izjednačava bruto i neto iznos plaće. Uz neoporezivih pet tisuća kuna naknada što ih je Vlada oslobodila lani, potencijalno se od sljedeće godine neoporezivi dodaci, a ne neoporezivi dio plaće, prema najavama podižu za dodatnih 15 tisuća kuna i tako se poslodavcima omogućava da bez plaćanja poreza i doprinosa radnicima isplate dodatne dvije i pol prosječne plaće godišnje.

Takvu mogućnost radnici će, s obzirom na to kolika su primanja u Hrvatskoj, objeručke prihvatiti, ali ona zapravo razara solidarnost i u zdravstvu i mirovinskom sustavu. Hrvatska bez neke velike rasprave, sve većim udjelom neoporezivih naknada u primanju radnika, zapravo napušta sustav solidarnosti koji je dominantan u Europi, ali što je još važnije zapisan je u njezinom Ustavu, samo što građane o tome nitko nije jasno obavijestio.

Socijalni slučajevi

Ako poslodavac od 12 prosječnih plaća u Hrvatskoj, može gotovo tri isplatiti bez da na njih plati i kunu poreza i doprinosa, bilo bi potpuno neekonomski od njega da se time ne posluži i da radnicima tako ne poveća plaće, kad već nema dodatni trošak. Time se narušava zdravstveni sustav jer se unatoč povećanju plaća, smanjuju uplate u zdravstveni fond, ali se jednako događa i fondu solidarnosti u prvom mirovinskom stupu te uplatama koje radnik ima u drugom mirovinskom stupu.

Takva praksa utječe i na visinu primanja sadašnjih umirovljenika, jer povećanje njihovih mirovina, odnosno indeksacija, ovise o rastu troškova života i rastu bruto plaća. Kako neoporezive naknade ne ulaze u izračun bruto, ali ni neto plaća, jer je naprosto riječ o naknadama, stopa rasta plaća je manja, pa je manja i stopa po kojoj rastu mirovine sadašnjih umirovljenika.

Uz to, značajno povećanje naknada omogućava poslodavcima, ako budu dovoljno kreativni, da godišnje radnicima isplate i do šest minimalnih plaća, a da pri tome nemaju nikakav dodatni trošak. Razvučeno na cijelu godinu, to znači da poslodavci mogu svaki mjesec radnicima isplatiti najmanje polovicu »minimalca«, a da to nema nikakvog utjecaja na njihova davanja državi.

Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević kaže da se država, ako je već odlučila osloboditi u ovom krugu poreznih izmjena 3.7 milijardi kuna, trebala odlučiti za podizanje neoporezivog dijela plaće, umjesto povećanja neoporezivih naknada koje prijete i zdravstvu i mirovinskom sustavu, i potencijalno od današnjih radnika u mirovini čini socijalne slučajeve, a mirovinski sustav, pretvara u sustav socijalne skrbi.

– Vratili smo se u devedesete kad su ljudi morali prihvaćati dio ili polovicu plaće na ruke kako bi uopće mogli preživjeti. Sada je to legalno i sve po zakonu. Ali mi danas kao posljedicu tog ponašanja iz devedesetih imamo umirovljenike, koji na osnovi niskih mirovinskih doprinosa, imaju mirovine od kojih se ne može preživjeti. Veliki broj njih prima dodatak od države da ne bi i formalno bio socijalni slučaj. Sada poslodavci imaju priliku 22 posto godišnje prosječne plaće isplatiti kroz naknadu i malo tko to neće učiniti. Koji radnik, ako radi za četiri ili pet tisuća kuna, neće prihvatiti da mu plaća bude veća 500 ili tisuću kuna, ali što će biti kad ode u mirovinu – upozorava Lovrinčević.

Zaostajanje mirovina

Dodaje i da se otvara pitanje što zapravo država planira sa zdravstvenim sustavom i zašto se udaljava od mirovinskog sustava u kojem se želi promovirati jedino zdravo načelo – koliko uplata, tolika mirovina.