Zadnje tri godine, prvo s pandemijom, a sada i s ratom u Ukrajini, potpuno su promijenile stvari u čitavoj svjetskoj ekonomiji, a pomorce i transportne radnike suočile s nizom do tada neviđenih problema i poteškoća.

Poteškoća koje su pomorci osjetili među prvima, kroz nemogućnost ukrcaja i iskrcaja s broda, gubitke radnih mjesta i druge o kojima smo razgovarali sa Stephenom Cottonom, glavnim tajnikom Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF) koji je ovih dana boravio u Dubrovniku, sudjelujući u radu 7. kongresa Sindikata pomoraca Hrvatske.

Cottona smo pitali smatra li da je čitava svjetska zajednica reagirala toliko nespremno jer su se svi pravili da će dobra vremena trajati zauvijek, ne uzimajući u obzir moguće situacije poput pandemije bolesti COVID-19.

Prednosti krize

– Iz onoga što smo vidjeli, a bili smo u privilegiranom položaju jer smo mogli putovati svijetom, vlade većine zemalja izrazito su birokratske. Politika u čitavom svijetu postala je posve siva, a popularnost je važnija od programa.

Imamo problem s brzom reakcijom na krize jer su svi više zabrinuti za svoje fotelje, nego za rješavanje stvarnih problema u krizi. Pitaju se gdje će oni sjesti kad glazba prestane svirati i to je sve što ih zanima. Za nas je to bio jedinstveni trenutak za uključivanje u razgovore i odlučivanje s poslodavcima i s vladama različitih zemalja. Najbolje su se pokazale vlade onih zemalja koje i inače imaju plan, poput Singapura koji želi biti lider u logistici, digitalizaciji i slično.

Tijekom pandemije shvatili smo da se moramo uključiti u pitanje prava radnika na svim razinama, od ideoloških i onih koje donosi promjena tehnologija vezanih uz zaustavljanje klimatskih promjena te da se moramo uključiti u sve dijelove logističkih lanaca kako bismo imali moć pregovaranja, i to nam je za vrijeme pandemije dobrim dijelom ojačalo pozicije.

Je li COVID-kriza rezultirala jačim pozicijama ITF-a i sličnih svjetskih sindikalnih organizacija? Dojam je da su ITF i njegove članice reagirale puno brže i učinkovitije na probleme pomoraca i drugih transportnih radnika, nego međunarodne organizacije i države koje su radile svaka za sebe, očekujući od pomoraca da im dopremaju potrebnu robu, istodobno ne mareći ni malo za prava istih tih pomoraca.

– Početak pandemije bio je trenutak kad su privremeno stavljene po strani dnevne rasprave i problemi, što ne znači da se više ne borimo protiv zastava pogodnosti ili ne rješavamo probleme isplate plaća pomoraca, njihove zaštite i dobrobiti, ali smo zbog našeg globalnog dosega i zbog odnosa građenih tijekom desetaka godina, imali smo izravan pristup vrhu najvažnijih organizacija, poput Međunarodne pomorske organizacije (IMO) ili Međunarodne organizacije rada (ILO).

Mogli smo otići izravno glavnom tajniku IMO-a ili u Međunarodnu brodarsku komoru i tamo ponuditi rješenja. Cijeli naš tim globalno je napravio velik posao, putovali smo na sastanke s čelnicima svih relevantnih svjetskih organizacija, organizacija poslodavaca, vlada pojedinih država, kako bismo postigli da se pomorce proglasi ključnim radnicima i kako bi im se omogućilo da donekle normalno mogu obavljati svoj posao.

No ključno je bilo to što smo, kad bismo došli na sastanke, znali što hoćemo reći što je točno potrebno za rješavanje pojedinog problema ili specifične situacije. Jer mi u ITF-u zaista zastupamo interese transportnih radnika koji su u COVID-krizi, osim zdravstvenih radnika, sigurno odradili najveći i najznačajniji dio posla.

Hoćete li nastaviti »jahati« na tom valu? Uspjeli ste pozornost javnosti skrenuti na pomorce i njihove probleme u pandemiji, kanite li je iskoristiti za rješavanje drugih problema koje pomorci i dalje imaju, poput zastava pogodnosti, poteškoća s isplatama plaća i osiguravanju materijalnih uvjeta za rad i slično?

– Na nama je odgovornost da maksimalno iskoristimo ovu poziciju do koje smo došli, što, moram napomenuti, ne bi bilo moguće bez predanog rada naših članica, poput Sindikata pomoraca Hrvatske, na terenu, s lokalnim vladama i na konkretnim slučajevima. Nisu to moje zasluge, nego ja govorim u ime svih onih koji su probleme rješavali. Imali smo krizu, ali mi znamo kako se krize rješavaju, jer pravi sindikati se upravo time i bave – rješavanjem problema i kriznih situacija.

Tijekom pandemije bolesti COVID-19 pripremali smo se i za rješavanje drugih nadolazećih problema, primjerice potrebnih vještina i znanja pomoraca o alternativnim brodskim pogonima i gorivima. Pripremili smo kvalitetne odgovore na ta i brojna druga pitanja. No upitno je hoćemo li uspjeti brodare spriječiti da se vrate u »sve po starom« način poslovanja. Što je najgore, u trenutku kad smo imali priliku dodatno iskoristiti trenutak dobre suradnje s brodarima i svjetskim vladama, počeo je rat u Ukrajini koji donosi mnogo nepoznanica i sasvim novi set problema koji pogađaju pomorce.

Pritisci rata

Koji su glavni problemi pomoraca kada je riječ o ratu u Ukrajini, koliko će on pogoditi tržište rada, s obzirom na ogroman broj ruskih i ukrajinskih pomoraca?

– Na žalost, Rusi će još dugo nositi naslijeđe ovog sukoba, kada je riječ o tržištu rada. Kratkoročno, brodari se neće moći rješavati ruskih pomoraca, jer oni, zajedno s Ukrajincima, čine oko 15 posto ukupne radne snage, odnosno oko 150 tisuća zaposlenih u međunarodnoj plovidbi.

U Europi postoje svega tri države iz kojih dolazi ozbiljan broj časnika u međunarodnoj plovidbi, to su Rusija, Ukrajina i Hrvatska. U Rusiji djeluje sindikat pomoraca, koji ih trenutno štiti od izravnog odlaska u rat. Moramo također uzeti u obzir da ruski kapital posjeduje značajne udjele u vlasništvu u nekim brodarskim kompanijama, kao i naftnim poljima i da sav taj teret treba i dalje prevoziti.

I on će se prevoziti, jer sankcije prema Rusiji nisu globalne pa će nafta, ako ne bude išla u Europu, završiti na tržištima, primjerice Azije. Neke zemlje ne prihvaćaju brodove pod ruskom zastavom, no i ti će brodovi nastaviti ploviti negdje drugdje.

Ukrajinske i ruske pomorce ipak pogađaju konkretni problemi, možete li ih navesti?

– Najveći su problem izmjene posada, slično kao tijekom COVID-pandemije, ali iz posve drugih razloga. Sada imamo i situaciju da su ukrajinske vlasti proglasile mobilizaciju koja uključuje i pomorce pa se oni, ako odu kući, mogu naći u situaciji da više neće moći natrag na posao, nego u vojsku.

Tražimo od ukrajinskih vlasti da pomorce proglasi ključnim radnicima, slično kao što smo to činili za vrijeme COVID-krize, no odgovor nismo dobili, iako dio ukrajinske vlade ima razumijevanja za naš zahtjev jer je i Ukrajini potreban novac koji donose mnogobrojni pomorci.

Uglavnom, u slučaju Ukrajinaca, teško je organizirati njihov ukrcaj, iskrcaj i povatak kućama, a pitanje je i žele li svi otići kući. Što se tiče srednjoročnih posljedica, smatram da će se tržište rada presložiti i da će se dobar dio ruskih pomoraca maknuti s međunarodnog tržišta, što će dovesti do novog problema – kako i odakle ih zamijeniti? Pomorce se ne nalazi na ulici.

Što je s Rusima, prijeti li im gubitak posla na nekim kompanijama? Imate li saznanja kakva je situacija na brodovima s miješanom rusko-ukrajinskom posadom, a takvih je nemali broj?

– Što se ruskih pomoraca tiče, najveći problem je organizirati im letove, s obzirom na to da velik broj aviokompanija više ne leti za Rusiju. Ruskim je pomorcima teško dobiti vize, pa je i to problem. Ruski i Ukrajinski pomorci su u situaciji da su zaglavili na rubovima sukoba koji oni sami nisu izazvali.

Nisu izabrali ni COVID-19 ni rat, ali su u oba slučaja bili u prvim redovima. Na brodovima s rusko-ukrajinskim posadama pomorci se ponašaju kao pravi profesionalci i nije bilo značajnijih incidenata. Vi u Hrvatskoj sigurno bolje razumijete situaciju u Ukrajini, što je za mene nemoguće, jer nisam prošao kroz slično iskustvo.

Poanta je, ipak, da ste vi prevladali rat i napetosti i da evo, ovdje u Dubrovniku, imamo predstavnike Sindikata iz Srbije koji usko surađuju s hrvatskim Sindikatom, za dobrobit radnika. Nadam se da će sukob u Ukrajini čim prije završiti i da će se odnosi koliko-toliko stabilizirati.

Dobri i loši

Kako su brodari reagirali na ove krize?

– Ima dobrih i loših kompanija. Pojmovi dobrih i loših razlikuju se ovisno iz kojeg kuta gledate, za neke vlasnike su dobre one koje stvaraju što veći profit, pa makar i na uštrb pomoraca i njihovih prava i sigurnosti. Mnoge kompanije, pogotovo one koje su dobre s naše točke gledišta, koje imaju regulirane ITF kolektivne ugovore, trudile su se i brinule oko toga kako svoje ljude poslati kućama ili ih dovesti na posao.

No bilo je i onih koje su u teškoćama sa smjenama pomoraca vidjele priliku za uštedu pa se nisu ni trudile oko toga. Letova je bilo malo, pa su i karte bile značajno poskupile, pa je kompanija morala umjesto tisuću, platiti deset tisuća dolara za let jednog pomorca kući ili na brod. Neke su se kompanije u takvim okolnostima, kako sam rekao, trudile i povećale budžete za putovanja, a bilo je i onih koje su odlučile naprosto ne mijenjati posade.

Tome je pridonijela i odluka o proglašavanju više sile, iz Međunarode organizacije rada, koja je kompanijama dala za pravo da ne mijenjaju posade jer to bilo otežano ili gotovo nemoguće. Mi smo takvu odluku odbacili, ali smo imali i dalje slučajeve u kojima su ljudi ostajali na brodovima po godinu ili dvije, čak i više.

Tome je pridonio i puč u Mianmaru, zbog čega pomorci iz te zemlje nisu mogli nikuda, kao što nije bilo letova za pacifičke države, iz kojih dolazi dosta pomoraca na kruzerima. Osim tih objektivnih okolnosti, bilo je i onih kompanija koje su gledale samo računicu, zaključujući – ako mogu pomorca iskoristiti još dva, tri, šest mjeseci, zašto bih platio pet tisuća dolara da ga pošaljem kući.

Koje će, po vašem mišljenju, biti dugotrajne posljedice ovih kriza?

– Nadam se da će to biti u prvom redu promjena pristupa stvarima i rješavanju problema. No potrebno je i odrediti jasne ciljeve, u politici, i u ekonomiji, jer danas je sve bazirano na kratkoročnim učincima i uspjesima.

Potrebna nam je i veća solidarnost, a na području tržišta rada više sigurnosti. Imali smo primjere gdje jedan od najvećih poslodavaca u Ujedinjenom kraljevstvu otpušta ljude i to zoomom, kako bi uštedio stotinjak milijuna, dok istodobno troši milijarde na sponzorstva sportskih događanja. Takve stvari moramo spriječiti.

Više pomorcima

Pandemija jenjava, a nakon početnog ogromnog pada pomorskog transporta sada vidimo ogroman rast potražnje, a s njim i vozarina. Kompanije ostvaruju ogromne profite, ali ne vidimo da se dio tih profita prelijeva na pomorce koji su kad je bila kriza, ostajali bez posla, smanjivane su im plaće i tako redom. Je li to ono što treba promijeniti?

– Da, pomorci bi trebali dobiti više. Kao što su na počecima krize najviše pretrpjeli. Veliko pitanje je kako da, dok se bavimo velikom politikom, ostanemo dovoljno snažni da garantiramo minimalna povećanja plaća i pravedniju raspodjelu zarade. Tu je i pitanje zelene tranzicije u kojoj će model poduzetništva, ako želimo imati CO2 neutralno gospodarstvo, morati biti drugačiji. Netko će tu tranziciju morati platiti.

To će, naravno, biti radni ljudi. S druge strane, tu su i veliki proizvođači nafte i plina kojima to i nije baš u interesu.

Zbog toga, ali i inače, potrebna je preraspodjela i po pitanju vlasničkih udjela i zarade, jer je suludo da jedan posto populacije ima imovinu veću nego ostatak svijeta. To je uvreda za čovječanstvo i za svakog od nas.

Dijelom je tako i zbog opadanja utjecaja sindikata i kolektivnog pregovaranja. Ulagači bi trebali osjetiti da se dižemo, i da mora postojati obostrano poštovanje koje znači da i oni trebaju dobro plaćati radnike. Ne može se teret krize i gubitaka prenositi samo na radnike, a profit ostajati na strani vlasnika.

Kako u budućnosti kanite raditi na povećanju plaća i drugih prava radnika u pomorstvu i transportu?

– Apsolutno ćemo se time baviti. To je pitanje odnosa snaga. Imamo uvid u to kako poremetiti opskrbne lance u svijetu. Zbog toga moramo ojačati pozicije duž cijelog lanca, od proizvodnje i agrikulture, preko transporta, do trgovine. Svakom dijelu potreban je snažniji glas.

Zaposli/otpusti strategija

Kada spominjete različite dijelove lanca, u avioprijevozu događa se zanimljiv fenomen – aerodromi i avioni ostali su bez radne snage, prvenstveno aerodromskih radnika i kabinskog osoblja, kojima su masovno podijeljeni otkazi tijekom pandemije, a sada se ne žele vratiti na nekadašnja radna mjesta.
Što to govori o održivosti sadašnjeg modela poslovanja u kojemu se radnike otpušta na prvi znak krize, kako bi se ograničili gubici, pa kad se promet vrati – nema tko raditi?

– Socijalne politike će, vjerujem, u budućnosti znatno više utjecati na ishode izbora. Zaposli/otpusti strategije današnjih kompanija kreiraju nesigurnost. Vidimo rast povremenog rada i rada na određeno vrijeme. Sve se to može promijeniti, ali moramo početi tražiti ono što želimo i što je pravedno. Moramo naći bolje prakse, bolje načine.

Kapital neće promijeniti stvari. Opet govorimo o odnosu moći. U ovom trenutku novac ima preveliku moć, a ljudi je nemaju dovoljno. Vidimo da su ljudi ljutiti, da postoji potreba za radnom snagom, ali su nezadovoljni uvjetima rada. Postoji problem s nedostatkom vozača kamiona pa su tvrtke povećale plaće. Kratkoročno je to ublažilo problem, ali glavno je pitanje koliko je taj posao poželjan, ne samo po pitanju plaće, nego i drugih uvjeta.

Avioprijevoz je uvijek bio poželjan posao, a sada vidimo da se i to mijenja. Stoga je i u tom sektoru, kao i drugima, za nas važno ostati informirani, što nije lako jer smo na nepoznatom teritoriju, u post-COVID ekonomiji i društvu, ali moramo ostati sigurni da na temelju informiranosti, znanja i razgovora s našim predstavnicima na lokalnim razinama, donosimo najbolje moguće odluke za radnike, čiji se glas mora čuti u donošenju odluka koje se tiču njihova života i rada.