Mate Škugor. Ljubiteljima dobre glazbe, vjernim posjetiteljima klupskih svirki i fantastičnih festivala dovoljan je samo spomen imena. Za ove druge valja ipak napisati rečenicu ili dvije o Šibenčaninu sa zagrebačkom adresom koji je više od dva desetljeća napajao »žedna uha« i glazbeno odgajao generacije i generacije.

Mate Škugor rođen je, odrastao, školovao se i počeo slušati glazbu u Šibeniku. U Zagrebu je diplomirao na Zavodu za elektroakustiku FER-a, u čijem je studentskom klubu KSET još za vrijeme studija počeo organizirati koncerte i festivale poput Žednog uha, NO Jazza, Terranea ili pak SuperUha. Nakon 25 godina u potpunosti posvećenih glazbi, te više od tisuću organiziranih koncerata, otvorio je novo poglavlje u životu i to na područuju digitalnih usluga i dizajna mobilnih aplikacija. I tako konačno u »aktivu« stavio diplomu, koju je nakon završenog fakulteta darovao roditeljima.

Nabrajati koncerte koje je u četvrt stoljeća organizirao, posve je nepotrebno, previše ih je, a i teško je izdvojiti najbolji jer Mate se pri organizaciji svirki i festivala oduvijek oslanjao na gotovo besprijekorni glazbeni ukus, fantastično »osjećajući« muzičare koji će tek postati »zvijezde«. Mate će reći da je »samo« dovodio svoje glazbene heroje, muzičare koje je i sam htio čuti u Hrvatskoj.

Sve zgode i nezgode 25 godina posvećenih glazbi prošle je godine ukoričio u svojevrsnim memoarima nazvanim » Glazba za žedno uho«. Upravo je ta knjiga povod njegovom skorašnjem gostovanju u Rijeci -danas, 19. travnja u Dnevnom boravku, u sklopu ovogodišnjeg izdanja Impulse Festivala u organizaciji Matinih prijatelja iz Distune promotiona, uz moderatora Luku Benčića, novinara i glazbenika, predstavit će i riječkim »žednim ušima« knjigu koja nije samo priča o njegovih četvrt stoljeća u glazbi, već i priča o hrvatskom društvu.

Foto: Danijela Bauk

Sustav vrijednosti

«Glazba za žedno uho« svojevrsni su memoari, vaši osobni, ali i memoari o Zagrebu, Šibeniku, Hrvatskoj, ponajprije možda o našem društvu i kako se i koliko ono mijenjalo?

– Kad sam napokon odlučio prihvatiti ponudu Kreše Blaževića i njegove izdavačke kuće Rockmark, zamislio sam tek grube konture buduće knjige za koju nisam, naravno, mogao znati kako će na koncu izgledati.

No ono što sam znao jest da želim barem pokušati dočarati vrijeme mog odrastanja u Šibeniku i sustav vrijednosti koji nas je tih kasnih osamdesetih okruživao, kao i kasnije urušavanje tog sustava kojemu su kumovali isti oni kojima su te i takve vrijednosti smetale dok su se izgrađivale. Mislim uglavnom na onaj talog nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske danas poznat kao HDZ, na one rigidne komuniste i karijerne Jugoslavene koji su preko noći postali tvrdokorni nacionalisti i karijerni Hrvati, a koji svaku iole sposobnu osobu doživljavaju kao prijetnju i prema njoj se postavljaju neprijateljski.

Zbog tih i takvih se ova današnja Hrvatska može opisati tek kao nusproizvod negativne selekcije, koji još i dosta dobro funkcionira kad se sve navedeno uzme u obzir. Samo bojim se da je negativna selekcija otišla toliko daleko da se više nema ničega iole suvisloga za selektiranje, pa se nesposobni i korumpirani ministri pokušavaju zamijeniti još nesposobnijima i korumpiranijima od njih. Ovo što se upravo događa s aktualnom Vladom sve više nalikuje nekakvom antitalent showu, koji bi me vjerojatno zabavljao da ti i takvi ne kroje naše sudbine.

Kriv je nogomet

Nakon 25 godina »napajanja žednih uha«, odlučili ste iskoristiti diplomu FER-a koju ste darovali roditeljima i kako sami pišete »… umjesto posla koji sam radio jer sam vjerovao da će od njega koristi imati čitavo društvo, odlučio sam se baviti onim od kojeg će koristi imati moja obitelj.« Koliko se »kuhala« ta odluka? Je li se dogodio ključan trenutak, kap koja je prelila čašu, ili je tih trenutaka, kapi bilo više?

– Kad sam diplomu, neposredno nakon promocije, dao mami i rekao joj »Evo ti, meni više neće trebati«, bio sam uvjeren da mi stvarno neće trebati. Često sam u protekla dva desetljeća znao govoriti kako ono čime se bavim ne radim zbog novca i ako ikad odlučim početi nešto raditi zbog novca, onda ću obrisati prašinu s diplome i krenuti raditi nešto drugo.

Svako malo su se događale stvari koje su mi govorile da se trebam, barem dijelom ako već ne u potpunosti, odmaknuti od posla s kojim i za koji sam živio sve te godine, ali ako treba izdvojiti jedan trenutak koji je bio ključan, onda je to uspjeh Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Naime, nakon što je Hrvatska prošla u drugi krug, prodaja ulaznica za koncerte i festivale koji su ciljali na domaću publiku najprije je usporila, a onda je gotovo u potpunosti stala. To je na kraju rezultiralo padom prodaje od 30 do 50 posto za gotovo sve koncerte i festivale koji su se događali tijekom srpnja i kolovoza 2018. godine

. Ispostavilo se da je u fokusu velike većine naših ljudi tih mjeseci bio samo i isključivo nogomet, te da je nakon višetjednog emotivnog punjenja uspjesima nogometaša uslijedilo i emotivno pražnjenje nakon kojeg im opet ništa drugo nije bilo bitno, pa tako ni koncerti.

Tada sam napokon shvatio da u poslu, u kojem je ionako postojao niz faktora na koje ne možeš utjecati, ali ih barem donekle možeš predvidjeti i pokušati njihov negativan utjecaj držati pod kontrolom, još uvijek postoje i oni koje ni u najluđim snovima ne možeš anticipirati, a koji mogu drastično utjecati na tvoje projekte. Tada sam shvatio da takvu nesigurnost sebi više ne smijem dozvoliti, ako već ne zbog sebe, onda zbog svoje obitelji.

Foto: Petar Glebov/PIXSELL.

Raspadanje posla

Knjiga je satkana od 69 poglavlja, nazvanih prema albumima koji su ostavili trag na vašem »žednom uhu«, a knjigu zaključuje impresivan popis koncerata koje ste organizirali. Vjerujem da je svaki priča za sebe, da svaki ima neku anegdotu, pa ipak, koji biste izdvojili kao vama osobno najdraži, najposebniji?

– To je kao da me pitate koje mi je od moje dvoje djece draže. Na to pitanje ne mogu jednoznačno odgovoriti, ali zato rado ponavljam isto ono što sam desetljećima koristio pokušavajući odgovarati na takva pitanja. Ako sam zbog nečega sretan i ponosan kad je ovo čime sam se bavio u pitanju, onda je to činjenica da su neki od ljudi koji su mi u djetinjstvu bili heroji čija me je glazba uvelike formirala kao osobu, kasnije postali moji prijatelji. To je nešto neprocjenjivo.

Na naslovnici je fotka plakatiranog zida i jedan sasvim poseban bicikl koji više nikad neće biti u voznom stanju. Taj se bicikl raspao nakon više od 100 tisuća prijeđenih kilometara i »zamora materijala«. Metafora za sve ono što ste prošli u 25 godina posvećenih glazbi?

– Hahaha, ne bih išao tako daleko s metaforama, ali moram priznati da ima nešto u toj konstataciji. Nisam se doduše ja počeo raspadati, ali počeo se svojevremno raspadati posao u koji sam istinski vjerovao i koji sam ipak predugo pokušavao održavati u životu, pritom ugrožavajući vlastitu, kao i egzistenciju svoje obitelji.

Odnos s institucijama

Bez previše okolišanja, kroz knjigu se provlače crtice vezane i za vaš odnos s institucijama i onima koji su krojili kulturne politike ne samo Zagreba. Tretirali su vas uvijek kao marginu, no kako će Boris Jokić i Zlatan Vehabović lijepo sročiti u tekstovima na kraju, glazbom, koncertima i vašim odnosom prema organizaciji koncerata, odgojili ste generacije… Jeste li ikad mislili da ćete ostaviti takav trag?

– Nikad nisam mislio da će ono čime sam se bavio biti toliko bitno toliko širokom krugu ljudi, od kojih će neki kasnije postati društveno utjecajni. Taj sam posao radio u prvom redu zbog sebe, jer veliku sam većinu glazbenika htio vidjeti i čuti u Zagrebu, a očito nije bilo nikoga tko bi ih tada doveo. Da nije bilo rata i da su svi oni promotori, koji su krajem osamdesetih i početkom devedesetih u ovom gradu stvorili fenomenalnu koncertnu scenu, nastavili baviti se svojim dotadašnjim poslom, ja bih vjerojatno bio samo jedan u nizu diplomiranih inženjera elektrotehnike.

Organizirali ste različite festivale, manje i veće, više od tisuću koncerata, postoji li neki bend koji ipak niste uspjeli dovesti u Hrvatsku, a željeli ste?

– Fugazi i The Jesus Lizard.

»Žao mi je što ove zadnje rečenice nisu ispisane u nekom drukčijem, optimističnijem tonu, za to ćete morati pronaći nekog drugog. Stvarno sam vjerovao i nadao se da nas čeka bolje sutra, dao sam sve od sebe da pronađem put do njega, ali na kraju nisam uspio…« Je li vam žao što ste uopće probali ili ipak ništa ne biste promijenili?

– Nije mi žao zbog svih onih lijepih stvari koje su mi se izdogađale. Uostalom, da nisam radio to što sam radio, gotovo sigurno ne bih upoznao Maju i danas ne bismo imali dvoje predivne djece koja me nadahnjuju i inspiriraju. U knjizi sam napisao da bih zasigurno neke stvari promijenio, ali da bi te promjene vjerojatno bile kozmetičke prirode te da bi se na kraju sve odvilo više-manje onako kao se i u stvarnosti izdogađalo od 1997. naovamo.