O važnosti magaraca – tovara, kao izdržljive tegleće domaće životinje, u povijesnoj dimenziji čitavog našeg priobalja ne treba previše trošiti riječi, opjevao ih je i himnički na pijedestal uzdigao i sam bard dalmatinske klapske pjesme Ljubo Stipišić Delmata u svojoj »Dalmatini«, stihom »Pute, laze, pizon dubli tovari«, što bi u slobodnom prijevodu na književni hrvatski značilo:

»Putove, ulaze u polja, teretom dubili magarci«. I doista tako je i bilo, tamo gdje nitko nije mogao, staze je utabao magarac. Pun tereta, sa škrape na škrapu, po kršu i suncu, do otočnih luka i lučica, pijaca i konoba, prolazio je tovar, a iza njega, još prije četrdesetak godina i na otoku Rabu često se moglo čuti težakovo poticanje: »Cu tovaru, cu!«

Danas je na otoku Rabu magareća populacija desetkovana, nepotrebnima su ih učinili širi pristupni putovi i mehanizacija u poljodjelstvu. Prepoznatljivih pašnjaka između krševitih mocira podno Kamenjaka sve je manje i malo tko ih više održava pa naš dugouhi, tvrdoglavi njakavac sve više postaje simbolom nekih davno prošlih vremena i kao takav biva tek puka turistička atrakcija. No, upravo taj turistički segment, u spoju s onim baštinskim poštovanjem prema ovoj životinji, mogao bi u Barbatu na otoku Rabu potpuno izmijeniti otužnu magareću statistiku i vratiti ovoj životinji, koja je to dobrano zaslužila, važno mjesto u promociji zdravog života i outdoor aktivnosti, a možda i u terapeutske svrhe.

Za to se naime kani pobrinuti skladan mladi obiteljski trio, mama Dora Šimičić (26), tata Kristian Pereza (29) i jednogodišnji sinčić Roko.

Oni su nakon trogodišnjeg boravka u Švedskoj odlučili ipak iznova spakirati kofere i vratiti se, s tada tromjesečnom bebom, na svoj suncem okupani Rab. Na radost njihovu, sviju otočana, ali i budućih turista, uvjereni smo da nisu pogriješili, a ova bi mala reportažica to trebala i potvrditi. Uz podršku roditelja, i s jedne i s druge strane, krenuli su najprije u osmišljavanje jedne prekrasne ideje, a zatim i u njezinu realizaciju. Polako stvaraju magareći raj, mali rapski zoološki vrt u kojem bi brigu vodili o ovoj plemenitoj životinji.

Dora nam je kazala kako im je primarna ideja bila raditi nešto što oboje vole, što je, nakon malo premišljanja, zapravo bilo vrlo jednostavno. Željeli su biti u doticaju s prirodom, okruženi čistim zrakom i tišinom, a još kada su toj ideji pridodali društvo životinja oko sebe, cilj je bio jasan.

– Ljubav prema magarcima rodila se još u djetinjstvu, ali uvijek je bilo »jednog dana«. Sada smo osjetili da je došlo pravo vrijeme za živjeti tu ljubav, kazala je Dora.

Autohtone sorte

U ovom trenutku Dora i Kristian već su nabavili tri ženke primorsko-dinarskog magarca, odnosno narodski rečeno, dalmatinskog magarca, od kojih su dvije skotne, a jedna je prije dva mjeseca okotila svoje pule, tu su još i tri muška magarca, dva minijaturne sorte, te još jedan desetomjesečni »Dalmatinac«. U planu im je dobaviti još autohtonih hrvatskih sorti kao što su istarski i sjeverno-jadranski magarac, kao i posebno lijepe albino magarce.

Na predjelu Ragočinje, u barbatskom kršu podno brda Kamenjak, koji gotovo čitavom dužinom od Barbata do Lopara zakriljuje otok Rab štiteći ga od velebitske bure, udaljen od kuća i asfalta, na površini od oko dva hektara prostire se idiličan posjed obitelji Dorinih roditelja – zapravo novoosnovani OPG Kanat. Razdjeljuje ga 300 metara duga mocira, kako Rabljani zovu suhozid, koju je svojim rukama tri godine gradio vrhunski meštar suhozidne gradnje, član Udruge Dragodid koja čuva i popularizira našu jedinstvenu tehniku gradnje u suho, Dorin otac Marino Šimičić. Od njega smo doznali i kratku povijest katastarske podjele barbatskog »Kanta« još iz vremena Austro-Ugarske monarhije, kada je svakom ognjištu u Barbatu dodijeljeno 6 hektara krševitih pašnjaka, koji su uglavnom služili za ispašu ovaca i sadnju maslina.

Negdje po sredini posjeda nedavno su vrijedne ruke podigle prekrasnu nastambu za magarce, spojivši prilikom gradnje tradicionalan i moderan pristup, pa je »štala«, koja treba poslužiti i kao skladište, izvana ozidana kamenom. Uskoro slijedi i uređenje okolnog prostora uz nasipavanje zemlje i magarcima prilagođeno ozelenjivanje.

Ovi mladi ljudi puni elana ne kukaju ni kad je u pitanju pomoć države. Naime, poticaji postoje za hrvatske autohtone čistokrvne vrste, no izdaci su nažalost višestruko veći (osobito na otocima), ali oni su zahvalni na svakoj novčanoj pomoći. U planu im je i povećanje raznolikog broja životinja i na svoju farmu privući i djecu i njihove roditelje. »Voljeli bismo da se ljudi ponovno povežu i stvore kontakt s prirodom i životinjama. Životinje pomažu u opuštanju i odvlačenju fokusa s današnjih briga, tako da djeluju antistresno i terapijski«, poručila je Dora.

Uši sve govore

Od rapskog biologa Patrika Krstinića doznali smo i neke zanimljive karakteristike magaraca o kojima se baš ne zna mnogo, a koje će Dora i Kristian svakako koristiti na svojem OPG-u. Naime, Krstinić kaže da je teže zadobiti povjerenje od preplašenog magarca nego što je to slučaj s konjem ili govedom. Po položaju ušiju može se pratiti ponašanje magaraca. Ako uši vise uz glavu, mlohave i opuštene, to je znak bolesti i letargije ili opuštenosti i spavanja. Ukoliko su uši okrenute prema naprijed, to je znak straha. Kada stoje okomito i rotiraju, osluškuje i znatiželjan je, a ako su zabačene unatrag i pripijene uz glavu, izražava prijetnju, nezadovoljstvo i spreman je na sukob. Ljutitom ili preplašenom magarcu nikada se ne prilazi straga. Ritanje stražnjim nogama glavna je obrana kopitara od predatora i jedan takav udarac može čovjeka prilično ozlijediti. Treba imati na umu da magarac može i snažno ugristi. Veličina žvačnih mišića dovoljno govori o snazi njegova ugriza.

Teško je reći kojoj od navedenih sorti pripadaju preostali rapski magarci jer je za to potrebno napraviti genetičku analizu. Nema puno literarnih podataka o magarcima na otoku Rabu. Poznato je da su 1825. godine na Rabu živjela 144 magarca, 1900. godine 223 grla, a 1911. godine 582. Danas na otoku živi možda 20-ak magaraca, no s OPG-om Kanat čini se da se doista u Barbatu sprema rapski magareći preporod.

Mlijeko za prodaju

U svijetu je sve popularnije magareće mlijeko pa će i ova dragocjena namirnica biti u ponudi OPG-a Kanat, jer, kazao nam je Kristian, ljudi se sve više vraćaju prirodi i onome što ona nudi, a magareće je mlijeko jedno od najzdravijih na toj listi.

Ovi mladi ljudi vrlo su brzo svoj OPG Kanat učinili dostupnim i na društvenim mrežama pa ih svi koji vole magarce mogu pronaći i na Instagramu, pod @opg_kanat, i na Facebooku gdje redovito objavljuju najnovije fotografije i video uratke. Na njihovoj Facebook stranici već se mogu nabaviti i originalni suveniri u liku magaraca koji su opet plod obiteljske sinergije. Naime Kristianova majka vrlo je kreativna osoba koja od vune radi prekrasne proizvode pa će se tako u ponudi suvenira OPG-a Kanat naći i njezinim rukama heklani magarci.

Tijekom ljetnih dana barbatska magareća farma imat će svoje »radno vrijeme«, a za ostatak dana posjetitelji će se morati najaviti. Naime, magarci imaju svoj ritam i moraju imati potrebno vrijeme za mir i odmor. U bliskoj budućnosti, planiraju organizirati i jahaće ture na magarcima, te dati cijeloj toj priči možda i blagotvoran terapijski aspekt, no to će, kako kažu, doći s vremenom. Premda još nisu kontaktirali s Turističkom zajednicom Grada Raba, vjeruju da će njihove ideje biti dobro prihvaćene i da će suradnja biti moguća i lako ostvariva, na obostranu korist i na korist turista koji dolaze na Rab.

I na kraju priupitali smo ih je li čovik sličniji magarcu ili magarac čoviku?

– Povezanost te plemenite životnje i čovika je posebna. On je ustvari odraz nas samih. Onako kako mu pristupaš, tako ti on i vraća, a što se tiče tvrdoglavosti, tu smo negdje – kazali su nam uz smijeh Dora i Kristian.