I ovog će Uskrsa u brodmoravičkoj crkvi svetog Nikole misa biti praćena pjesom crkvenog zbora, a glavni ton zboru davat će orgulje koje će svirati Zdenka Grgurić. Bit će to njen već sedamdeseti Uskrs uz orgulje u ovoj crkvici! Naime, gospođa Zdenka prvi je put zasvirala u crkvi 1951. godine, a svoju prvu misu za Uskrs svirala je 1952. godine, pred punih sedam desetljeća. Već i to podatak je koji zapanjuje, a priča o vjerojatno najstarijoj sviračici ckvenih orgulja u Hrvatskoj na ljepoti i dojmu dobiva nakon razgovora s ovom 85-ogodišnjom, još uvijek itekako aktivnom i vedrom gospođom, koju smo najprije upitali kako je i zašto počela svirati u crkvi.

Slike iz mladosti Zdenke Grgurić / Foto RASIM KARALIĆ

– Glazbu volim od djetinjstva pa sam, primjerice, već u osnovnoj školi na priredbama pjevala tadašnje partizanske pjesme kao što su »Bilećanka« ili »Crveni makovi«. Isto tako pjevala sam i u crkvenom zboru, iako ne solo. Sve to uočila je moja tadašnja učiteljica Danica Golubić koja je svirala harmonij u crkvi pa me je jednog dana pitala bih li htjela da me ona nauči svirati harmonij. Bilo je to 1950. godine, ja sam imala tek 12 godina i svega toga me je pomalo bilo strah. Nisam znala note te sam svirala i pjevala samo po sluhu koji je, očigledno, bio jako dobar, ali me ipak bilo strah pa nisam željela prihvatiti njezin prijedlog. I onda je jednog dana do nas došao tadašnji naš župnik i predložio roditeljima da krenem na poduku kod učitejice Golubić. Moji baš nisu bili za. Mama je rekla velečasnom da imam puno obaveza kod kuće, da uz školu moram raditi s blagom i ići na pašu, da moram pomagati i na livadama i da bi mi sve to bilo previše. No, velečasni nije odustajao, a stalno me je za poduku zapitkivala i učiteljica Golubić pa sam ja, uz suglasnost mojih, ipak jednog dana odlučila pokušati.

Prva »svirka«

I tako je počelo. Iz dana u dan sve više sam učila, ali se nisam nadala da ću vrlo brzo i zasvrati. No, dogodilo se to da je nako Božića te 1950. godine učiteljica Danica otišla u Zagreb do svoje rođakinje i tamo je planirala ostati cijelu zimu, sve do Uskrsa. Budući da nje nije bilo, a trebalo je svirati pri misi za Križni put, župnik je došao k nama i predložio mi da ja sviram! Ma kako ću, rekla sam mu, pa znam samo dvije pjesme i nikad nisam sviirala pred ljudima, pokušavala sam nekako odbiti taj prijedlog. Ali on je bio uporan i stalno je tvrdio kako me je učiteljica hvalila, kako je i on čuo kako sviram i kako ću sigurno to dobro napraviti. Uz to, rekao je, drugog nikog i nema da svira pa ako ja ne prihvatim, neće biti pratnje Križnog puta. I tako sam pristala.

I te se prve svirke jako dobro sjećam. Ponajprije zato jer sam bila sitna i krhka djevojčica pa mi je prvi poblem bio što nisam mogla sa stolice dosegnuti nogama do pedala harmonija! Tek ako bih sjela na sam rub stolice nekako sam ih mogla dodirnuti. Drugi problem bile su mi ruke jer su bile male i jedva sam hvatala sve potrebne oktave. No, nekako sam to odsvirala, ali su me drugi dan baš boljele ruke jer sam stalno morala držati raširene prste! No, svi su bili zadovoljni, posebno velečasni, a i članice zbora koje su mi jako pomagale i koje su mi davale znakove kad treba krenuti i kada treba stati. Tako je uspješno završila ta moja prva svirka u crkvi, svirka vezana uz Križni put. Na svu sreću, za Uskrs je došla učiteljica Golubić i ona je opet preuzela sviranje. Nažalost, krajem te godine ona je iz zdravstvenih razloga morala otići iz Brod Moravica pa sam ja, puno ranije no što su to mnogi očekivali, pa i ja, preuzela sve svirke u crkvi pa tako i za Uskrs 1952. godine. Bilo je to prije 70 godina i to mi danas izgleda nestvarno, ali je istina. Nakon tog Uskrsa svirala sam za sve iduće Uskrse, a i za ovaj ću, ako Bog da, govori nam gospođa Zdenka.

Traži se nasljednik

Gospođa Zdenka se rado prisjetila i nekih trenutaka iz tog dugog i bogatog rada u crkvi.

– Svirala sam nakon toga stalno. Nažalost, nitko se drugi nije odlučio priključiti, pa eto već sedamdeset godina samo ja sviram – krizmu, mise zadušnice, prvu pričest, vjenčanja, Božić… Uz našu brodmoravičku crkvu svirala sam i po mnogim drugim crkvama u Gorskom kotaru, čak i izvan našeg zavičaja – Kosinj, Rakovica, Udbina, čak i Zagreb kad smo bili primljeni kod Jadranke Kosor i svirali u crkvi sv. Katarine. Neki je put znalo biti i naporno, pimjerice, znale bi odsvirati i otpjevati u Brod Moravicama prijepodnevnu misu u 10 sati pa onda iz Brod Moravica u Velike Drage, Male Drage, pa po kapelicama… Ma, cijeli bi dan proveli nastupajući po našem kraju, prisjeća se Zdenka, ističući kako su to bila lijepa i dobra vremena.

Zdenka Grgurić samo za čitatelje Novog lista – »na sintesajzeru« / Foto M. KRMPOTIĆ

Nažalost, kaže nam, stanje danas nije tako dobro.

– Općenito je sve manje ljudi, pa tako i onih koji idu u crkvu. Isto tako sve nas je manje u crkvenom zboru. Sad nas je šest do sedam. S nama je i moj sin Žarko te snaha Snježana, ali oni rade pa ne mogu uvijek, pogotovo ako je misa prijepodne. Nažalost, nema nikoga nitko bi nastavio moj rad. Godinama se nitko nije htio primiti poduke i sve je ostajalo na meni. Sad polako i meni postaje sve teže jer imam punih 85, a uz to sve slabije vidim. Na jedno oko gotovo nikako, a na drugo jako malo pa ne mogu, primjerice, pratiti tekst nekih pjesama koje su mi nove. No, ovaj ću Uskrs još odsvirati, a za dalje – tko zna, zaključila je razgovor s nama gospođa Zdenka Grgurić.

Početak pedesetih godina prošlog stoljeća, dani kad je sve počelo – Zdenka čuči druga slijeva u donjem redu / Foto M. KRMPOTIĆ

Desetljećima su stihovi upisivani u ovu bilježnicu / Foto M. KRMPOTIĆ