Povod pohodu na obronke Medvednice bio je logičan i jasan. Nema puno ljudi koji restauriraju stare kočije, pa još kraljevske, i to tako da joystickom vozilom upravljate!

Kad se dođe na adresu Zaluka 4, pa stupi na tlo imanja Zaluka Heritage Estate, otvori se tu svakojakih tema da ne znaš otkud krenuti. Možda od činjenice da je tu povrh Gajnica mir i tišina kao da nismo u Zagrebu!? Ili od činjenice da se na tom imanju od 8.000 kvadrata nalazi infrastruktura zbog koje bi se čovjek bar još jednom u životu ženio da tu feštu učini!? Ili je to mali milijun što kolekcionarskih, što autorskih djela našeg domaćina zbog kojih ne znaš kud bi prije gledao!? Ili je tema životna neka filozofija i hrabrost u diplomiranog profesora kineziologije da posluša srce, ostavi siguran posao i uhvati se – stolarije!?

Mi na parking, a naš domaćin Miljenko Milinović iz radionice. Vrijeme mu, kaže, u poslu proletjelo. Nekako spontano krećemo uz stepenice dok Milinović priča kako 46 godina radi unikatne i dizajnerske stvari: interijere, eksterijere, stare kamene kuće i dvorce.

– I tako, 8, 10, 12, 14 sati dnevno – smije se Milinović.

Cijeli njegov život je, kaže, projekt cirkularne ekonomije.

– Cirkularna ekonomija je kad iz nečega što ima svoju povijesnu ili funkcionalnu vrijednost svojim načinom razmišljanja i tehnologijom stvorite novu vrijednost – sažima Milinović.

Sve što je na imanju je cirkularna ekonomija, pa i veliki objekt u koji taman ulazimo. Veli Milinović kako je i bivša ministrica Mirela Holy bila onomad tu pa je rekla da je imanje ogledni primjer cirkularne ekonomije, odnosno ogledni primjer toga kako cirkularnu ekonomiju živjeti čitav život.

– Prije 30, 40 godina sam počeo tu priču – kaže Milinović.

– Jeste li tada uopće znali što je cirkularna ekonomija, ili ste je počeli rabiti intuitivno? – pitamo.

– Znao sam, ali je to tek sada postalo popularno – pojašnjava Milinović.

Tri zone

Samo, vazda su od definicija bolje govorili konkretni primjeri. Idemo zato lagano imanjem koje je, kako kaže Milinović, zadnjih 35 godina funkcioniralo pod motom ‘živjeti, raditi i izlagati na istom mjestu’. Radi(lo) se u prizemnim prostorijama, živjelo u dvije kuće zaštićene spomeničke baštine, a izlagalo tu gdje smo započeli put i gdje je bila galerija našeg domaćina. Tako je bilo praktički do jučer, da bi se nedavno imanje iz onog obiteljskog življenja transformiralo u turističku namjenu. Danas je to kuća za odmor s dodatnim djelatnostima na 8.000 kvadrata.

– S tim da je logički podijeljena u tri dijela, tri različite djelatnosti. Jedan su smještajni kapaciteti s unikatnim namještajem, drugo je sala za evente i dodatne aktivnosti poput prezentacije, svadbi i slično, a gore je treća zona, glamping i spa zona. To je zdrava sredina, maksimalno unikatna, a sve što vidite je mojih ruku djelo: od objekata do interijera i eksterijera. Sve je to izašlo i izlazi iz moje glave – ističe Milinović.

To što je uradio tu, on čitav život radi i prezentira i drugima. Dođe u prostor, čuje želje stranaka i za pola sata ima u glavi gotov projekt. Kuća, odnosno objekt koji je nekad bio galerija, a sada je prostor za evente, zapravo je ciglana iz slovenske Dobove.

– Ciglana je šleperom prebačena tu, složena i interijerski opremljena. U Tudor stilu je vanjska oplata, a unutrašnja u mom stilu – veli nam Milinović.

Ulazimo u ‘ciglanu’ kroz velika vrata, a unutra ogroman prostor s mali milijun predmeta i uradaka. Klavir, dugačak masivni stol, vrijedne slike, raskošan namještaj, a poviše glave luster spleten od loze!

– To vam je prostor koji obuhvaća moj dijapazon rada, od podova, zidova, do arhitekture i dizajna. S tim da se bavim i kolekcionarstvom pa tu ima i unikatnih stvari iz 16., 17. i 18. stoljeća, kao što je recimo ovaj sekreter iz 18. stoljeća – pokazuje Milinović.

Prostor je opremljen za 50 sjedećih mjesta, idealan je, kaže domaćin, za cateringe, različita događanja, a odiše, ne dvoji Milinović, toplinom i izuzetnošću. A luster!?

– Luster je od vinove loze s tisuću led-dioda. Sva je mojih ruku djelo – reče nam Milinović.

Vidi čovjek i da Milinović stvara u najrazličitijim materijalima, od drva do metala, stakla. On pak posebice ističe, kako kaže, crne elemente poput crne stolice, raspela….

– To vam je specifično drvo s kojim sam počeo raditi prije 30-ak godina, a zove se quercus nigra. Posebno je to drvo za koje imam certifikat Instituta »Ruđer Bošković«, gdje je C14 carbon metodom ispitan, da je 1200 godina star – pojašnjava Milinović.

Dakako da raditi s tim drvom nije ni lako, ni tek tako.

– Ova stolica, recimo, u svojoj viziji napravim njen korpus i onda imam svog čovjeka kojeg svaki dan kontroliram, a on to radi dva mjeseca jednim nožićem osam sati dnevno – veli Milinović.

Titova fotelja

Ako kome stolica izgleda mrvu retro, tu je i kutak s novim uratcima idealnim za minimalistički uređene prostore. Hrastovina u natur obliku, reći će Milinović, stolci i skulpture. Pazilo se tu na svaki detalj, nije štedjelo s materijalima, igralo s posebnim tehnologijama izrade, na podovima slagao mozaik. Pitamo ga što kažu gosti kad navrate.

– Oduševljeni su i pitaju kako mi ne znamo za to. Ali, nedavno je tek sve stavljeno u funkciju za goste – kaže Milinović.

Penjemo se na galeriju, lounge prostor za poslovne sastanke. Sav tapecirung je tu i opet njegovih ruku djelo, a na policama poredane knjige i katalozi svih tvornica svjetskih s kojima je unatrag 40-ak godina direktno radio na opremi interijera. U središtu ipak jedna fotelja, ona na kojoj je sjedio Tito!

– Vidjet ćete poslije dvije kuće na imanju koje su spomenici autohtone hrvatske gradnje, jedna drvena i jedna ciglena. U jednoj od njih je 40 i neke godine u par navrata kratko boravio Josip Broz i sjedio baš u ovoj stolici koja je preparirana i sređena – pokazuje Milinović.

Kud Tito na obroncima Medvednice, pa još skoro za rata!? Smije se Milinović, kaže da je Gornji Stenjevec bio podijeljen na partizane i ustaše pa se Tito malo spustio s brega. Tito s brega, a mi iz ciglane koja je novom tehnologijom postala radionica – izložbeni prostor – prostor za evente, krećemo put kočija. No, na putu nam valja proći kraj kamenog križa zgodne priče.

– Ovo vam je originalni križ s vrha Zagrebačka katedrale. Uz njega je vezana anegdota iz 1932. Tad je u Zagrebu postojao čovjek koji je silno htio postati vatrogasac, a da bi se to i postalo, morali ste neustrašivošću dokazati da ste za vatrogasca. I on se popeo na katedralu, sjeo na vrh ovog križa i vikao: »Kad me primite u vatrogasce, onda ću sići«! Postoji i članak iz 1932. godine gdje su ga fotografirali na vrhu katedrale kako maše sa škrlakom. Primili su ga u vatrogasce i dali mu nadimak Katedralec – smije se Milinović.

Stare kočije

Cirkularna ekonomija…. Evo je i tamo gdje je parkirano ono zbog čega smo prvenstveno došli. I opet je novom tehnologijom stvorena nova vrijednost od starih povijesnih objekata.

– To su stare povijesne kočije u koje je minimalno vidljivom intervencijom implicirana najnovija tehnologija. Sve što ima najnoviji elektroautomobil, ima i kočija – ističe Milinović.

Ima kočija svoju bateriju. Ima i joystick navođenje, makar se voziti može i putem volana, ručno. Tri su kočije u ‘garaži: Landauer, dr. Wagen i Kraljevska kočija. Dvije od tri su na elektropogon, a Landauer model Viktorija je homologirana i registrirana.

– Preko Sabora RH, u čemu je puno pripomogla Mirela Holy, isposlovali smo da vozilo dobije homologaciju i registraciju i uspostavljena je nova kategorizacija vozila, turističko vozilo do 35 kilometara na sat. Tu spada turistički vlakić i elektrokočija – pojašnjava Milinović.

I vozila je ova kočija na struju već posvuda.

– Vozili smo po Opatiji jednu sezonu, na Krku, u Baški, po Stradunu i vozili smo vani, u Austriji i Belgiji. Vozilo je jedinstveno u svijetu. Nitko na svijetu ne radi povijesna vozila kao što su kočije na elektropogon. To je moja unikatna ideja – ističe Milinović.

– Kako ste uopće došli na ideju!? – pitamo.

– Ideje se obično po noći stvore, u snu – smješka se Milinović.

Novinarska slutnja da je čitav zahvat morao biti iznimno zahtjevan, pokazala se ispravnom.

– Tehnološki je to nevjerojatno zahtjevna operacija jer tu postoji otprilike 20 različitih manufakturnih djelatnosti uključenih u ovaj jedan proizvod. Kovači, električari, elektroničari, tapetari, kolari… Svi uključeni u izradu jednog proizvoda. To je moguće raditi samo tako da jedan čovjek ima viziju, a onda nagleda suradnike koji su u svojoj domeni vrhunski majstori – kaže Milinović.

Najdraže djelo

Koliko daleko se tu išlo, pokazuje i ovaj detalj. Nema kočija Viktorija konje da je vuku, ne treba ih kad ima elektropogon, ali da doživljaj bude potpun, ako niste željni posvemašnje tišine, samo pritisnete dugme i čujete konje kako ržu ili kako im kopita tapkaju po pločniku u kasu. Inače, kočija pita od vozača tek malo obuke i posjedovanje položene vozačke B kategorije. Zanimljivo je da su Amerikanci, točnije Njujorčani, pokušali napraviti vozilo povijesnog karaktera na elektropogon, ali im nije uspjelo. Kad nisu uspjeli s Viktorijom, jamačno ne bi ni da se uhvate renoviranja i oplemenjivanja Kraljevske kočije.

– Ova kočija je najdraže moje djelo, zato što je unikatna i zato što ima jako vrijednu povijest. Kočija je došla u moje ruke maksimalno devastirana, ja sam je generalno restaurirao i konzervatorski riješio. Na njoj samo ja bez mojih suradnika imam odrađenih 4.500 radnih sati – priča Milinović.

Kočija je napravljena krajem 18. stoljeća, gornji postroj drveni u Beču, a donji u Budimpešti.

– Vozila je Beč – Zagreb, između ostalog cara Franju Josipa i bana Josipa Jelačića. Vrijednost joj je, u principu, neprocjenjiva – ističe Milinović.

Sve je rađeno da bude nalik originalu, sve aplikacije su, kaže Milinović, originali iz 18. stoljeća, a njegovih je ruku djelo i pozlata 24-karatnim listićima. Tehnološki podaci kažu da kočija ima dva elektromotora od 10 kilovata, joystick upravljanje i dva monitora unutar prostora za putnike.

– Monitori su spojeni na GPS navođenje, tako da dobijete sliku kud se vozite i na pet stranih jezika objašnjenje o znamenitostima kraj kojih prolazite – veli Milinović.

Nije tu bogatoj opremi kraj. Tu je na stražnjoj strani kočije klasičan kofer za prtljagu u kojem je smještana tehnologija, a poviše njega je frigo bar, hladnjak za hlađenje šampanjca da se putnici imaju čime počastiti.

– Spremna je kočija za korištenje, ali nije još homologirana i registrirana. A rađena je pod radnim naslovom »Zagrepčanin Zagrebu nešto što nema nitko u svijetu«. I s gospodinom Bandićem dogovorili da vozilo vozi turističke rute po Zagrebu, ali smo tada ušli u neke varijante drugih sfera i to nije profunkcioniralo. Kočija će najvjerojatnije sada ići za Miami i biti smještena ispred Muzeja moderne umjetnosti za partije i evente i svadbe – veli nam Milinović.

Tjera sve to na pitanje koliko vrijedi ova kočija. Milinović cijenu ne govori, ali kaže da je u kočiji samo materijala utrošeno otprilike 100.000 eura. Sto tisuća za ono što Milinović naziva čistom sinergijom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Inače, u ono doba kočiju je vuklo četiri do šest konja, imala je ona i dva vozača, a putnika bi primila četiri. Putovalo se od Beča do Budimpešte desetak dana, jer se nikom tu i nije žurilo. Danas bi bilo brže. Mogućnosti su kočije i veće nego joj je ‘dozvoljeno’. Kompjuter, naime, regulira rad dva motora pa je brzina limitirana na 35 kilometara na sat.

Treća kočija u garaži je ona klasična što je konji vuku, a odmah do nje je još jedna Landauer kočija u izradi i to kabrio verzija kojoj se krov može spuštati. Tako to bude kad vas srast obuzme kako je Milinovića obuzela 2011.

– Napravio sam 2011., 2012. ove dvije kočije kada skoro da nije postojala tvornica električnih automobila koja ga radi. Rimac je počeo 2012. godine – kaže Milinović.

Zaštićene kuće

Put vodi imanjem dalje. Valja nam u rezidencijalni dio kroz velika vrata od kovanog željeza, opet unikatna. Prostor se cijeli može koristiti i globalno i separatno. Tu su, na zemlji koja je Milinovićeva djedovina, one zaštićene kuće, drvena i kamena. Ulazimo u drvenu u kojoj je sedam smještajnih kapaciteta. Pred kućom sve što gostu treba, čak i potočić kojem se protok i to s kaskadnim padanjem, regulira po želji. U kući i opet povijest u modernoj interpretaciji i funkciji, recimo pod sastavljen od stotinama godina starih tavelica sa zagrebačkih tavana, lusteri rukom kovani s murano staklom, a tu je i unikatni kamin koji samo Milinović tako radi, osam tona težak, za kojeg naručitelji u redu stoje. Tako je nekako u prizemlju. Na galeriji su sobe.

– Čitav prostor, napravljen prije 25, 30 godina, sada je namijenjen gostima i turističkoj ponudi. Ali, treba naglasiti da smo u njemu godinama živjeli ja i moja obitelj. U ovom prostoru smo živjeli 25, 30 godina – naglašava Milinović

– I kako je bilo živjeti u prostoru koji se komotno galerijom može zvati – pitamo.

– Jako dobro. Prekrasno. A i to je primjer cirkularne ekonomije, jer je prostor koji je nekada služio za obitelj i njihov hedonistički način razmišljanja o životu, sada prenamijenjen u prostor za turiste i neke nove vrijednosti – na to će Milinović.

Na 8.000 metara četvornih Milinović je upogonio sjajno mjesto za vlastito življenje, a onda i zanimljiv prostor namijenjen turizmu. Stoga je pitanje što kani dalje iznjedrilo pomalo iznenađujuć odgovor, ali samo na prvu.

– Idem na more u ovoj svojoj zadnjoj fazi života. Na Brač. Ili Šoltu – kazuje nam Milinović.

Bit će to, veli, slična priča, ali u dalmatinskom štihu.

– Hoću dijametralno promijeniti način života, poimanja o svemu, pa tako i o življenju. Inspirira me taj dalmatinski način razmišljanja o korištenju vremena – smješka se Milinović.

Naglasak više neće biti na drvu, već na kamenu, odnosno na svom materijalu koji je karakterističan za Dalmaciju. I neće više restaurirati i oplemenjivati kočije, već – brodove.

– Brod je u Frankfurtu na suhom vezu koji me čeka, brod iz Prvog svjetskog rata, metalni sa zakovicama koji će biti napravljen u hibrid varijanti dvaju pogona, elektropogona i dizel pogona – priča nam Milinović.

Interijer broda će, naravno, urediti sam, za sebe i svoje prijatelje. Jer sljedeću fazu života kani on biti malo više hedonist.

– Nismo vas još slikali s alatom. Mora bit’ neki bez kojeg ne možete – velimo mu.

– Alat?! Evo ga tu – smije se Milinović dok prstom upire tamo negdje oko sljepoočnice.

Glava je tu, veli, najvažniji alat. Pa je zato i na slici.