Prije tjedan dana, na mađarskim parlamentarnim izborima, Viktor Orban, u medijima često nazivan Viktator, iznova je, četvrti put zaredom, sa svojom strankom FIDESZ premoćno, slobodno bi se moglo reći trijumfalno pobijedio i tako osigurao peti premijerski mandat (prvi je osvojio još 1998. i trajao je do 2002.), te se od 2010. neprekidno nalazi na vlasti sve do danas, uz napomenu da je nakon nedavnih izbora posvema izvjesno da će na vodećoj poziciji ostati sve do 2026. godine.

Tako je uz admirala Miklosa Horthyja (1919. – 1944.) i komunističkog vođu Janosa Kadara (1956. -1988.) postao najdugovječnijim vladarom u novodobnoj mađarskoj povijesti. Ali, kako upozorava Paul (Pal) Lendvai u svojoj izvrsno napisanoj, analitičkoj studiji »Orban« (izdavač: »Profil«, u prijevodu s engleskog Nataša Barac), pozivajući se na riječi uglednog mađarskog politologa Andrasa Bozokija, kako je za razliku od svojih, ovdje spomenutih prethodnika »jedino Orban zloupotrijebio vlast za izgradnju posebne vrste kleptokracije i za obogaćivanje svoje obitelji«. I nastavlja: »Orbanova je sloboda manevriranja u domaćoj politici neograničena…, a unatoč članstvu Mađarske unutar EU-a i NATO-a, stupanj njegove slobode odlučivanja ne može se usporediti s položajem Horthyja ili Kadara«.

Zapravo, takvu slobodu političkog djelovanja i osobne moći, napominje Lendvai, danas nema niti jedan šef države ili vlade unutar EU-a. Sa svojom strankom FIDESZ, koja je od početka 90-ih godina minulog stoljeća, dakle pada komunizma u srednjoistočnoj Europi, pa sve do danas evoluirala u širokom luku od liberalne (o)pozicije preko demokratskog centra, do strogo konzervativne, narodnjačke stranke, Viktor Orban se načinom vladanja duboko »umrežio« u sve strukture države, ali i sve pore društva (policija, vojska, pravosuđe, uprava, ekonomija, financije, mediji, znanstvene institucije i sveučilišta…), praktički da gotovo posjeduje apsolutnu kontrolu nad svim što se u Mađarskoj događa i u tome očevidno ima (a to izbori iz ciklusa u ciklus potvrđuju), bez obzira na silne, beskrupulozne manipulacije, veliku, čak enormnu potporu ogromnog dijela biračkog tijela.

Viktator

Orbanov stil političkog djelovanja i vladanja nikoga ne ostavlja ravnodušnim; jedni ga, uglavnom ruralni i malograđanski elektorat, obožavaju, dok ga drugi, uglavnom visokoobrazovani, koji nisu inkorporirani u povlaštene državne i društvene sinekure, preziru jer beskrupulozno zlorabi nacionalističke resentimente, političko-povijesne mitove i populističku demagogiju, ali interesantno: iako je Mađarska prema svim međunarodnim indeksima korupcije »iznimno visokorangirana«, to nekako »izmiče ispod radara« svih društvenih slojeva i nikoga posebno ne iritira. Međutim, upravo se na svim tim elementima i ideološkom fonu Viktator (jasna asocijacija na pobjednika i diktatora) nametnuo kao novi otac nacije koji brani (iako nije najjasnije od koga to zapravo?) mađarski narod i europske kršćanske vrijednosti pred svim prijetećim Scilama i Haribdama (migranti, EU-birokracija, prijeteća sveopća ratna katastrofa kao posljedica rata u Ukrajini, pri čemu očevidno ne želi jasno osuditi Putinovu agresiju na tu zemlju, upozoravajući Mađare kako to nije njihov rat i kako neće dopustiti da ih NATO u njega uvuče…), želeći pritom i na vanjskopolitičkom planu (Višegradska skupina) ojačati svoju poziciju i time si dodatno učvrstiti i osigurati pozicije na »domaćem terenu«.

Naprosto, Orban ništa ne prepušta slučaju i mora mu se priznati da svoju igru majstorski vodi, pri čemu naravno ne bira sredstva, niti jedna tuđa žrtva mu nije strana, samo ako mu donosi korist. Tako je FIDESZ-ova većina u parlamentu u ožujku 2020. po hitnom postupku usvojila zakon koji vladi daje neograničene ovlasti u rješavanju pitanja pandemije, a da nije određen krajnji rok prestanka tih neograničenih ovlasti. Kada je mađarska vlada najavila da će ukinuti izvanredno stanje, mnogi su taj potez opisali kao politički trik jer istodobno s ukidanjem izvanrednog stanja, parlament je također glasovao u korist nacrta zakona o tzv. izvanrednom zdravstvenom stanju. Prema tom prijedlogu zakona vlada će moći ponovo vladati dekretima, ali s još manje kontrole nego što je to bio slučaj ranije. Brojne skupine za ljudska prava upozorile su kako je novi zakon »optička varka« jer će vladi olakšati da donosi dekrete na neodređeno vrijeme prema svom nahođenju, bez da išta pita parlament. Tijekom prvog izvanrednog stanja, vlada je donijela gotovo 150 uredbi kojima je pogodovala onim općinama i sredinama gdje je na vlasti FIDESZ, a državne subvencije su, recimo, zaobišle glavni grad jer gradonačelnik Budimpešte Gergely Karacsony pripada oporbenjacima i uskraćivanjem sredstava trebalo ga je prikazati kao nesposobnog.

Među tim brojnim uredbama mnoštvo je bilo onih koje nisu imale nikakve veze sa zaštitnim mjerama, kao recimo pravo na uskraćivanje informacija o pandemiji i pojačavanje ograničenja tzv. neovisnim medijima. Centar za istraživanje korupcije u Budimpešti objavio je da su poslovni krugovi bliski Orbanu dobili više javnog novca za vrijeme epidemije negoli ikada ranije. Ali, pristup informacijama na te teme strogo je ograničen i vodi se kao zaštita podataka. U istom razdoblju, Mađarska u više navrata nije postupila u skladu s presudama Europskog suda pravde koje su se odnosile na ograničenje nevladinih organizacija civilnog društva. Europska je komisija pokrenula postupak protiv Mađarske zbog neispunjavanja presuda spomenutog suda, a Orbanov je režim uzvratio imenovanjem osobe lojalne FIDESZ-u na ključni položaj predsjednika Vrhovnog suda, iako se radi o čovjeku bez dokazanog iskustva u pravosuđu. FIDESZ-ova je većina u parlamentu morala mijenjati čak dva zakona kako bi izabrali predsjednika Vrhovnog suda po želji i mjeri Viktora Orbana, ali cijeli taj cirkus je na koncu »glatko« prošao.

Rat u Ukrajini i Putin

Mađarska je u tandemu s Poljskom tijekom 2020. i 2021. igrala jednu od vodećih uloga na europskoj političkoj sceni u borbi protiv tzv. mehanizma uvjetovanja koji bi omogućio EU-u da obustavi, smanji ili ograniči pristup financiranju iz europskih fondova, a sve to naravno proporcionalno prirodi, težini ili opsegu kršenja postojećih pravila. I Poljska i Mađarska su pod istragom Europske komisije zbog potkopavanja neovisnosti pravosuđa i slobode medija u svojim društvima. Istina, Višegradska skupina (kojoj uz Mađarsku i Poljsku pripadaju Češka i Slovačka) nije više tako kompaktna kao ranije; Slovačka ju je de facto napustila nakon pada vlade Roberta Fica i izbora liberalnog šefa države Zuzane Čaputove. Češka također nakon odlaska premijera Babiša s vlasti prestaje slijediti put Orbana i Jaroslawa Kaczynskog; populisti slabe u Njemačkoj, Austriji i Bugarskoj, a u Francuskoj će uskoro na izborni test pa će se vidjeti kakav će rezultat polučiti Marine Le Pen u koju mađarski premijer polaže velike nade.

Ali, nije tajna da se interesi Mađarske i Poljske sve više sukobljavaju; dok su i nadalje ujedinjene u odnosu prema Bruxellesu, rat u Ukrajini i odnos prema Putinu sve više otežava njihovo partnerstvo. Dok je Putin za Orbana političar kojeg se mora respektirati i stoga se protivi sankcijama Zapada prema Moskvi, Poljaci zbog svog uistinu tegobnog i tragičnog povijesnog iskustva s Rusima otvoreno podupiru Ukrajinu i diktatoru iz Kremlja nimalo ne vjeruju i čine sve kako bi ga demistificirali kao ratnog zločinca i novog Staljina.

Orban njeguje izrazito bliske odnose s istomišljenicima: s Vučićem u Srbiji i Erdoganom u Turskoj, s kojim se sastao više od deset puta za vrijeme svojih premijerskih mandata, a s Putinom deset puta samo tijekom 2010. godine. Odnosi sa SAD-om su postali izvrsni dok se na čelu nalazio Donald Trump, a tadašnji američki veleposlanik u Budimpešti branio je Orbana od svih mogućih optužbi za antisemitizam do kojih je došlo zbog sukoba sa Sorosom i prisilnog odlaska Srednjoeuropskog sveučilišta iz Budimpešte. Dolaskom Bidenove administracije na čelo američke države, »medeni mjesec« Budimpešte i Washingtona je svršio, a novi državni tajnik Anthony Blinken (djelomično mađarsko-židovskih korijena) sigurno neće šutjeti na brojne nepodopštine Orbanove politike. Ne zaboravimo, antisemitski resantimani u mađarskoj nisu od jučer; latentno su prisutni više od stoljeća u jednom dijelu mađarskog društva, a Orban ih već prema potrebi pušta iz boce poput kakvog zloduha kada mu zatrebaju, a problem je u tome što ih je onda teško obuzdati.

Političke transformacije

Bivši Trumpov strateg Stephen K. Bannon opisao je Orbana kao »jednog od najznačajnijih momaka na suvremenoj europskoj političkoj sceni«, a slavna mađarska filozofkinja Agnes Heller se kritički osvrnula na ove riječi nazvavši Orbana tiraninom koji je svoju vladavinu učvrstio »nominalno demokratskom institucijom narodnih glasova«.

Upravo u svojoj knjizi »Orban« Paul Lendvai, mađarski Židov s austrijskom putovnicom (od 1956. kada je, nakon što su Sovjeti u krvi ugušili antikomunistički ustanak u Mađarskoj, morao napustiti domovinu); doajen i jedan od najboljih znalaca srednjoistočne europske političke, kao i šire društvene scene (godinama je pisao za Financial Times, ali i brojne druge vodeće njemačke, austrijske, engleske i američke tiskovine, autor je antologijske knjige »Antisemitizam bez Židova«), zahvaljujući golemom znanju i iskustvu, te izvrsnom uvidu u mađarsku povijest i političke (ne)prilike, dao nam je maestralan, kritički utemeljen prikaz danas jedne od vodećih osobnosti europske, pa i svjetske politike, a kroz njega i široku panoramu, na samo suvremene Mađarske, već i šire, Europe kao takve u kojoj se očevidno rađa novi trend iliberalnih ideja, pokreta i vođa, a čemu je Viktator svojevrstan rodonačelnik.

Lendvai je pokušao objasniti brojne Orbanove političke transformacije i mijene, počevši od njegova znamenitog govora 1989. (pred 250.000 ljudi) na pogrebnoj službi za ubijenog vođu mađarskog antikomunističkog ustanka iz 1956. Imre Nagyja, kada je kao jedini od govornika zatražio trenutačno povlačenje sovjetske vojske iz svoje zemlje, preko stipendista Otvorenog društva u Oxfordu do danas velikog nacionalista i populista koji je protjerao glasovito Srednjoeuropsko sveučilište koje je George Soros, čuveni američki milijarder i filantrop židovsko-mađarskih korijena i jedno vrijeme Viktatorov pokrovitelj utemeljio još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u Budimpešti (kratko prije toga u Pragu) nakon pada Berlinskog zida.

Podsjetimo se: predizborna Orbanova kampanja 2018. bila je fokusirana na Georgea Sorosa i njegovu zakladu Otvoreno društvo (nakon preseljenja iz Budimpešte nalazi se u Berlinu) lažno ih optužujući da planiraju preplaviti Europu muslimanskim izbjeglicama. I u tome je uspio; dapače, na istom fonu FIDESZ je na izborima za EU (2019.) ostvario veliku pobjedu. Nakon toga izbio je međunarodni skandal kada je Orbanova vlada beskrupulozno, bez ikakvih smislenih razloga »preuzela« istraživačke institute Mađarske akademije znanosti i umjetnosti, unatoč protestima brojnih akademika i znanstvenika, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Kontroverzni zakon donesen je s opravdanjem da se mreža istraživačkih instituta modernizira, ali pozadina je bila posvema prozirna: to je bio otvoreni napad na akademske slobode i kritičku misao. Tko se od sveučilišnih profesora, akademika, uglednih znanstvenika nije priklonio Orbanu, jednostavno je ostao bez financija i nije mogao nastaviti svoje istraživačke projekte. Slavni engleski autor i novinar Timothy Ash je posve u pravu kada tvrdi da je »FIDESZ u tolikoj mjeri potpuno upao u državnu administraciju da je Mađarska ponovo, kao u vrijeme socijalizma postala jednostranačkom državom«.

Novi oblik jednopartijske države

Michael Ignatieff, ugledni politolog i rektor Srednjoeuropskog sveučilišta je Orbanov režim okarakterizirao riječima: »To je novi oblik jednopartijske države koji jasno reproducira neke od značajki jednostranačkih država iz prošlosti. Što je zapravo ironično, jer je režim u svojoj retorici nasilno antikomunistički…, koristio je zamke i institucije europske demokracije 21. stoljeća, ali ih koristi za izvršavanje iste vrste centralizirane kontrole kao i autokracije hladnog rata«. Orban je iznimno sposoban, ali jednako tako i ciničan političar, lišen svih moralnih skrupula, koji zna kako pridobiti masovnu potporu i boriti se protiv demokratske oporbe. Ono što je novo, nije njegov autoritaran stav, već otvoreno ignoriranje, pa i prkošenje moralnim regulama. Izgradio je najkorumpiraniji sustav u modernoj mađarskoj povijesti, koji se temelji na posvemašnjoj kontroli pravosudnog aparata, od tužiteljstva, preko Vrhovnog do Ustavnog suda. Ovladao je tiskanim i elektroničkim medijima i tako osigurava da se u javnosti ne problematizira podrijetlo ogromnog bogatstva koje je uz pomoć »svojih« oligarha i tajkuna nagomilao. Ideologija pod kojom to (p)ostvaruje nije mu važna, mijenja se izbornim ciklusima, a bitni elementi su uvijek isti: nacionalizam, obiteljska i kršćanska tradicija u kombinaciji s velikom materijalnom potporom Rimokatoličke i protestantske Reformirane crkve (tzv. kalvinista) kojoj obiteljskom tradicijom pripada.

Rezultate svih izbornih ciklusa od 2010. pa do 2022. treba realno sagledati: FIDESZ je 2014. osvojio 45 posto glasova, ali je usprkos tome u parlamentu osvojio dvotrećinsku većinu. Orban nikada nije imao apsolutnu većinu glasova, ali je uspio dobiti dvotrećinsku većinu parlamentarnih mandata na temelju izbornog zakona iz 1990. i svih kasnijih dorada tog izbornog zakona kojima je pogodovao vlastitoj stranci, pa i sebi osobno. Davanjem državljanstva i prava glasa Mađarima koji žive u susjednim zemljama i dovođenjem izborne komisije potpuno pod svoju kontrolu, Orban je tako osigura(va)o dodatne parlamentarne mandate, dok na koncu nije ostvario uistinu impresivan trijumf prije nepunih tjedan dana. Ne treba zaboraviti ni izmjenu izbornog zakona tijekom 2014. koja je išla isključivo u prilog Orbanovoj vladajućoj stranci; broj zastupnika smanjen je s 386 na 193 (odnosno 199), a ponovo su bile prekrojene i granice izbornih jedinica. Osim toga, vladajuća je stranka ukinula dva izborna kruga u pojedinačnim izbornim jedinicama i omogućila predlaganje kandidata tzv. fantomskim strankama, političkim skupinama bez ikakve šire potpore, a sve s ciljem razvodnjavanja biračkog tijela.

Manipuliralo se glasovima romske zajednice, glasovima etničkih Mađara koji žive u inozemstvu itd. Sve to navelo je Timothyja Gartona Asha da u svojoj kolumni u The Guardianu zaključi kako Mađarska nije demokratska zemlja i da je u njoj stanje mnogo gore negoli u Poljskoj koja njeguje sličan »hibridni režim«. Jedan mađarski akademik se u liberalnom tjedniku Die Zeit oglasio pod pseudonimom napisavši: »Viktor Orban uništava mađarsku demokraciju, uništava institucije, a pravni sustav i društvena struktura nisu ništa drugo do hrpa ruševina. A EU sve to dopušta«.

Apsolutna vlast

Nakon pobjede na izborima 2010. preuzimanje apsolutne vlasti postalo je glavnim Orbanovim političkim imperativom, opsesijom i kako vidim u tome je definitivno uspio; uništio je gotovo sve demokratske institucije, a osvajanje dvotrećinske većine u parlamentu pomoglo mu da prema vlastitim interesima mijenja Ustav i izborno zakonodavstvo prilagodi potrebama svoje stranke. Uz to, on posredstvom parlamentarne većine kontrolira izbor predsjednika države, u pravilu protokolarnu marionetu; Ustavni je sud popunio FIDESZ-ovim lojalistima i iz pravosudnog sustava je eliminirao sve neovisne, a samim time nepodobne suce. Američka nevladina udruga Freedom House, specijalizirana za procjenu stanja sloboda u društvu diljem svijeta, Mađarsku je svrstala u »poluslobodne« zemlje gdje vlada privid demokracije, nešto između nefunkcionalne »zapadne« demokracije i i nepotpune diktature.

EU je, po mišljenju Lendvaija, propustila na vrijeme reagirati uvođenjem konkretnih mjera za kažnjavanje članica koje krše europske zakone i vrijednosti. Tek tijekom 2021. došlo je do promjena u sustavu: u slučaju nepoštivanja odluke europskog suda (konkretno izbjegavanja Mađarske da poštuje zakone u odnosu na prava LGBT zajednice, gušenje neovisnih medija, odnosi prema Romima…) država može biti kažnjena uskraćivanjem financijskih sredstava iz EU-fondova. A, budući se radi, recimo za razdoblje 2021. – 2027. o 18 milijardi iz kohezijskog i 8 milijardi eura iz fonda za oporavak, onda je jasno da će Orban usprkos stalnim namjernim i promišljenim »faulovima« koje čini u odnosu na Bruxelles ostati unutar EU-a, ali će je nastojati sve više (o)slabiti, kako bi unutar europskog parlamenta pokrenuo i formirao nekakvu novu, »hard« narodnjačku struju, pa i novi politički pokret širih razmjera.

Ples pauna

U svakom slučaju Orban je, ističe Lendvai, predstavljajući se lažno kao zaštitnik naroda od pohlepe međunarodnih bankarskih institucija uspio toliko devastirati mađarsko društvo da ga je pretvorio u svoj neprikosnoveni, nedodirljivi leno, a za to je, da paradoks bude veći, sve do nedavno dobivao unosne financijske tranše iz Bruxellesa. Desničari diljem Europe ga obožavaju, jer poput Mussolinija širi mit o jakom političaru, Vođi, a to, posebice u nestabilnim, kriznim vremenima kao što su naša, masama uvijek imponira. A, Orban to uistinu impozantno fingira i poručuje: »Pogledajte rezultate triju parlamentarnih izbora 2010., 2014., 2018., kao i posljednje europske izbore 2019. (a tome slobodno možemo dodati i ove nedavne iz 2022.); niti jedna se europska stranka ne može pohvaliti da je tri (odnosno sada četiri) puta osvojila dvije trećine zastupničkih mjesta«.

Više nego ikada prije Viktor Orban dominira mađarskom politikom, ništa se važno ne može dogoditi ako on tako ne odluči. Njegove odluke ne mogu se kritizirati, a kamoli osporiti. Povrh svega u stranci FIDESZ on nema potencijalnog suparnika. Orbanov stil vodstva usredotočen je na uvođenje novih i stalnih pitanja te na izmišljanje potencijalnih prijetnji mađarskoj neovisnosti što stvara okruženje stalnih sukoba, a ne reda. Temeljna je značajka njegove vezérdemokrácie (Führerovske demokracije) da vrhovni vođa ne dopušta ni jednom mogućem suparniku razvijanje vlastitog centra moći na njegovom »dvoru«. Orbanov grandiozni plan o rušenju liberalne demokracije i ograničavanja slobode medija kao i neovisnosti pravosuđa u Mađarskoj u više je navrata izazvao javna neslaganja s Europskom komisijom i Europskim parlamentom.

Odluke Bruxellesa imale su mali praktični učinak na način kojim Orban upravlja Mađarskom. Uvijek je iznova uspio stvoriti dojam da su učinjene značajne promjene u njegovom načinu vođenja zemljom, ali Orbanovi retorički ustupci nisu imali praktičnog učinka u svakodnevnom političkom djelovanju. U jednom razgovoru s najužim suradnicima on je tu svoju tehnologiju vladanja nazvao »plesom pauna« i u tome se toliko izvještio da mu se trenutačno doista ne vidi politički kraj. Čini se da je Lendvai potpuno u pravu kada kaže da iliberalni režim u Mađarskoj opstaje ili pada s likom Viktora Orbana.