Uz omiljenog opernog povratnika (Krunoslava Cigoja, op. a.), ukras ove predstave bila je 21-godišnja Adina Ive Hraste. Od velikog debija Ivanke Boljkovac ne pamti se tako zreo start jednog mladog pjevača s, čini se, blistavom budućnošću. Prekrasan, topao sopran i preciznost koje je Iva Hraste pokazala u toj velikoj ulozi siguran su zalog dobrim prognozama, a scensko će iskustvo steći tek daljnjim radom i zacijelo oplemeniti interpretacije te ljupke, sjajno muzikalne, a glasovno raskošne pjevačice«, napisala je 1988. Jagoda Martinčević, osvrćući se na operu »Ljubavni napitak« Gaetana Donizettija. Trideset i četiri godine nakon toga, Adina iz te predstave, odnosno Iva Hraste-Sočo, postat će intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta u kojem je prvi nastup imala kao dvanaestogodišnja djevojčica.

– Znate čega se rado sjećam, kao djevojčica sam pjevala u HNK-u, jer sam bila članica dječjeg zbora. Trebalo je, za potrebe predstave, izabrati solista u operi »La Boheme« koji će otpjevati jednu frazu i odabrali su mene. Debitirala sam s 12 godina (smijeh) te nakon četrdesetak ljeta dolazim kao intendantica. To nikada nisam planirala biti, naročito ne dok sam bila pjevačica, ali baš je i to pokazatelj da nikada čovjek ne zna što mu život nosi, prepričava dr. sc. Iva Hraste-Sočo u našoj zagrebačkoj redakciji, pokazujući nam fotografije iz doba njezinih opernih početaka. Rođena je u Zagrebu, u obitelji uglednih članova znanstvene zajednice. Njezin djed, akademik Mate Hraste, bio je istaknuti jezikoslovac i koautor gramatike hrvatskog jezika i sveučilišni profesor, otac akademik Marin Hraste, inženjer kemijske tehnologije i sveučilišni profesor, a majka je profesorica Vesna Hraste, dok je drugi djed bio ugledni kirurg prof. Ivo Bakran. U tom okruženju i s takvim obiteljskim nasljeđem, odnosno prosvjetiteljskim kapitalom, bilo je za očekivati da će krenuti u znanstvene vode.

Prekid pjevačke karijere

– Usporedno s matematičkom gimnazijom išla sam i u glazbenu školu u koju me upisala baka. Nisam iz umjetničke obitelji, htjela sam studirati medicinu pa sam čak pohađala privatne sate latinskog jezika u trećem razredu gimnazije kako bih prošla prijemni, međutim stvari su se odvile drukčije jer sam, po pitanju glazbe, očito bila talentirana i nagovorili su me da odem na prijemni na Akademiju gdje sam upisala studij solo-pjevanja. Paralelno sam studirala jugoslavistiku, na nagovor roditelja, jer nije bilo povjerenja da će se od pjevanja moći živjeti. Kada sam počela aktivno pjevati u kazalištu taj sam studij ostavila, vrativši se puno godina kasnije na Filozofski fakultet kako bih upisala doktorski studij i obranila doktorat. Umjetnički je put tako išao sam po sebi, sve je teklo i odvijalo se bez velikog napora, reminiscira Hraste-Sočo, koja je bila izvrsna studentica u klasi prof. Nade Puttar-Gold, dobitnica je i Rektorove nagrade, kao i prve nagrade na Jugoslavenskom natjecanju pjevača te finalistica natjecanja »Luciano Pavarotti«. Na drugoj je godini studija debitirala u HNK-u u Zagrebu, a na četvrtoj je godini ušla u stalni angažman te je u povijesti zagrebačkog HNK-a njezino ime ostalo zapisano u kategoriji najmlađih solistica opernog ansambla.
Nakon otpjevanih 27 uloga sopranskog repertoara, njezina je karijera krenula u neočekivanom pravcu.
– Ljudi me često pitaju zašto sam prekinula pjevačku karijeru jer nije čest slučaj da pjevačica, koja iza sebe ima respektabilne profesionalne uspjehe, istu prekine. Oduvijek sam se voljela baviti s više stvari paralelno i kada sam osjetila da sam, u operi, dala svoj maksimum, odlučila sam se početi baviti nečim drugim. Napravila sam rez, iako je ta odluka neko vrijeme sazrijevala i kada je do nje došlo okrenula sam se diplomatskim vodama, potom sam doktorirala, počela se baviti pedagoškim radom, napisala knjigu »Hrvatska – nacija kulture« i ne mogu reći da sam ikada požalila za tim promjenama, objašnjava.

Djelovanje u kulturi

Radila je tako 4 godine kao savjetnica za kulturu u Veleposlanstvu RH u Beču, organizirala više od stotinu kulturnih projekata iz polja hrvatske kulturne baštine i suvremenih umjetničkih izričaja, potom je, od 2009. do 2019., radila u Ministarstvu kulture kao načelnica Odjela za kazalište, šefica Kabineta ministra, pomoćnica ministrice i tako dalje. Danas je sveučilišna nastavnica, predaje na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, uz gostujuća predavanja na Poslijediplomskom studiju diplomacije i Diplomatskoj akademiji. U rujnu preuzima dužnost intendantice, te nas je zanimalo što misli o prethodnih osam godina HNK-a i mandatu Dubravke Vrgoč.
– U svakom me intervjuu to pitaju, imam li primjedbe, komentare, pohvale. Ne volim davati kvalifikacije tuđih mandata, a naročito ne ako je taj netko moj prethodnik ili nasljednik. Nisam se time bavila niti u jednom poslu koji sam dosad radila. Svatko svoj posao radi na način na koji misli da je dobro. Jednostavno mislim da je pristojno ne ocjenjivati, više sam fokusirana na pripreme za početak sljedeće sezone, odgovara vedro naša sugovornica.
Postoji li naslov koji je, u posljednjih osam godina, postavljen na scenu HNK-a te da ju je isti, pozitivno, ostavio bez teksta, pitamo našu sugovornicu.
– U posljednje me vrijeme oduševila predstava »Čarobna frula«. Dirigirao je maestro Dinić, režiju je radio Dolenčić. To nije nova predstava, ali je došla nova generacija mladih pjevača i pjevačica i to je nevjerojatno. Sve te uloge, kojih ima izuzetno puno i koje su kompleksne, imale su svoga interpreta koji je bio fantastičan. Na sceni se vidjela mlada energija, osjetila se dobra vibracija na toj predstavi i ja sam, kao buduća intendantica, osjetila zadovoljstvo što je to generacija s kojom ću imati čast raditi i dati im šanse, gledati kako napreduju. Kako sam i sama pjevačica, poseban senzibilitet imam prema pjevačima i to je osjetljiva profesija, posebice kada je riječ o mladim ljudima koji bi htjeli sve odmah, odmah najveće uloge, ali ne ide sve odmah, kaže.

Ne postoje male uloge

Debitirali ste kao Euridika, u bogatom koncertnom i opernom repertoaru igrali velike i srednje uloge. Svjedočimo danas, kada je riječ o drami, da u pojedinim kazalištima mladi glumci ne žele male uloge, odbijaju raditi. Kako tome pristupiti?

– Kada sam debitirala, kao Euridika koja je uloga srednje veličine i koja meni, u ono vrijeme, nije bila teška jer pjevački nije prezahtjevna, vremena su bila drukčija. Primjerice, u jednom trenutku se radila »Elektra« u kojoj sam ja igrala Fünfte Magd, pjevački zahtjevnu, ali po opsegu neveliku ulogu. U isto vrijeme sam dobila poziv pjevati Adinu u Splitu, u operi »Ljubavni napitak«. Tadašnji dirigent Miro Belamarić mi je rekao: »Gledaj, ja ne dozvoljavam da ideš u Split. Želim imati vrhunsku postavu za sve uloge«. Ostala sam u Zagrebu, otpjevala Fünfte Magd, i to je to. Nije bilo puno priče. Tada sam bila u angažmanu i osjećala veliku odgovornost prema svojoj matičnoj kući. Postoji taj klišej koji kaže kako ne postoje male uloge, samo mali glumci, i to je doista istina. Dobar umjetnik će i s malom ulogom napraviti čudo i privući pažnju na svoju rolu i izvedbu. Tu je i druga strana medalje – kada gledam iz vizure buduće intendantice, naravno da je meni drago kada u angažmanu imamo umjetnike, primjerice Zrinku Cvitešić ili Lanu Kos, koji grade i inozemne karijere. Tu treba ostvariti balans, pronaći načina da oni zadovolje obaveze prema HNK-u i da istovremeno briljiraju i na stranim pozornicama. Kada bi netko dobio priliku dobiti angažman u puno većem inozemnom kazalištu i otići iz HNK-a, naravno da bi meni, kao intendantici, bilo žao, ali kao kolegici bi mi bilo izuzetno drago.

Zagrebački HNK ima velike ansamble i događa se da pojedini umjetnici vrlo rijetko stanu na pozornicu, posebice kada je riječ o drami. Stoga se postavlja pitanje je li pravedno da netko ne igra, a prima plaću, dok s druge strane imamo ogroman broj slobodnih umjetnika koji se muče za svaku kunu?

– Problem je višedimenzionalan. Nije to samo stvar intendanta, već i ravnatelja pojedinog ansambla, a ne zaboravimo i režisere koji imaju pravo sebi izabrati podjelu. Treba pronaći ravnotežu i svakako da ljudima treba dati posla.

Bit će velikih imena

Za razliku od sadašnje intendantice, puno ste oprezniji prilikom objavljivanja svojih planova. Niste obećali dolazak Tilde Swinton ili Boba Wilsona, ali ste obećali povećati plaće zaposlenicima HNK-a.

– Bit će velikih imena, u fazi sam dogovora, uz pravovremenu najavu. Podizanje plaća zaposlenicima HNK-a mi je na srcu. Mi živimo u Zagrebu i znamo kakav je odnos plaća gradskih kazališta i nacionalnog teatra i to je neprimjereno, s obzirom na to kakav repertoar izvode umjetnici HNK-a, da ne spominjem tehniku koja ima enormne zadaće koje treba obaviti. Postoje načini za rješavanje tih problema i u tim naporima ću ustrajati. Uvijek svi spominjemo da je HNK u Zagrebu središnje kazalište, pa ako jest – onda se to treba vidjeti i u primanjima.

Ali i u radu?

– Apsolutno se slažem.
Neizbježno je bilo i priupitati kako gleda na mišljenje da je HNK institucija koja ne voli svoje umjetnike.
– Ne bih se s time u potpunosti složila, iako ćemo definitivno raditi na tome da prema našim umjetnicima budemo pažljiviji, napose prema umirovljenicima. Oproštaj od umjetnika bio je lijep običaj koji se dugo godina poštovao. Ljudi su dali velik dio svojeg radnog vijeka svome kazalištu. Valoriziranje umjetnika vidljivo je i kroz to da se uprava, kolege i publika s njim dostojno oprosti, da ga zovete na premijere, i to ne samo umjetnike, već i bivše direktore, bivše intendante. Na premijere bi trebalo zvati sve intendante, tko se hoće odazvati neka dođe, tko neće ne mora. Svi su oni dali nešto tome kazalištu i tim jednostavnim činom ne slanja pozivnice pokazujete stav koji ne bi trebao postojati. To je javno kazalište, mi smo svi samo uprave u nizu i ne bih to nikada gledala kroz prizmu L’état, c’est moi jer će netko doći i iza mene. Stoga, radit će se na njegovanju odnosa s našim umjetnicima, jer jedna Branka Cvitković ili jedna Ruža Pospiš Baldani moraju biti pozivane na premijere, a poželjno je da umirovljene članice i članove dramskog ansambla koji su još uvijek u snazi uzimamo u podjele unutar određenih dramskih naslova jer još ima glumaca i glumica koji su, u toj dobi, u fantastičnoj psihofizičkoj snazi.
Hraste-Sočo s radošću najavljuje i novu scenu u Adžijinoj ulici koja će, kada napokon do nje dođe, biti veliko olakšanje za kojim HNK vapi jer je »guranje« triju ansambala na jednoj pozornici vrlo izazovno.
– Riječ je o austrougarskom modelu i to je uvijek na organizacijskoj granici »pucanja«. Ne samo da je jedna scena, već je i jedna velika pokusna dvorana. Važno je raditi i na manjim formama, jer i to HNK može, po uzoru na događanja baletnog ansambla, odnosno večeri kada je balet izlazio pred kazalište. Jasno, to je bilo zbog pandemije, ali to su stvari koje su dobre jer ljude senzibiliziraju s tom vrstom umjetnosti. Također, intendant, kao osoba, bi trebao malo izaći izvan fokusa jer smo mi tu zbog ansambala i kazališta, a ne obrnuto. Ansambli su ti koji su zanimljivi. Vi kad dođete u Beč, npr. u Bečku državnu operu, nemate pojma tko je intendant, ali znate da tamo pjeva npr. Jonas Kaufmann i zbog njega idete na predstavu. Nitko neće zbog mene dolaziti na predstave, nego zbog onih koji u HNK-u pjevaju, glume i plešu i nastojat ću, nakon prvog vala javnog interesa, što je moguće više izaći iz primarnog fokusa javnosti.

Ravnatelji i zapošljavanja

Hoćete li nam otkriti neka potencijalna imena ravnatelja ansambala te hoće li biti novih zapošljavanja?

– Što se imena ravnatelja tiče, o tome ne mogu govoriti. Imam ideju i znam profil osoba koje bi to trebale biti, ali s obzirom na to da je riječ o zakonskom procesu u kojem imamo natječaje čije će kriterije potencijalni ravnatelji morati zadovoljiti, tko će oni biti saznat ćete nakon prvog rujna. Savjetujem se s više umjetnika i stručnjaka jer ne znam niti jednu osobu koja je u tolikoj mjeri »renesansna« da može sastaviti i operni, i baletni, i dramski program sama. To i jest jedan od razloga zašto se intendant bira godinu prije isteka mandata aktualnog – kako bi planirao realizaciju programa i kako bi sezona započela kao da se smjena čelnih osoba nije niti dogodila jer publiku takve stvari ne zanimaju, što je i u redu. Publiku zanima što će gledati sljedeće sezone, tako da sam ja u intenzivnim pripremama, stalno se konzultiram s ljudima za koje mislim da imaju kapacitet obavljati različite poslove jer ja, kad poklonim nekome povjerenje – a to će biti osoba koja iza sebe ima umjetničke rezultate i umjetničku viziju, očekujem suradnju, razgovor o svakom detalju, ali moje mišljenje tu ne mora biti presudno. Ako naš dogovor proizlazi iz valjanih argumenata i kontraargumenata naći ćemo zajedničko rješenje. Ne gledam na intendanta kao na neku autokratsku figuru. Što se, pak, zapošljavanja tiče, u operi se trenutno događa prirodna smjena generacija jer je nekoliko solista otišlo u mirovinu i otvorila su se radna mjesta. Pruža se mogućnost toj sjajnoj generaciji, koja je na izlasku s Akademije, dobivanja angažmana. U HNK-u je limitiran broj zaposlenih tako da se često događa da se bez honoraraca ne može odvijati repertoar. Imamo orkestar u kojem nedostaje muzičara te ukoliko, primjerice, radite Wagnerovu operu – u kojoj je uvijek riječ o većem broju muzičara u orkestru nego kada izvodite npr. Mozarta, to ne znači da će svi muzičari biti stalno zaposleni. Uostalom, poželjno je da u veliku opernu i baletnu kuću kao što je HNK dolaze gosti – probudi se tako i ansambl, osjeti se malo konkurencije i svježe energije. Mi imamo sjajne ansamble i jednostavno ih treba iskoristiti. Treba naći ravnotežu između očekivanja i mogućnosti.
Na pitanje može li u HNK-u barunicu Castelli igrati muškarac, kao što je to bio slučaj u jednoj Brezovčevoj režiji, Hraste-Sočo odgovara kako bi je ravnatelj drame morao uvjeriti u točnost vizije da barunica Castelli u HNK-u bude muškarac.
– Možda bi me i uvjerili? Bila mi je zanimljiva Brezovčeva režija u kojoj je Domagoj Janković igrao barunicu, gledala sam je na Gvozdu. Bi li to korespondiralo s HNK-om – trebalo bi razmisliti.

Balet i baletni umjetnici

Dugo se vremena raspravlja o baletnim ansamblima i baletnim umjetnicima te njihovoj budućnosti nakon aktivne baletne karijere. Sadašnja je intendantica obećavala rješenja u vidu pedagoškog rada nakon izvedbene karijere, no do toga nije došlo. Planirate li se pobrinuti za baletne umjetnike?

– Na nedavnom sastanku intendanata u Rijeci raspravljali smo i o nacrtu Zakona o kazalištima. Vjerujem kako će se unaprijediti stanje u baletu koji je najpogođeniji dobnom granicom i starošću plesača koji su premladi da idu u mirovinu, a zbog dobi ne mogu više izvršavati svoje umjetničke zadatke. Tomislav Petranović je izuzetak, a ne pravilo. Kada govorimo o baletnoj umjetnosti, velik je problem osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje gdje, zapravo, počinje situacija koja se manifestira u kazalištu, a to je da je naš baletni ansambl internacionalan. Kako tko gleda na to – to je druga stvar.

Kako vi gledate na to?

– Baletna umjetnost doista jest internacionalna, univerzalnija od drugih umjetničkih izričaja. Baletani i balerine znaju da su u svom djelovanju vremenski limitirani, ali treba davati mogućnost onima koji se školuju u Hrvatskoj da se nađu u tom ansamblu. Ivu Vitić Gameiro svaka mlada balerina gleda kao uzor, pa pustimo neka i napreduju poput nje. Tu treba pojačati vezu HNK-a s ADU-om, na kojem postoji Odsjek plesa i na kojem se uči baletna pedagogija. Treba dati priliku baletnim umjetnicima koji se približavaju godinama kada će prestati biti izvođači kako bi se našli u drugom vidu te prekrasne umjetnosti. Načelno sam se dogovorila i s Muzičkom i s Akademijom dramske umjetnosti za tješnju suradnju. To je naš kadrovski bazen.

Povezivanje sa srednjoeuropskim kazalištima

Iako kritiziramo austrougarski organizacijski model, odnosno tri ansambla u jednoj kući, Hraste-Sočo ipak je u svojoj viziji okrenuta k srednjoeuropskom kulturnom prostoru.
– Austrijska kulturna politika i način njezinog provođenja je nešto na što se možemo ugledati, naročito na brendiranje Austrije kulturom. Oni su mala država koja je, nakon raspada K.u.K.-a, okarakterizirana kao »velika glava na malom tijelu«, ali su vodeća nacija na području kulture u EU-u. Austrougarski organizacijski model moramo nadrasti, ali austrijsko bavljenje kulturom trebamo gledati kao na uzor. Također, ne mislim da mora početi potpuno nova era mojim dolaskom na čelo HNK-a. Bilo je tu dobrog u mnogim intendantskim mandatima i to dobro treba nastaviti njegovati, ali i uvoditi nužne, pozitivne promjene. Mi u Hrvatskoj imamo potencijala na kulturnom polju, ali ga ne koristimo dovoljno. Moja je ideja povezati se jače sa srednjoeuropskim kazalištima. Bila sam već na razgovorima u Grazu u Operi, u Beču, vratila sam se nedavno iz Maribora. Mnoštvo je sličnosti koje nas povezuju te je plan orijentirati se i na taj dio Europe gdje mi, po civilizacijskom nasljeđu, pripadamo, zaključila je, optimistično, novoizabrana intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Iva Hraste-Sočo čiji mandat započinje u rujnu. Do tad radoznalo iščekujemo prezentiranje rezultata dogovora nacionalnih kuća u Osijeku potkraj travnja, kao i predstavljanje njezinog programa za sljedeću kazališnu sezonu, ali i ravnatelja ansambala, odnosno njezinih budućih suradnika.