Ove godine obilježava se 100. godišnjica rođenja velikog talijanskog filmskog redatelja, scenarista, književnika i intelektualca Piera Paola Pasolinija, čemu se retrospektivnim programom tijekom travnja i svibnja pridružuje i riječko Art-kino. Pasolini je rođen 5. ožujka 1922. u Bologni, a ubijen je u noći između 1. i 2. studenoga 1975. u blizini Rima. Pasolinijeva nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu. Pronađen je mrtav na blatnjavoj čistini okruženoj barakama u turobnom predjelu u kojem caruju bijeda i nasilje, toliko sličnom predjelima po kojima tumaraju besprizorni iz njegovih romana i filmova.

Pier Paolo Pasolini diplomirao je književnost u Bologni. Jaka povezanost s majkom, podrijetlom Furlankom, te proučavanje romanske filologije usmjeravali su ga na furlanski dijalekt, na kojem je izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet. U majčinu rodnome mjestu Casarsi, gdje se nastanio 1943. bježeći od mobilizacije, pokrenuo je književni časopis na furlanskome i 1945. osnovao Malu akademiju furlanskoga jezika. Godine 1947. pristupio je talijanskoj komunističkoj partiji, iz koje je izbačen dvije godine kasnije zbog optužbe za zavođenje maloljetnika, izgubivši i posao nastavnika.

Od 1950. godine živio je u Rimu, gdje je uređivao utjecajan časopis Officina. U svojim rimskim romanima »Besprizorni« i »Žestok život« opisivao je, koristeći se mjesnim dijalektom, »potproletarijat«, svijet lišen svake klasne svijesti. Uz dijalektalnu pisao je i poeziju na talijanskom jeziku, a u njegovu žanrovski iznimno raznovrsnom opusu još su i kazališna produkcija »Teatar«, putopis po Indiji, antologije dijalektalnoga pjesništva, pisma te književna kritika.

Iako su mnogi bili iznenađeni njegovim prelaskom iz književnosti na film, on se i kao filmski autor nastavio baviti profilima likova koji su zastupljeni i u njegovim romanima. Filmom se počeo baviti 1954. kao suradnik na scenarijima (F. Fellinija i M. Bologninija), a kao redatelj debitirao je 1961. uspjelom prilagodbom vlastita romana »Accattone«, pod djelomičnim utjecajem neorealizma, što ga je u filmu »Mamma Roma« nadogradio pojačanim političkim i religijskim konotacijama karakterističnima i za njegov daljnji opus.

Već u svom prvom filmu Pasolini je predstavio neka od temeljnih obilježja svog autorskog rukopisa, poput angažmana naturščika i stavljanja naglaska na siromašne pojedince kao protagoniste. Impresivnu dramu »Mamma Roma« Pasolini je opisivao kao svojevrsnu posvetu svom mentoru Robertu Rosselliniju i njegovu glasovitom filmu »Rim, otvoreni grad«. Kao glavnu glumicu angažirao je sjajnu Annu Magnani, koja je za ovu ulogu nagrađena kao najbolja glumica u Veneciji.

U kasnijoj se fazi ističu originalna tumačenja povijesno i kulturalno ključnih tekstova, kao što je biblijska drama »Evanđelje po Mateju« ovjenčana Posebnom nagradom žirija u Veneciji. Ova vjerna adaptacija evanđelja u kojem se prati život Isusa Krista, jedan je od Pasolinijevih najcjenjenijih filmova i jedino njegovo djelo koje nije naišlo na negativne odjeke u crkvenim krugovima, već je čak i hvaljen. Riječ je o jednom od najdojmljivijih filmova koji se bave religijskim temama, za što su neki smatrali zaslužnom činjenicu da ga je snimio ateist.

Tijekom 1960-ih i 1970-ih uslijedila su osebujna evociranja prošlosti te adaptacije klasičnih književnih djela. »Ptičice i ptičurine« su humorna drama za dvostruku glavnu ulogu u kojoj je glasoviti talijanski komičar Totò ovjenčan talijanskim Zlatnim globusom. Radi se o alegorijskom ostvarenju realiziranom u formi filma ceste, za koje je Pasolini tvrdio da mu je to najdraži film u karijeri. Djelo predstavlja neobičnu fantaziju u kojoj autor u tematski fokus stavlja kršćanstvo i marksizam, pritom ostavljajući otvorenim pitanje vjeruje li osobno u nešto od toga, ili pak u oboje.

»Kralj Edip« je uspješna adaptacija znamenite Sofoklove tragedije i prvi dio takozvanog »mitskog ciklusa« Pasolinijeva opusa. Napustivši realizam i religijske motive svojih prvih filmova, postupno se okrenuo tematici vezanoj za predklasičnu i klasičnu Grčku, njezinoj književnosti i mitologiji. Kroz opise antičkog i mitskog, uspostavio je odnos s tadašnjom društvenom stvarnošću, kritizirajući građansko društvo i njegovu neljudskost te izvana prikazujući i istražujući buržoasku kulturu.

Kako je u povodu zagrebačke retrospektive podsjetilo Kino Tuškanac, operna diva Maria Callas svoju je jedinu filmsku ulogu ostvarila u Pasolinijevoj fantastičnoj drami »Medeja«, slobodnoj adaptaciji glasovite Euripidove tragedije. Callas je interpretirala Medeju, a iako nije doživio komercijalni uspjeh, film je dočekan pozitivnim kritikama. Satirična drama »Svinjac« temeljena je na Pasolinijevu istoimenom i često izvođenom kazališnom komadu. Riječ je o tematski očekivano provokativnoj, ali i nelagodnoj satiri u kojoj Pasolini žestoko kritizira i snažno napada europsku (neposredno njemačku) srednju klasu sredine 20. stoljeća. Na meti njegove radikalne kritike su malograđansko kapitalističko društvo i neofašističke tendencije u Europi (ne samo) onog vremena

Pustolovna drama »Dekameron« iz 1971. nagrađena je Srebrnim medvjedom u Berlinu, a riječ je o uspjeloj slobodnoj adaptaciji istoimene zbirke novela Giovannija Boccaccia. Pasolini je kroz priče i teme koje se odigravaju u prošlosti želio na metaforičan način kritički progovoriti o tadašnjem (ne samo) talijanskom društvu. Riječ je o prvom segmentu njegove »trilogije života«, filmu koji slavi mladost i uživanje u životu, a sam Pasolini u filmu tumači ulogu ambicioznog slikara freski.

Povijesna drama »Canterburyjske priče« iz 1972. nagrađena je Zlatnim medvjedom u Berlinu, drugi je dio »trilogije života« i adaptacija istoimenog epa srednjovjekovnog pisca Geoffreyja Chaucera kojeg u filmu glumi sam Pasolini. Riječ je o jednom od njegovih najznačajnijih filmova u kojem odlazi u smjeru razuzdanog ekspresionizma, a film se može interpretirati i kao kritika krutih pogleda na seksualnost i seksualnih normi podjednako u Chaucerovo, kao i u Pasolinijevo vrijeme.

Pustolovna fantastična humorna drama »Cvijet tisuću i jedne noći« ovjenčana je Velikom nagradom žirija u Cannesu, a adaptirana je prema pričama iz knjige »Tisuću i jedna noć«. U trećem, najatraktivnijem i estetski najdorađenijem dijelu svoje »trilogije života«, Pasolini se na vrlo zanimljiv način bavi temama izdaje, gubitka i pokajanja, dok je svaka priča obilježena i motivom seksualnosti. Pasolinijev film »Salò ili 120 dana Sodome« smatra se jednim od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Svoj posljednji film Pasolini je smatrao alegorijskim prikazom kapitalizma u kojem su materijalne vrijednosti kao i želje za konzumerističkim uživanjem i stjecanjem profita posve uništile ljudski duhovni život i humanizam, a središnji motivi kojima se film bavi su okrutnost, bezobzirnost i krajnja bešćutnost fašizma, kao i opasnost koju može predstavljati posjedovanje neograničene moći.

Smatra se da su u Pasolinijevom filmskom opusu najuvjerljiviji prikazi suvremenog života u kojima iznosi svoja društvena i politička gledišta na metaforičan ili izravan način (»Teorema« i »Svinjac«). Psihološka drama »Teorema« iz 1968. u vrijeme premijere oštro je polarizirala publiku i kritiku, ali i stekla kultni status. Pasolini u filmu naglasak stavlja na duhovne i vjerske motive, kao i na seksualnost koja je jedan od pokretača radnje. Radi se o prvom njegovom filmu u kojem je radio s profesionalnim glumcima. Često, osobito u svojoj posljednjoj fazi, nailazi na oštre kritike crkve i zabrane cenzure zbog blasfemije te suviše izravnog prikazivanja nasilja i seksa.

Pier Paolo Pasolini pisao je i fenomenološki i semiološki utemeljene tekstove iz područja teorije filma, u kojima govori o filmu kao temeljno realističkome mediju i »jeziku akcije«, ali istodobno i kao komunikaciji zasnovanoj na iracionalnim oniričkim mehanizmima. Osobito značajan za prirodu filmskog medija jest kadar-sekvenca, koji omogućuje da se prizor u svojoj prostorno-vremenskoj cjelovitosti sagleda s jedne točke u prostoru kao subjektivna vizija.

Kako navodi natuknica mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, Pasolinijev je provokativan i kompleksan opus spajao marksizam i kršćansku duhovnost, nostalgiju za pretkapitalističkim vrijednostima ruralnoga svijeta, osudu nedostatka vrijednosti talijanskog građanskoga društva i nasilje društvenih struktura nad pojedincem. Natuknica u Filmskoj enciklopediji zaključuje o Pasoliniju: »Neujednačen i kontroverzan, pun nedosljednosti i sukobljenih tendencija u pokušajima da ‘pomiri’ Krista, Marxa i Freuda, i pored toga jedan je od najzanimljivijih filmskih stvaralaca 60-ih i 70-ih godina.« U jednom intervjuu Pasolini je rekao: »Ma koliko sam se trudio, nikad nisam uspio pupčanom vrpcom povezati sakralno i profano«.