Ostala u Lavovu

RAZGOVOR Anica Djamić: ‘U Ukrajini ne postoji sigurno mjesto, a obim razaranja i broj prognanih nitko nije mogao zamisliti’

Ante Peričić

Privatna arhiva / Reuters

Privatna arhiva / Reuters

Ono što je mene dočekalo, odnosno odlasci u sklonište, detonacije, eksplozije, žurno kretanje ulicama - ništa je prema onome što je dočekalo milijune stanovnika



Ime Anice Djamić ostat će upisano u hrvatskoj povijesti kao ime odvažne, iskusne i empatične žene koja je na čelu Veleposlanstva RH u Ukrajini bila za najgorih dana koju ta zemlja pamti. Jedna je od rijetkih ambasadorica koja je, unatoč ratu, ostala u toj zemlji, a razlog tomu je jednostavan – dokle god u Ukrajini ima hrvatskih građana, do tada će i Djamić biti s njima. Riječ je o iskusnoj, vedroj i smionoj diplomatkinji s kojom smo razgovarali dok se skrivala u lavovskom skloništu.


U Lavov ste stigli 5. ožujka. Koliko ste putovali te kakva je trenutačno situacija, imate li sve potrebno za koliko-toliko normalan život?


– Iz Kijeva smo putovali četiri dana. Tako je moralo biti iz sigurnosnih, ali i praktičnih razloga. Tih se dana, naime, veliki izbjeglički val kretao prema zapadu Ukrajine, te su traženi smjerovi s najmanjom opterećenošću, a kako su istovremeno bili i napadi, tražio se najsigurniji put. Lavov je trenutačno pod zračnim uzbunama, što potvrđuje ono o čemu sam već ranije govorila, a to je da u Ukrajini ne postoji sigurno mjesto. Stanje u Lavovu sada je drukčije nego 5. ožujka. Tada je broj pristiglih prognanika i izbjeglica bio velik, no mnogo je njih već otišlo preko granice, put Poljske i Mađarske i tamo su našli smještaj, odnosno – privremeni smještaj, jer svi oni maštaju o brzom povratku u svoju domovinu. Naše iskustvo, nažalost, govori da to ipak neće biti tako, barem ne za većinu. U Lavovu se sada ne osjeća oskudica i opskrba osnovnim, živežnim namirnicama, higijenskim potrepštinama i lijekovima relativno je uredna. Osjeća se, međutim, da se police nešto sporije pune, a zanimljivo je kako je zabranjena prodaja alkoholnih pića.


Privatna arhiva

Privatna arhiva




 


Maksimalna podrška



Koliko je europskih veleposlanika ostalo u Ukrajini, planirate li uskoro doći u Hrvatsku te s kime najviše komunicirate?


– U Ukrajini je ostalo osmero EU veleposlanika, a među njima je i Hrvatska. Smatramo da je time poslana politička, ali i prijateljska poruka Ukrajini, što domaćini osobito cijene. Zanimljivo je da opcija od samog početka nije bila Zagreb, nego jedna rezervna lokacija ovdje, u Ukrajini. Izmještanjem veleposlanstva u Lavov, to smo i potvrdili, a tu odluku, o izmještanju, svaka zemlja donosi zasebno. Naravno da se konzultiramo i mi veleposlanici međusobno. U obzir se uzima više kriterija, a jedan od njih je i sigurnost. Mi bismo se svi najradije vratili u Kijev i nastavili raditi svoj posao koji će, u novim okolnostima, zasigurno biti drukčiji.


Sve ovo vrijeme pružana je maksimalna podrška našem radu u Ukrajini. U redovnom sam kontaktu s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova koje je moje resorno ministarstvo, s ministrom osobno, s Uredom premijera i premijerom osobno, kao i s Uredom predsjednika. Njihova logistička, a posebno ljudska potpora značajno olakšava rad ovdje, na terenu.


Kako izgleda vaš radni dan u novonastalim uvjetima?


– Svaki radni dan, s time da se radi o sedmodnevnom radnom tjednu, izgleda ponešto drukčije. Ipak, možemo reći da se moj dan, općenito govoreći, sastoji od komuniciranja i angažmana, bilo putem telefona ili sastanaka uživo, pa i poslovnih ručkova. Redovito nas okuplja francuski veleposlanik koji je također ovdje, a čija zemlja predsjeda Vijećem EU-a. Tu razmjenjujemo informacije i sastajemo se s dužnosnicima koji su, privremeno, u Lavovu. Za sada smo ovdje s minimalnim brojem ljudi koji odrađuju poslove u vezi s repatrijacijom hrvatskih građana, kao i usmjeravanjem potreba humanitarne pomoći. Treba naglasiti da nam u tome pomažu i stožeri uspostavljeni u Zagrebu u kojima je angažiran veći broj ljudi i bez kojih, ovaj često puta zahtjevan posao ne bi mogao biti odrađen na zadovoljavajući način.


Velik broj vaših sadašnjih i bivših nadređenih okarakterizirali su vas kao vrsnu analitičarku. Što predviđate, kako će i kada ratni sukob završiti?


– Teško je predvidjeti što će se zaista dogoditi i kada i kako će ovaj rat završiti. Postoji više scenarija o kojima čitamo i u medijima i gotovo svaki je izvjestan, ovisno o potezima koji će biti povučeni. Jasno je da svatko želi da napadi prestanu odmah, posebno Ukrajinci, bilo da su još u svojim gradovima i mjestima, bilo da su prognani i izbjegli. Svi, ali baš svi s kojima sam razgovarala žele da napadi prestanu kako bi se odmah mogli vratiti svojim kućama, makar morali početi živjeti ispočetka. Divno je što u ljudima postoji nada, jer ona daje snagu da se prežive i ova, nepojmljivo teška vremena. U stvarnosti, a o tome svjedoči i naše iskustvo, bit će potrebne godine da se život normalizira. Na koncu – duševne rane ipak najteže zacjeljuju!


Privatna arhiva

Privatna arhiva



Jeste li, i u najluđoj pomisli, očekivali da će do ovoga doći?


– Vidljivo je da su tek rijetki, na temelju podataka službi koje i jesu »u službi«, mogli predvidjeti ovakav razvoj događaja. Oni su, uostalom, i prvi izmjestili svoja veleposlanstva. Ali obim razaranja, broj prognanih i izbjeglih sigurno nitko nije mogao niti zamisliti. Ono što je mene dočekalo, odnosno odlasci u sklonište, detonacije, eksplozije, žurno kretanje ulicama – ništa je prema onome što je dočekalo milijune stanovnika ove zemlje! Suosjećam s njihovom patnjom u kojoj se miješaju tuga za izgubljenim domom, djetinjstvom, obitelji. U njih se uvukla zebnja od onog što nosi sutra, ali prepoznatljiva je nada i želja da opet sve bude kao nekada. Poštujući iskreno njihovu bol, ostavljam vremenu da sami razumiju u kojoj su mjeri njihova očekivanja ispunjena.


 


Diplomacija je poziv


Koliko je sklonište udaljeno od mjesta na kojem živite?


– Čim se oglase uzbune idemo u skloništa. Ako se zateknemo u gradu, tražimo najbliže sklonište. To su obično podrumi zgrada ili obični pothodnici koji često nisu dovoljno veliki za broj ljudi koji se ondje zatekne. Ukoliko ste se zatekli u dućanu ili kafiću, morate odmah napustiti ta mjesta i otići u sklonište. Smještaj, u kojem jesam, također ima sklonište, tako da u svako doba dana, a sada sve češće i noću, silazimo u njega. Naravno da ima onih koji to zanemaruju, ali ja smatram, pogotovo s iskustvom našeg proživljenog rata, da se treba ponašati odgovorno i smanjiti rizik koliko god je to moguće.


Što vas je motiviralo da ostanete u Ukrajini?


– Ne bih mogla dati odgovor na ovo pitanje bez da spomenem moju spoznaju da je diplomacija – poziv! A to znači da taj posao ne odrađujete, već ga živite. Tako vam i u ovim, izvanrednim situacijama postane jasno što vam je činiti. Niti u jednom trenutku Zagreb za mene nije bio opcija. Uvijek Ukrajina! Jer moj se mandat izvršava ovdje. Tu sam zbog bilateralnih odnosa, ali u ovim izvanrednim okolnostima prioriteti se mijenjaju i u prvi plan je došla evakuacija hrvatskih građana. Iako smo već ranije upozoravali da treba napustiti zemlju, dio njih je ostao, a mi smo tu da im pomognemo da sigurno napuste zemlju. Zato sam i ostala u Kijevu dokle god su to sigurnosni uvjeti dozvoljavali, a i ovdje, u Lavovu, željela bih biti dokle god ima hrvatskih građana. No, istina je da će sigurnosna situacija uvijek biti jedan od odlučujućih elemenata. Svim veleposlanicima cilj je što prije vratiti se u Kijev, kako sam već navela, no konačan povratak možda i nije tako blizu.