Romanom »Dobro mjesto za umiranje« hrvatska književnica Lada Vukić potvrdila je kako oduševljenje njezinim debitantskim istupom, sjajnim romanom »Specijalna potreba« objavljenim 2016. godine (prošle je godine preveden na engleski jezik), nije bilo slučajno.

Očigledno je riječ o nadarenoj književnici koja je u potpunosti izbjegla zamku tzv. »drugog romana«, odmaknula se od uspješno obrađene teme o životu hendikepiranog dječaka te, usprkos tematskom iskoraku, iznova uspjela zaintrigirati čitatelje.

Ovog je puta u središtu njezine pažnje život na jednom jadranskom otoku uhvaćen u zimsko doba, dakle u vrijeme kad nema turista i sve je, barem na prvi pogled, mrtvo i usporeno.

No, ispod te prividne mirnoće, život »vrije« punom snagom, a autorica nam iz epizode u epizodu otkriva nove istine o likovima stvarajući razgranatu i moćnu priču koja vrhunac dobiva u tragičnom završetku glavne junakinje. Zašto se okrenula toj temi, pitamo je na početku razgovora.

Otok zimi

– Već duže vrijeme sam, odmah nakon što mi je 2016. godine izašao prvi roman, bila zaokupljena našim prelijepim ali većinom napuštenim otocima, njihovom izoliranošću kao i nedovoljnom brigom ljudi s vrha vlasti da porade na njihovom oživljavanju, da na bilo koji način omoguće ugodniju i ljepšu egzistenciju ljudima koji tamo trajno borave.

Tužno je što tek ljeti otoci dožive nešto kao imitaciju života. Ja uvijek govorim, ako želiš doživjeti otok, otiđi tamo zimi. Trebaš doživjeti kako izgleda kad te more dobro valja.

A bura i jugo propušu do kostiju. I kad se konačno dohvatiš kopna, a ono ti pod nogama tone i propinje se, sve što ćete na otoku dočekati jest njegova surova ljepota, zatvorene škure i ključevi skriveni pod pitarima.

Smjestiti radnju na otok uvijek je zanimljivo, ali može biti i otežavajuća okolnost za autora. Jesu li vam otočni okviri poznati?

– To što je nešto otežavajuće, za autora može biti izazov za pisanje. I ne znači da od toga trebamo odustati. Iako nisam žena s otoka, i tamo odlazim tek povremeno (i zimi i ljeti), imam dosta prijatelja bodula kao i kolege s posla, pa recimo da znam s čim se ti ljudi svakodnevno bore.

Dok recimo ljudima koji su podrijetlom s još udaljenijih, pučinskih otoka, život na tim izoliranim postajama čini se kao nemogućom misijom; ili nema veza s kopnom, ili ima ali su rijetke, ili ne valjaju vremenski uvjeti pa ne možeš ni naprijed ni nazad, ili je nešto drugo u pitanju, neki novi ili…

Film i književnost

U romanu je veza s filmom očita. Ne samo zbog filmičnosti radnje, već i stoga što se na otoku za vrijeme zbivanja koja su opisana snima i film. Što ste željeli tim uočljivim spojem filma i književnosti?

– Moram priznati da početno roman tako nisam zamislila. U prvotnoj verziji nije bilo nikakvog filma. No kako sam s pisanjem zapela, odnosno nisam bila zadovoljna s tekstom, u smislu da mi je nekako bio previše sumoran, jednoličan, tek sam tada uočila da me pisanje o otocima zimi baca u zamku iz koje ću se morati izvući ili ću skupa s tekstom potonuti.

Pa sam tako stala razmišljati kako da oplemenim fabulu s kojom ću zaintrigirati čitatelje i zadržati njihovu pažnju. I tada mi je, nemam više pojma kako, palo na pamet rješenje da ubacim u tekst filmsku ekipu.

To je značilo da sam se opet morala vratiti na početak i u svakoj, baš svakoj priči morala nadograditi odlomak s glavnim junacima, a koji se ticao filmskih kadrova i glumaca. Dakle, to je bilo ono što bi se reklo – raditi dupli posao.

Tako su se likovi i njihove priče u romanu još više razvile, umnogostručile. Na kraju, kad sam prestala sve konce držati u glavi, uzela sam hamer papir, i napravila tablicu sa svim likovima i dijelovima koji se odnose na film.

Nakon toga sam lako uočila koji su likovi ostali uskraćeni za životni prostor u tekstu, a kojima sam se bavila i više nego što sam trebala.

Kada sam u tome na kraju uspjela, shvatila sam da mi ubacivanje filmskih kadrova u romanu te njihovo ispreplitanje s životima običnih ljudi, otočana, pomaže da još bolje oslikam ne samo otoke, već i našu hrvatsku stvarnost. Dapače, to ispreplitanje je negdje toliko izmiješano da negdje više ne znate što je fikcija, što film, a što stvarnost. Ako stvarnost u romanu uopće postoji…

Pretvaranje romana u film

Postoji li mogućnost pretvaranja vaše knjige u film ili TV-seriju? Domaći se režiseri, na svu sreću, sve više okreću knjigama domaćih autora (Perišić, Hedl…). Ima li interesa i za vaš roman?

– Kao autorica vidim veliku mogućnost za pretvaranjem romana u film, seriju ili čak, a zašto ne i dramu. Možda griješim, ali mislim da tu ima potencijala za drugi medij.

Ne bih se željela ni s kim uspoređivati, a najmanje s našim velikim domaćim piscima, ali evo, imam ogromnu želju da roman dođe do određenih ljudi, ljudi koji se bave filmom i režijom da mi kažu jesam li bila u pravu ili ne. Ako i nisam, sve u redu, knjiga je i dalje tu, idemo dalje…

Iako je otok, sam po sebi, zatvorena sredina, uspjeli ste kroz raznolika zbivanja dati sliku suvremenog društva cijele Hrvatske. Je li pri tome bilo i određenih istraživanja pojedinih tema, ili je u prvom planu bila mašta, odnosno dobra priča koja dotiče različite teme?

– Uvijek je na prvu sve stvar mašte. Makar je kod mene tako. Najprije nešto zamisliš, izmaštaš, razviješ fabulu, u nju ubaciš likove, no čim zapneš, a zapet ćeš (pogotovo ako je u pitanju tema o kojoj ne znaš dovoljno), dolazi na red istraživački rad.

Moram reći da je meni osobno taj dio posla najdraži. Možda neke stvari nikada nećete iskoristiti za knjigu koju pišete, ali pri tome je neprocjenjiva količina znanja koju ćete upiti o stvarima o kojima prije niste imali pojma.

Tako sam i ja za potrebe ovog romana izvrnula sve što mi je bilo dostupno a vezano je za otoke i depopulaciju stanovništva, uzroke migracija, raseljavanja, pojave određenih bolesti kod ljudi koji generacijama sklapaju brakove među rođacima.

Nadalje, tu su bili i svi moji dragi prijatelji, boduli, koji su mi pomagali pri svim mojim nejasnoćama. Da sad ne nabrajam koje muke mi je zadala filmska terminologija i istraživanje na tom polju. A ja, niti sam ikada bila na setu, niti sam upoznala ijednog režisera, niti sam znala kako funkcionira filmski svijet iza kamera.

(Ne)živjeti od književnosti

Likovi su životni i dojmljivi, priča zanimljiva i višeslojna, a posebno je interesantan postupak »sakrivanja« imena likova i njihovih međusobnih odnosa. Praktično od čitatelja tražite da se potrudi i sam otkrije tko je tko i tko je kome što. Nije li vas bilo strah da ćete time iznervirati čitatelje?

– Taj strah o kojem govorite uhvatio me na samom kraju romana. Ali je onda već bilo gotovo jer, shvatila sam; ili sam s ovom pričom ovakvom uspjela ili nisam. U početku nisam ni bila svjesna tog mogućeg problema.

Ja sam samo pisala, onako kako sam mislila da je najbolje jer meni je, naravno, sve bilo savršeno jasno. Negdje pri završnici počela se javljati ta dilema. Ali ruku na srce, čitanje ovog romana ne predstavlja nekakav poseban intelektualni napor, rekla bih samo da traži pozornog čitatelja.

Jer doista treba malo povezivati likove i njihove postupke iz priče u priču. Ali opet, nadam se da je roman dovoljno zanimljiv i da će potraga za »otkrivanjem« tih enigmi tko je tko ili što u romanu, donijeti više zadovoljnih negoli iznerviranih čitatelja.

Koliko mi je poznato, ne živite od književnosti, već od »normalnog« posla. Što vam u takvim uvjetima znači književnost i biste li radije bili samo posvećeni književnosti?

– Naravno da bih najradije bila samo posvećena književnosti. Njuškala knjige i osluškivala šum tipkovnice dok se stvara novi tekst. Koji pisac to ne bi želio? Da cijeli dan imaš zabodene oči i um u svoj ili tuđi tekst?

Da se pasionirano baviš samo pisanjem. Ali… da me netko ne bi krivo shvatio, nisam sigurna je li to ujedno i najbolji put za stvaranje. Bi li te taj benefit, da se cijelog dana baviš poslom koji obožavaš, učinio boljim piscem?

Ili nekad pisac mora krvariti nad poslovima kojih se gnuša, da bi iz tih osobnih gnušanja izašao dobar tekst? To su teme o kojima bi se dalo raspravljati. Ja, recimo, volim Bukowskog.

I njegovu prozu i poeziju, ali čovjek je cijelog života radio degradirajuće poslove, i nekako sam uvjerena da je njega bilo moguće nekako smjestiti u povoljniji okoliš, da je bio više sretan u privatnom životu, da možda nikada za njega ne bi ni čuli. Čini se da nekada iz osobne muke pisca iziđu najbolji tekstovi.

Profesor Aralica

U srednjoj školi profesor vam je bio čuveni hrvatski književnik Ivan Aralica. Je li vas i to motiviralo na bavljenje književnošću?

– Ne samo što mi je bio profesor, već mi je bio i razrednik. Ali kad imaš 16-17 godina, tko zapravo želi biti književnik? Ta izjava zvuči gotovo luzerski u tinejdžerskim godinama. U redu, možda netko i želi, ja nisam željela.

Moje želje nisu imale veze s pisanjem. Trebala sam biti glazbenica. Išla sam u glazbenu školu. Svirala sam klavir. I onda mi se u tom periodu životni put izvrnuo. Nisam postala to što sam željela. I zato što nisam, činilo mi se da je svijet za mene stao.

Prestalo me zanimati bilo što drugo. Iz današnje perspektive mogu samo reći da je šteta što me nitko nije usmjerio u pravcu književnosti. Sigurna sam da bi mi svijet u kojem se danas nalazim bio, neću reći bolji, ali daleko drukčiji. I eto, ako je Bukowski mogao biti poštar, mogu i ja valjda izdržati posao računovođe.

Radite li trenutačno na nečemu novom?

– Uh, rado bih vam rekla da radim punom parom, da se bavim istraživanjem za potrebe novog romana, no trenutačno osim ideje i nekoliko kartica teksta, nemam ničega na vidiku.

O autorici

Lada Vukić rođena je u Zadru 1962. godine. Radi u Financijskoj agenciji Zadar na poslovima računovodstva. Završila je Gimnaziju »Juraj Baraković« i srednju Glazbenu školu »Blagoje Bersa«. Za svoje kratke priče osvojila je više nagrada, između ostalih Ulaznica 2011., Pričigin 2012., PitchWise 2012.

Ušla je i u uži izbor Večernjakove književne nagrade 2013. Priče su joj objavljene u više časopisa i na portalima Kritična masa, Književnost uživo te u zbornicima Gradske knjižnice Samobor, Sušičke kronike i Pod krovom stare knjižnice.

Povremeno piše i bajke za djecu, od kojih joj je jedna dramatizirana i čitana na Hrvatskom radiju u emisiji »Priče za laku noć«. Godine 2016. primila je nagradu V.B.Z.-a za roman »Specijalna potreba« koji je 2021. preveden na engleski.