Prije desetak dana (18. ožujka 2022.) na zagrebačkom Mirogoju sahranjen je Igor Mandić (preminuo 13. ožujka 2022.), intelektualna gromada i najbritkije novinarsko i spisateljsko pero (post)jugoslavenske književne, pa i cijele kulturne scene.

Iako je prezirao i grozio se institucionaliziranih političkih i akademskih elita (jednako kao što su i one zazirale od njega), a samoga je sebe, u prepoznatljivom stilu »ptice rugalice«, ironično nazivao »intelektualcem opće prakse«, on je bio istinski aristokrat duha, jer se nikada nije samodopadno uznosio i prenemagao do granice kiča ispraznom estetikom umjetnosti, nije paradirao kritičkim prosudbama kulture, napose književnosti, već se lavovski hrabro, odlučno i beskompromisno, krležijanski, (ne)vremenu usprkos, »uz minimum kompromisa i maksimum kontroverzi« borio za (re)valorizaciju i (re)afirmaciju istinskih kulturoloških fenomena, uvijek, genijalnim instinktom uočavajući ono novo i vrijedno.

Antologijska ostvarenja

Ponikao je i pripadao hrvatskoj kulturi (rođen u Šibeniku 20. studenoga 1939., klasičnu gimnaziju je pohađao u Splitu, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost); jednako tako mu je pripadala svekolika jugoslavenska i europska kultura (govorio je francuski, talijanski i engleski) o kojima je pisao sa zapanjujućim poznavanjem i erudicijom, a o tome svjedoči više od trideset napisanih knjiga, od kojih je gotovo svaka svojim provokativnim sadržajem pobudila velik interes, prije svega kulturne, ali i šire društvene javnosti.

A sve su one svojevrsna legitimacija njegove besmrtnosti; znam da bi mi se na ovu laudu Igor u stilu »nježnog barbara« (sintagma Bohumila Hrabala koja možda najpreciznije definira lik i djelo Igora Mandića) posprdno narugao, ali tko je izuzev njega na ovim prostorima desetljećima tako posvećeno i dinamično pratio i analizirao »mitologiju naše svakodnevice«, ispisivao svoje »kvadrature kruga«, posebice književnih i teorijsko-kulturoloških fenomena, a od kojih su brojni upravo zahvaljujući njemu prvi put uopće i došli u fokus naše javnosti.

Od silnih knjiga, književnih i glazbenih kritika (nije nevažno napomenuti da je pohađao glazbenu školu i svirao violinu), feljtona, kolumni, eseja, polemika, četiri autobiografske knjige i popularne »Bračne kuhinje« (koju je napisao zajedno sa suprugom Slavicom 1989.), a od kojih je velika većina i nastala svakodnevnim ispisivanjem članaka u brojnim hrvatskim i jugoslavenskim tiskovinama, nekoliko ih sigurno spada u antologijska ostvarenja hrvatske književnosti. Ili, kako je to dobro primijetio kolumnist Goran Gerovac, »svaka bi ih ozbiljna nacija uvrstila u zaštićeno hrvatsko dobro«.

Zbogom, dragi Krleža

Ako govorim osobno, najdublji su utisak ostavile knjige: »Mysterium televisionis« (1972.), »Gola masa« (1973.), »Nježno srce« (1975.), »Policajci duha« (1979.), »Arsen« (1983.), »Književnost i medijska kultura« (1984.), »Književno (st)ratište«(1998.), »Prijamov problem« (1999.), »Slobodno lajanje/ Zauzeto Hrvat« (2011.), a posebice četiri autobiografske knjige (»Sebi pod kožu«, 2006., »U zadnji čas«, 2009., »Oklop od papira«, 2014. i »Predsmrtni dnevnik«, 2017.) i svakako neizostavna, po mnogo čemu kapitalna studija »Zbogom, dragi Krleža« (1988.).

Krleža je Mandiću bio trajna inspiracija, a knjiga »Zbogom, dragi Krleža« bila je »polemika s ocvalim komunističkim režimom i treba je gledati kroz tu prizmu – jedan veliki pisac bio je zloupotrijebljen od moje malenkosti kako bi se pokazale loše konzekvencije sustava u kojem je i on dijelom sudjelovao, ali za koji, dakako, kao pisac nije kriv«.

Uostalom, i sam je Krleža tražio da budući pisci »o nama kao takvim trebaju pisati mrko, okrutno, neumoljivo, kao što se piše na zelenom stolu tribunala«. Mandić je na to ironično replicirao:

»Jasna stvar, sam Krleža to nije volio doživjeti i čuti. Prvo veliko razočaranje jer je netko o njemu počeo pisati mrko, okrutno i neumoljivo doživio je kada je Stanko Lasić objavio »Sukob na književnoj ljevici«…

Kao što sam već rekao, preko Krležina opusa i tadašnjih filokrležijanaca, koji su svi bili lažni, obračunavao sam se de facto sa sistemom. Zato je moja knjižica ustvari prokrležijanska«.

I uistinu, Mandić se Krležinu djelu stalno vraćao, jer ono je izdržalo test vremena i nadživjelo svoju epohu. Stoga ne čudi da Mandić gromoglasno detronizirajući Krležu, jednako tako mu se i gromoglasno vraćao.

Taj povratak krležijanstvu, iz kojega zapravo nikada stvarno nije ni otišao, obrazložio je riječima: »U Krležinim je knjigama pritajeni TNT i tko god ga pokuša aktivirati u opasnosti je da raznese i društvo i sebe samoga.

Jer od onog trulog tuđmanoidnog sustava koji je počeo 90-ih godina, sve je dolazilo u koliziju s krležijanstvom do danas. Odnosno sve što loše kažemo o tom društvu opravdava krležijanstvo. I to je kontradiktorno kao i sam Krleža, a on je toliko golem da mora biti kontradiktoran.

On je desetljećima nakon 2. svjetskog rata balansirao od onih prvih istina koje je rekao u Hrvatskoj književnoj laži, najjačem pamfletu ikada objavljenom u Hrvata, na žici rastegnutoj preko ponora vremena do šahovskih partija na Brijunima. Ta njegova kontradiktornost za mene je razumljiva ali danas neostvariva, možda čak ni poželjna«.

Najbolji pisac negativnih kritika

U svom kritičarsko-književnom pismu Mandić je znao biti (čak) pretjerano oštar, pa i nemilosrdan, posebice u žaru polemike, a tu je svojom elokvencijom, inteligencijom i znanjem bio nenadmašan (uz A.G. Matoša i M. Krležu ovi naši prostori nisu imali boljeg reprezenta contra dogmaticos); šibao je po primitivizmu, malograđanštini, prosječnosti i banalnosti(ma), posebice nacionalističkim, ideološkim i klerikalnim isključivostima; ne libeći se »teških« riječi, ali uvijek pošteno, iskreno i bez dlake na jeziku iznosio je vlastito mišljenje.

Tražio je za sebe i oponente »slobodu lajanja«, jer polemika je za njega bila »pogled na svijet« (Zdravko Zima); osobno pamtim one s Predragom Matvejevićem i Stankom Lasićem. Sva trojica su bila »liječenim, a nikada do kraja izliječenim krležijancima«; pokušavajući kritički demistificirati »dragog Krležu«, svojim su mu knjigama podigli spomenik trajniji od svakog granita ili mramora.

A polemika s Lasićem bila je utoliko značajnija, jer mu je Mandić utemeljeno dokazivao, kada to u RH nimalo nije bilo popularno: »zašto mu srpska književnost ne može biti isto što i bugarska«; jer hrvatska i srpska kultura su posljednjih stotinjak godina toliko isprepletene da ih je nemoguće apsolvirati izvan zajedničkog konteksta.

Polemika s Lasićem potaknula je širu književnu raspravu i u RH i u Srbiji (gdje Mandića i do danas visoko uvažavaju), iako prema riječima Velimira Viskovića, »najbolji pisac negativnih kritika«, ni u Beogradu nikoga nije ostavljao ravnodušnim i brojni su nezadovoljnici rogoborili protiv njegovih »pisanija«.

Na indeksu nepodobnih

Nikada se nije odricao svojih stavova, uostalom, kao ni zabluda, a jednako tako ni beogradskih prijatelja (čak ni Mome Kapora kada je počeo bluditi stazama i bogazama ratnohuškačke demagogije), pa ni u najgorim »vunenim vremenima« nacionalističkog divljanja i krvavog raspada Jugoslavije, kada je zarad svog intelektualnog poštenja i moralne dosljednosti u Hrvatskoj »plaćao visoku cijenu« i bivao etiketiran izdajnikom »roda svog«.

Jednako tako, pokušao je hrvatskoj javnosti razložiti zašto je slučaj »srpskog oca nacije« Dobrice Ćosića politički i književno složen, naglašavajući da se radi o »piscu epskog zamaha« koji je svojim sabranim djelima ispisao »golemu integralnu sagu svog života«.

A na prigovore da se radi(lo) o predstavniku velikosrpske elite koja je pripremala teren za rat, Mandić je odgovarao: »Ako mi netko u sedam objavljenih knjiga memoarskih zapisa Dobrice Ćosića pokaže makar i jednu riječ koja je šovinistička, koja predstavlja govor mržnje, neka me za jaja objese na Jelačić placu«.

Kada je u Hrvatskoj bio objavljen »Leksikon stranih pisaca« (Školska knjiga, Zagreb, 2001.), Mandić ga je u razgovoru za jednu srpsku tjednu tiskovinu, kao jedan od rijetkih u nas osudio: »Opisujući naše susedstvo kao inostranstvo, taj leksikon je pokazao da smo se ušančili i ulogorili u jednu malu garsonjeru. U takvom ograđivanju prepoznao sam najgori malograđanski, egomanski strah od odmeravanja prema susedima.

Od jednom je hrvatska književnost postala okružena sitnim literaturama, tu pre svega mislim na Srbiju, jer ostale literature, slovenska ili makedonska nama uopšte nisu bitne. Taj prikaz srpske književnosti je sramotno nizak jer su izbačeni mnogi svetski poznati srpski pisci, valjda zato da bi se posredno pokazalo da je hrvatska književnost veća. To je sramota hrvatskog intelektualizma«.

Nije pristajao na ucjene Tuđmanovih kulturtregera i policajaca duha (jednako kao i ranije onih komunističkih) i svim je šovinističkim ništarijama poručivao kako je »nacionalizam posljednje pribježište hulja«, a Hrvatsku je nazvao »propalim projektom nacionalističke elite«.

Nije to bio nikakav žal za Jugoslavijom (iako ju je držao jedinim povijesno smislenim, ali nažalost kontaminiranim projektom »naših naroda i narodnosti«), u kojoj ga je režim proglasio »antisocijalističkim i antisamoupravnim elementom«, građanskim dekadentom, »maspokovcom« (u Šuvarovoj »Bijeloj knjizi« iz 1984. zauzeo je počasno mjesto) i nagrdio sličnim (dis)kvalifikacijama, tako da se preko desetak godina nalazio na indeksu nepodobnih; već je to bio žal za jedinstvenim civilizacijskim prostorom u kojem su južnoslavenski narodi međusobnim prožimanjem u punoj mjeri (p)ostvarivali svoju kulturnu i duhovnu emancipaciju.

Maska harlekina

U razgovoru za beogradske Večernje novosti (2013.), kada je najavio izlazak trećeg toma nehotične autobiografije »Oklop od papira«, rekao je: »Autobiografski saldakonti (kako je podnaslovljeno spomenuto djelo) zapravo su amplituda tekstova koji su me odredili i razgraničili, jer su me oduvijek smatrali velikim Srbinom pa sam napravio izbor tekstova koji nisu bili u mojim ranijim knjigama…

Recimo, masu tekstova iz »Duge«, iz kasnih osamdesetih godina koji nisu bili toliko poznati u Hrvatskoj…a bili su moja tribina za obračunavanje s onim što nisam mogao reći u Hrvatskoj«. Kako bi i zorno dokazao da se u svojim knjigama želi posvema, ne samo duhovno razgolititi (ne može se poreći njegova strasna potreba za »svjesnim« egzibicionizmom), na kraju spomenute knjige objavio je fotografiju na kojoj je posve nag kao ilustraciju za esej o nudizmu. A na pitanje zašto je to uradio, nije li to ipak pretjerano, u svom je samoironijskom stilu odgovorio: »Smokvin list mora pasti jer je i sve drugo palo«.

Igor je uz književne kritike i »kultureme« pisao »o svemu i još mnogo čemu« i to uvijek među prvima, kada su se ti fenomeni u nas tek »pomaljali«: masovnim medijima, erotici, šundu, novim glazbenim izričajima (od Bacha do Cagea, a antologijske je tekstove posvetio poeziji i šansonama Arsena Dedića), gastronomiji i kulinarstvu, a feministkinje je namjerno izazivao, ali ne da bi ih vrijeđao; upravo suprotno, ženama se divio i duboko ih uvažavao, već konfrontirajući se s njihovim stavovima, neizravno je afirmirao njihove ideje.

Logika je uvijek bila jasna i efikasna: ako želiš da te čuju, (is)provociraj spektakl, izazovi skandal i »naša stvar« (p)ostaje predmet javnog interesa. Mandić je naprosto bio institucija, sam je odrađivao ono što inače u svijetu rade čitavi sveučilišni zavodi, bio je arbitar naše javne i kulturne scene; znao je iritirati, često sarkastičan, pa i ciničan do boli, ponašao se kao prznica, ali u svemu tome bilo je neodoljivog šarma, duhovitosti i neke magnetske privlačnosti.

Nenadmašan kozer, televizičan, gdje god se pojavio izazivao je pozornost, dok su ga jedni obožavali, drugi su ga prezirali, ali i bojali se njegovih ubojitih kritika. Često je na sebe namjerno navlačio masku harlekina kako bi što slobodnije i bezobzirnije ukazao na problem koji je svojim oštrim perom secirao do kraja.

Naglašavao je kako želi biti čitan, odnosno da je »skromnost vrlina budala«, dodajući »ne želim da me vole, već da me uvažavaju«. Ali dalmatinski »dišpet« koji je javno s ponosom nosio zapravo je bio kostim u kojem se u privatnom životu (s)krio jedan iznimno pristojan, čak nježan čovjek.

Iskreno je uživao nervirati i dovoditi do bjesnila umišljene veličine, neznalice i arogantne oponente, ali svaka njegova kritika bila je produkt utemeljenog i duboko promišljenog osobnog stava.

I sam je bio žestoko napadan i kritiziran; recimo splitski Feral Tribune, tjednik koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom novodobnom novinarstvu, ali i kulturi u cjelini, znao je dobrano oplesti po Mandiću, ali on se nije (na)ljutio, jer s njima je, po osobnom priznanju, dijelio mnogo toga zajedničkog.

Kultura bez polemike je mrtva

Čovjek na kojega bi bile ponosne i daleko veće kulture bez sumnje bi dospio i do Akademije, ali u nas bi to bio nezamisliv eksces; prvo komunisti, a zatim i nacionalisti su ga »skrajnuli« na marginu, ali njegov je umni glas u oba sustava bio prejak, a da bi ga se moglo samo tako ušutkati.

Utoliko su njegovi tekstovi napisani i prije pedesetak godina živi i aktualni i mnogi bi od njih trebali »postati obveznom lektirom« (kolumnist Branimir Pofuk), a to se posebice odnosi na polemike, čemu je uostalom i posvećeno »Nježno srce«, knjiga u kojoj je između ostalog upozorio: »Propast polemike jest znak da nešto ne štima u pojedinoj sredini, potvrda da su snage konzervacije, puritanizma, bigotnosti i birokracije prevladale spontano i slobodno bujanje duha negacije. Kultura bez polemike je mrtva«. A mi upravo danas to živimo; kao da je s Mandićem u nas umrla i kritika i polemika.

Bez obzira na svekoliku galamu koju je dizao gdje god se pojavio, bio je osamljenik koji je svoj integritet nepripadništva (o)branio polemikom, jedinim, ali razornim oružjem kojim je maestralno (o)vladao. Mandić nije krio da je hedonist, ali svakom uživanju u »iću i piću«, ne zaboravimo i dobru cigaru, pretpostavljao je »uživanje u tekstu« i tu nije znao, niti pristajao na kompromise. Od prve (»Uz dlaku«, 1970.) do posljednje (»Predsmrtni dnevnik«, 2017.) knjige, branio je vlastitu moralnu i intelektualnu neovisnost i to je činio na neumoljiv i neponovljiv način.

A što drugo i očekivati od takve, u svakom pogledu iznimne osobe iznad i izvan svih standarda i formata, ličnosti renesansnih osobina koja se i u velikim narodima, puno bogatije duhovne i kulturne tradicije od naše, rijetko rađa.

Možda konačno sada, kada je već kasno, shvatimo koga smo to zapravo imali, a koga smo se tako (o)lako odricali i (iz)gubili. A Igor Mandić je samog sebe izgubio 2004. kada je izgubio kćer jedinicu Adu.

»Tragedija s Adom me je dotukla«, naglašavao je Mandić, a kako bi sačuvao uspomenu na nju (književna komparatistica koja je u Baselu pripremala doktorat o književnosti u egzilu), sakupio je njezine tekstove tiskane u Arkzinu (1996. – 1998.) i objavio u knjizi »Pisma iz Heidelberga«.

Za života, nagrade i priznanja su u velikom luku zaobilazile Igora Mandića; tek 2006. HND dodijelio mu je nagradu »Otokar Keršovani« za životno djelo, a riječko sveučilište ga je proglasilo počasnim doktorom 2019. godine.

Od kada je 1968. počeo ispisivati svoj »Notes« (u VUS-u), prvu personaliziranu kolumnu na ovim prostorima, Igor je bio i ostao svoj i samosvojan. Bio je čovjek ispred svoga vremena, iako je tvrdoglavo odbijao posjedovati mobitel ili koristiti računalo, ali i to ga je činilo posebnim.

Danas, kada ga više nema među nama, njegov će nam kritički i polemički glas itekako nedostajati. Istina, mnoge je svojim kritikama sablažnjavao, ali čak i oni koji ga nisu podnosili, a takvih nije bilo malo, kupovali su njegove knjige.

Mislim da za Mandića slađe pobjede od toga nije bilo. U svakom slučaju, Igor Mandić će ostati simbolom vrhunskog spisateljskog umijeća; on je živio od pisanja i za pisanje. A pisao je praktički do pred samu smrt, dan prije nego što je umro, u subotnjem Jutarnjem listu objavio je svoju posljednju književnu kritiku u redovitoj rubrici (»Zub vremena«) u kojoj je angažirano pratio novu hrvatsku književnu produkciju.