Grupa Pips, Chips & Videoclips nastupit će u subotu 26. ožujka u riječkom Pogonu kulture. U godini kada zagrebački bend slavi 30 godišnjicu postojanja te će zasigurno svojim fanovima ponuditi brojne hitove iz svoje dugogodišnje karijere.

Legendarni Pipsi sa svojim frontmenom Dubravkom Ivanišem – Ripperom bend su kojima popularnost nije pala, bez obzira što je od posljednjeg albuma prošlo devet godina. No, nije isključeno da uskoro Ripper i društvo na najbolji mogući način iznenade sve svoje obožavatelje, a do tada možete uživati u vječnim hitovima od kojih su neki dobili i svoje vinil izdanje.

Rijeka je prvo mjesto koncerta 2022. Zašto ste izabrali baš Rijeku?

Oprostite, tako je ispalo, ne znam što nam je bilo, trenutak nepažnje. Nemojte nam zamjeriti, sljedeći puta ćemo pripaziti. (smijeh)

Što obožavatelji mogu očekivati od koncerta?

Puno trke, taktičkog nadmudrivanja, pravu prvenstvenu utakmicu. Tko zna, ako sve ne riješimo u regularnom tijeku, vježbali smo ovaj tjedan i penale.

Je li povod koncertu 30 godina benda ili nešto drugo?

To s godišnjicama je sjajna stvar. Mislim, zašto uopće svirati ako nije godišnjica, ako nemaš nešto jako za PR onda si sumnjiv. (smijeh) Ovo je prostor gdje je mjuza isključivo vezana za estetiku svadbi i sprovoda, i hvala bogu uvijek se nešto za proslavit nađe, tako ćemo ovaj puta obilježiti godišnjicu braka ministra graditeljstva i obnove.

Spremate li novi album povodom ovako velike obljetnice?

Ja da, za bend ne znam. Oni su prilično čudni.

Što se promijenilo u Pipsima od Dernjave i 1995. do danas? Kako Vi vidite sebe i bend nekad i sad?

Prije sam bio mlada, a sad sam stara budala. Mada je to oksimoron jer budalaštine ne stare.

Privlačite li nove fanove sada u vremenu koje je posve drugačije od onog prije 30 godina, a jednako tako i mladi su posve drugačiji ili je većina obožavatelja oni koji su odrasli s Vama od početaka do danas?

Prije par mjeseci izlazeći iz trama u Frankopanskoj nabasah, bolje rečeno ona je nabasala na mene, na nepoznati mi djevojčurak, tako, šesnaest joj je godina, u prolazu mi se zasmijuljila, kao, hej, pa tebe znam. Ostao sam paf, sretno pješačeći do busa na Britancu, otprilike tri minute hoda, ono, utvarao si da sam uspješan mladi poduzetnik, spajam nebo i zemlju, eto dokaza, voli me i staro i mlado. Inače me na fejsu rikvestaju isključivo bakice.

Biste li nešto promijenili u proteklom razdoblju da možete?

Svakako. Recimo bilo bi mudrije imati kraće ime banda koje normalno stane na B4 plakat. I da ga svak’ ne piše kako mu dođe, malo s razmacima, malo bez, malo sa zarezom, pa onda bez njega. I po mogućnosti da nema znaka za “&” jer je grafički neuklopljiv.

Imate li tremu i danas nakon toliko godina na pozornici?

Nemam. Naime, pogonsko gorivo svake treme je da ćeš u javnom nastupu sve zajebat. Jednostavno kad na stageu po stoti puta zaboraviš riječi nekog songa, random, svaki puta drugi i shvatiš da se baš ništa nije dogodilo, da to nitko nije skužio, pomalo si razočaran, ali nešto se u tebi prelomi, postaneš besraman, bulletproof, nesalomljiv.

Koji Vam su Vam najdraži album i pjesma?

Takve ne postoje, to je protuprirodni blud. Samo amateri su u dječjem emocionalnom odnosu sa svojim pjesmama, pa ih tretiraju ko medeke i lutkice. Pjesme su prevarantice i ubojice, i jedva čekam da ih se riješim, nikada im se ne vraćam.

Napisali ste knjigu “45” o pisanju pjesama, možemo li očekivati drugo poluvrijeme, novih 45 ili?

Niša literature o songwriterstvu itekako je prisutna vani, ali na hrvatskom na tu temu nikada nisam pročitao ni riječ. Općenito me slabo zanimaju biografski i memoarski tekstovi, pa sam se trudio izbjegavati takve momente i u svojoj knjizi. Mada je upravo to uvjerljivo najkomercijalnije; opačine, spermoskoci, opioidi, to je ono što ljude zanima. Ne vjerujem da ću pisati nastavak jer u osnovi riječ je o knjizi pitanja, dao bih konja da ga imam i električni romobil za pitanje. Potezao sam, kumio i molio i više nemam volje. Mi smo ignorantsko društvo, generalno nas ništa ne zanima i iskamčiti dobro pitanje, a dobro je ono na koje ne znaš odgovor i moraš ga potražiti, golem je poduhvat.

Kako ste se odlučili krenuti u spisateljske vode?

Kako to mislite? Pišem od svoje desete. Profesionalni prodavač magle, opsjenar i neznalica, to je moje zanimanje.

Čitate li knjige? Što ste zadnje pročitali?

Čitam samo u tramvaju i po čekaonicama stomatoloških ordinacija, zadnje je bilo Karakaševo “Okretište”. Nedugo sam pronašao aplikaciju za učenje stranog jezika, konačno nešto pametno, sad samo to šibam u tramvaju, ne čitam više ništa. Barem dobijam poene kad riješim test ispravno, aplikacija mi stalno čestita, pitam vas kad je netko za pročitanu knjigu dobio ijedan poen ili mu je netko na tome čestitao?

Planirate li za sve albume vinil izdanja?

Da, za one albume kojima smo (su)vlasnici prava korištenja. Sve drugo je na milost i nemilost njihovih izdavača i nemamo nikakvih ingerencija.

Kakvi su daljnji planovi grupe?

Huh, ukratko, bit će zajebano. I diskografski i koncertno. Ne sjećam se kada smo na treninzima bili bolji nego posljednjih pola godine, ali po intervjuima svašta pričati je jedno, a drugo to prezentirati na utakmicama, znate ono kad se igra za bodove. I lajkove.

Što radite kad ne radite? Odnosno kad niste glazbom zaposleni?

To vrijeme ne postoji. Ovo je specifično zanimanje jer ne radiš zapravo ništa po cijele dane i ne preostaje vremena za nešto drugo, taj nerad totalno te okupira, čak i u snu.

Pokazuje li Vaša kćer želju da krene očevim i majčinim stopama? Želite li za nju glazbenu industriju?

Ne znam, možda. Ne samo za kćer, svima želim da participiraju u industriji, jer mi smo čitav svoj vijek proveli u nekovrsnom šućmuru i karikaturalnoj imitaciji nečega što pretendira biti glazbenom industrijom, ali realno s njom veze nema.