Užasi rata

Putinova agresija na Ukrajinu i bojkot ruske kulture: Pred sudom povijesti i(li) politike

Jaroslav Pecnik

Reuters

Reuters

Do jučer prilično podijeljen EU, pa i čitav Zapad, ujedinili su se i to pokazali brzopoteznim, sveobuhvatnim sankcijama protiv Moskve, bez presedana u novijoj povijesti međunarodnih odnosa.



Putinova agresija na Ukrajinu, užasi rata i ljudske patnje, strahovita razaranja ukrajinskih gradova i brojne nevine, civilne žrtve koje stradavaju pod svakodnevnim žestokim granatiranjem ruskih vojnih postrojbi, razbili su iluziju o sigurnosti i stabilnosti Europe. Do jučer prilično podijeljen EU, pa i čitav Zapad, ujedinili su se i to pokazali brzopoteznim, sveobuhvatnim sankcijama protiv Moskve, bez presedana u novijoj povijesti međunarodnih odnosa. Diljem svijeta, od Madrida do Tokija, milijuni su građana spontano izašli na ulice noseći ukrajinske zastave kako bi jasno iskazali ogorčenje i osudu ovog besprimjernog zločina i Putinovog pokušaja da civilizacijski »ukine« Ukrajinu i Ukrajince, dovodeći u pitanje njezinu/njihovu državnu opstojnost, kao i nacionalni identitet tamošnjih građana, tvrdeći kako je Ukrajina zapravo umjetna boljševička tvorevina i samim time nema pravo na samostalno postojanje. Tome je važno dodati kako od svih europskih zemalja, samo u Srbiji imamo snažne proputinovske demonstracije, i to daleko masovnije negoli one u kojima se u Beogradu pruža potpora Ukrajini.


Kada je Putin početkom vojne invazije na samostalnu i neovisnu državu, članicu UN-a, zaprijetio uporabom nuklearnog oružja u slučaju da Zapad otvoreno, vojno intervenira u korist, kako to ruski diktator voli reći, »neonacističkog režima u Kijevu«, a ustvari legalno i legitimno izabrane vlasti, čak i oni europski lideri poput češkog predsjednika Miloša Zemana koji su blagonaklono gledali na Putina, naglo su promijenili mišljenje i morali su zaključiti kako se svijet zahvaljujući ruskim imperijalnim ambicijama o obnovi SSSR-a našao na korak do »sudnjeg dana«, to jest planetarne katastrofe. Za Zemana će 24. veljače 2022., kada je Rusija napala Ukrajinu, »u povijesti ostati zabilježen tragičnim slovima, poput 1. rujna 1939. kada je Hitlerovim napadom na Poljsku izbio Drugi svjetski rat. Napad na suverenu zemlju treba odlučno osuditi; ruska vojna akcija u Ukrajini ima svoju pozadinu, duboke korijene koje je potrebno analizirati, ali u prvom redu, u njoj treba vidjeti neprihvatljivu agresiju i gaženje međunarodnog prava i sigurnosnog ustroja Europe«.


Zamka rusofobije


Postoje desetljeća u kojima se ništa ili malo toga događa, ali postoje tjedni u kojima se događaju desetljeća, govorio je Lenjin, a mi upravo danas tome svjedočimo; međutim, pritom moramo biti svjesni kako je pogrešno poistovijetiti svekoliki ruski narod s Putinom, njegovom klikom oligarha i tzv. silovika (bivših visokopozicioniranih pripadnika policijskih, tajnih i kontraobavještajnih službi) i njihovim bolesnim ambicijama u pokušaju obnove tzv. ruskog svijeta, a zapravo otimanju tuđeg teritorija: najprije Pridnjestrovlja u Moldaviji, Abhazije i Južne Osetije u Gruziji, potom 2014. Donbasa i Krima, a sada cijele Ukrajine. Putinova Rusija nije Rusija utamničenog oporbenjaka Alekseja Navaljnog kojeg je moskovski režim uvrstio na popis terorista i ekstremista (kao i njegove najbliže suradnike, poput Ljudmile Sobolj, trenutno u egzilu), Ane Politkovskaje, žestoke kritičarke rata u Čečeniji koja je ubijena 2006. godine, niti liberala i vođe demokratske oporbe Borisa Njemcova kojeg su nepoznati počinitelji ubili u blizini Kremlja 2015.




Putinova Rusija nije Rusija prošlogodišnjeg nobelovca Dmitrija Muratova, koji se godinama bori za slobodu govora i demokratizaciju društva; mogli bismo nabrajati u nedogled, ali je važno napomenuti kako treba izbjeći zamku rusofobije u koju demokratski svijet sve više (u)pada.
Sve je prisutnija eskalacija rusofobije prema ruskim umjetnicima i intelektualcima, kulturnim institucijama, sportašima i sportskim klubovima (čak je i ruskim paraolimpijcima zabranjeno sudjelovanje na Zimskim igrama u Pekingu) koja je na djelu, ona može čak biti i razumljiva, ali je duboko nepravedna, jer ogroman broj Rusa ne odobrava Putinovu invaziju na Ukrajinu. Istina, mnogi
šute i plaše se to otvoreno reći, ali zar nije farizejski to im zamjeriti s distance »slobodnog Zapada« kada znamo s kakvim im drastičnim sankcijama diktatorov režim prijeti. Te ljude treba ohrabriti, ali usprkos svemu, velik broj Rusa na ulicama ruskih gradova javno prosvjeduje protiv rata (do sada je uhićeno više od 16.000 građana) i čini se kako će akcije iz dana u dan samo jačati. Kako je napisala bjeloruska nobelovka Svetlana Aleksijevič: »Staljinov stroj nikada nije prestao raditi, Putin ga je samo podmazao i intenzivirao«, a toga su brojni ruski intelektualci itekako svjesni i otvoreno osuđuju monstruozno razaranje Kijeva, Harkova, Mariupolja…


Ruska je invazija čak i one dijelove Ukrajine, poput milijunskog Harkova, gdje velika većina stanovništva govori ruski, učinila antiruski nastrojenim.


Ratna cenzura


Podsjetimo, zakonom iz 2016. u ruskim je kazamatima dozvoljena fizička tortura nad uhićenima koji su se (po)bunili protiv Putinova režima; danas u Rusiji ima političkih zatvorenika (preko 400) više nego ikada nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ruska je Duma nedavno usvojila novi zakon kojim se krivično gone svi koji pišu i objavljuju »lažne vijesti« kojima se diskreditira ruska vojska i njezino ponašanje i djelovanje u Ukrajini. Predviđene kazne su drakonske, od milijunskih novčanih, do slanja na »preodgoj« u kaznene logore, pa sve do 15 godina zatvora. U ruskom medijskom prostoru na djelu je prava ratna cenzura; ne smije se rabiti termin rat, već samo službeni naziv »specijalna operacija«. Ruske agencije smiju koristiti samo ruske službene izvore i zabranjeno ih je komentirati i dovoditi u sumnju.
Zbog toga je Agencija za nadzor medija blokirala neovisni YouTube televizijski kanal Dožd, a popularna radiopostaja Eho Moskve isključena je iz etera. List Novaja gazeta je isto na crnoj listi jer se ne pridržava narativa Kremlja o pravilima izvještavanja, a kada su sudske vlasti podigle kaznene prijave protiv glavnih urednika spomenutih glasila i TV-kanala, navodno za državnu izdaju, urednik Dožda Tihon Djatko je zbog prijetnji smrću napustio Rusiju.


Zanimljivo je napomenuti kako je tjedan prije agresije na Ukrajinu broj gledatelja koji prate Dožd naglo skočio na oko 20 milijuna, što jasno govori o tome koliko građani vjeruju službenim putinovskim medijima. A prva žrtva spomenutog restriktivnog Zakona o javnim aktivnostima usmjerenim na diskreditiranje oružanih snaga Ruske Federacije bila je Irina Šumilova, aktivistica Lijevog bloka koja je novčano kažnjena jer je na ulici nosila transparent protiv rata u Ukrajini. Marija Baronova, donedavno glavna urednica ruske državne televizije Russia Today, dala je otkaz u znak prosvjeda poprativši ga riječima: »Naši se djedovi nisu borili za ovo, Putin ih je izdao, a ja više nemam o čemu razgovarati s onima koji podržavaju specijalnu operaciju. Ako sam izabrala živjeti u Rusiji, to ne znači da podržavam totalitarni sustav i da moram šutjeti«.


Nedavno je u središnjoj emisiji »Vremja« (na nacionalnoj televizija) jedna od urednica programa Marina Ovsjanikova iznenada »ušetala« u program s transparentom na kojem je pisalo: »Zaustavite rat; ne vjerujte, sve vas lažu«, nakon čega je uhićena i kažnjena visokom novčanom kaznom, a prijete joj i sankcije zatvorom. Upravo iz tih razloga EU, smatrajući da se ruski mediji služe dezinformacijama i manipulacijama, obustavila je emitiranje ruskih programa Russia Today i Sputnik, a istodobno je uvela i sankcije prema istaknutim novinarima Putinovog režima kao što su Olga Skabejeva,
komentator Arkadij Mamontov, direktor ruske redakcije TV-postaje Rossiya 1, Antona Kraqsovskog i Romana Babajana, urednika na TV-postaji NTV…


Putin nije Rusija


Možda je stanje duha u Rusiji najbolje opisao Mihail Šiškin (živi u egzilu u Švicarskoj), koji se otvorenim pismom obratio ruskoj i međunarodnoj javnosti: »Svih ovih godina pokušavao sam svojim javnim nastupima i pisanjem objasniti ljudima tko je zapravo Putin. Nije mi polazilo za rukom, ali sada se Putin sam predstavio. Ja sam Rus; u ime mog naroda, moje države, kao i u svoje osobno ime kažem: Putin čini monstruozne zločine. Rusija osjeća i bol i stid i naglašavam: Putin nije Rusija. U ime moje Rusije i u svoje ime, molim Ukrajince za oprost. Svijetu želim predstaviti drugu, svoju Rusiju, bez uzurpatora na vlasti gdje se ne brani pravo na korupciju, već ljudska prava slobodnih ljudi. Što može učiniti pisac? Prije svega mora glasno govoriti, jer šutjeti znači podržavati agresora. Pobunjeni Poljaci u 19. stoljeću ustali su protiv ruskog carizma pod geslom: Za vašu i našu slobodu. Sada se Ukrajinci s Putinovom armadom bore za vašu i našu slobodu; brane i našu slobodu i dostojanstvo, i stoga smo im dužni pomoći… Prava književnost oduvijek je govorila o čovjekovoj potrebi za ljubavlju, a ne za mržnjom, a Putinov zločin je upravo u tome što je zatrovao ljude mržnjom.«


Protiv rata


Utoliko je razumljivije razočaranje, ali i zgražanje brojnih uglednih umjetnika i intelektualaca, kako u Rusiji, tako i diljem svijeta što su se političke, ekonomske, financijske i ine sankcije prelile i na kulturu, jer nepravda je da se embargo uvede prema brojnim ruskim znanstvenicima i umjetnicima u širokom rasponu od, recimo, pisaca Vladimira Sorokina i Borisa Akunjina, do filmskih redatelja Andreja Zvjaginceva i Viktora Kosakovskog, jer takva cancel-kultura (kultura otkazivanja) nema nikakvog smisla, pa čak i kada se radi o ljudima koji podržavaju ili su donedavno podržavali Putina. Takve treba ignorirati, ali ne i zabranjivati, javno ih prozivati i propitivati zašto podržavaju politiku ratnog zločin(c)a.
Podsjetimo: Ukrajina je tužila Rusiju Međunarodnom sudu pravde u Haagu; već je započelo saslušavanje o agresiji i zločinima nad ukrajinskim narodom, ali se Ruska Federacija arogantno oglušila na poziv za sudjelovanje u postupku obrazlažući »kako joj ne pada na pamet sudjelovati u toj komediji.«
Brojna svjetski ugledna kazališta, operne kuće, koncertne dvorane, galerije, ugledne izdavačke kuće, sveučilišta, filmski festivali itd. odlučili su otkazati već dogovorene nastupe uglednih ruskih dirigenata, redatelja, pisaca, baletnih skupina, glumaca, pijanista i ostalih izvođača klasične glazbe s kojima su već ranije imali potpisane ugovore ili angažmane. Organizatori njihova gostovanja traže da se izjasne protiv Putinove agresije; u protivnom neće moći nastaviti suradnju. Međutim, ruski umjetnici, uostalom kao i svi građani, moraju u sebi i za sebe odlučiti hoće li na sve ove zločine odšutjeti, ili osuditi Putina i iskazati solidarnost s Ukrajincima, nesumnjivim žrtvama zločinačkih ambicija putinovske vladajuće nomenklature.


Ukrajinski su kustosi i umjetnik Pavlo Makov izjavili kako će propustiti 59. Bijenale u Veneciji jer im je zbog rata nemoguće nastaviti s pripremama za realizaciju projekta, ali su istodobno od vodstva venecijanske smotre zatražili da se Rusima, dok traje invazija na njihovu zemlju, onemogući sudjelovanje na svim međunarodnim likovnim smotrama, filmskim, glazbenim i
kazališnim festivalima. Nekako u isto vrijeme iz Moskve je u Veneciju stiglo pismo mladih umjetnika Kirila Savčenka i Aleksandra Suhareva kako neće predstavljati svoju zemlju u ruskom paviljonu, jer »nema mjesta za umjetnost kada civili umiru pod udarom raketa, kada se građani Ukrajine skrivaju u skloništima i kada ruski antiratni demonstranti bivaju uhićeni.«
Protiv ratne politike svoje zemlje oglasila se i Elena Kovalskaja koja je dala ostavku na mjesto ravnateljice moskovskog državnog kazališta (i kulturnog centra) Mejerhold rekavši: »Nemoguće je raditi za ubojicu i od njega primati plaću.« Nađa Tolokonjikova, članica ruske feminističke punk-rock grupe Pussy Riot pokrenula je akciju prikupljanja pomoći ukrajinskim izbjeglicama i u svega nekoliko dana prikupila je više od sedam milijuna dolara i obraćajući se javnosti rekla: »Mislim, nadam se da si Putin kopa vlastiti grob, jer broj njemu bliskih oligarha koji su javno istupili protiv rata u Ukrajini je velik. Takvo nešto nije se dogodilo dvadeset godina.«


Taoci i žrtve ruske politike


Kultni srpski filmski redatelj Goran Marković prokomentirao je pitanje trebaju li umjetnici biti taoci i žrtve svojih političara, a njegove riječi imaju dodatnu važnost jer je riječ o osobi koja je početkom 90-ih, iako žestoki protivnik rata i kritičar velikosrpskog nacionalizma, doživjela svojevrsnu međunarodnu izolaciju svojih filmova, samo stoga što je bio građanin države koja je pokrenula agresivni rat i počinila brojne ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Između ostalog, Marković je rekao: »Mešati umetnike s agresijom na Ukrajinu potpuna je besmislica. Verujem da je ogromna većina umetnika u Rusiji protiv tog rata. Mnogi su se o tomu uostalom i javno izjasnili. Kažnjavati njih zbog agresije njihove zemlje potpuno je suludo. To sam najbolje sam osetio na svojoj koži. Sada ponovo osećam tu vrstu anticivilizacijskog pritiska. Nemoguće je baviti se umetnošću, a biti na strani rata. To jedno drugo isključuje. Rat je besmislen, nema pobednika, svi su gubitnici. Ovo što se sada događa samo govori o ratnoj histeriji koja je zahvatila čitav svet.«


A, ugledni srpski pisac i nekadašnji urednik dramskog programa na beogradskoj televiziji Filip David istaknuo je kako je prvo i najvažnije osuda rješavanja međusobnih problema između država silom: »Nekadašnji Putinov savetnik, ruski ultranacionalista Aleksandar Dugin svojevremeno je proklamovao obnovu imperijalne Rusije, što je u osnovi ove agresije na Ukrajinu. S druge strane, u beskompromisnoj osudi takve politike čija je najveća žrtva civilno stanovništvo treba imati na umu da ovakve situacije utječu i na porast rasističkih i drugih isključivosti. Razumem veliku frustraciju zbog velikoruske politike i uvođenje sankcija politici koja potencijalno preti sukobu svetskih razmera; razumem i izolaciju i kažnjavanje političara i svih onih koji podržavaju takvu opasnu i zastrašujuću politiku i to opravdano. Ali, ne razumem i ne podržavam kažnjavanje umetnika i pojedinaca, kao i celog ruskog naroda, jer su svi oni, takođe, taoci i žrtve sprovođenja te iste politike.«


Potpora Putinu u Srbiji


Slično kao i Goran Marković, istupio je čuveni ukrajinski dokumentarist Sergej Loznica čiji je film »Donbas« u Rusiji zabranjen, a koji se usprotivio neselektivnom bojkotu ruskih filmaša. U tome su ga podržali mladi redatelji
Natalija Merkulova i Aleksej Čupov, koji su prošle godine snimili hvaljenu distopiju »Kapetan Volkogonov je pobjegao« u kojoj govore o Staljinovim zločinima u vrijeme tzv. Velikog terora, odnosno o neiskupljivosti zločina(ca). Poruka je jasna i asocijativna. Ali, ne misle svi tako; na zgražanje mnogih zašto je ruskim umjetnicima zabranjeno sudjelovanje na festivalu u Cannesu, poznata srpska književnica, žena britke pameti i oštra jezika Mirjana Miočinović se oglasila pitanjem: »Po kojoj se to logici umetnici kao pripadnici određene profesije smatraju bezuslovno nevinim, kada nam historija, pre svega XX. veka, kao i ovog tek započetog, svedoči o njihovoj zdušnoj saradnji sa najzločinačkijim režimima. Zašto se ti ruski umetnici, koji se ovde smatraju velikim mučenicima, nisu pobunili protiv vlasti koja je dovela do te kazne, što se nisu izborili za svoja prava, protiveći se ukidanju prava na život ukrajinskog naroda? Na njima je da to objasne, a ja sam rekla što mislim.«


Ali, potpora Putinu u Srbiji je snažna, a svemu tome pridonosi i stav Vučićeva režima koji pokušava sjediti na dvjema stolicama; ne osuditi Putina, ali se i ne zamjeriti Zapadu. Tako je Udruženje novinara Srbije objavilo kako smatra da je retorika dužnosnika EU-a uznemirujuća i da je njihova zabrana emitiranja ruskih TV-kanala neprihvatljiva cenzura. Za Europu »ugašeni« Sputnik se oglasio u povodu Emira Kusturice kojem su Česi oduzeli ranije dodijeljenu nagradu »Kristijan« zbog toga što je prihvatio mjesto direktora Teatra ruske vojske u Moskvi. Kusturica je putem Sputnika to demantirao kao laž objasnivši kako je »samo« dogovarao da u tom teatru adaptira svoje filmove u kazališnoj formi. Poznati filmaš i dvostruki kanski pobjednik se očevidno pravi naivan, nevješt i(li) lud, jer njegovo divljenje Putinu i njegovom diktatorskom stilu vladanja i ponašanja nije od jučer.


Fenomen otkazivanja


I u nas u RH pojedine kulturne institucije pridružile su se cancel-kulturi; Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) izdalo je priopćenje kako svojim članovima neće izdavati potvrde o suradnji dok ne potpišu izjavu kako osuđuju agresiju na Ukrajinu. Zagrebačka je filharmonija skinula s repertoara koncerta održanog u dvorani »Vatroslav Lisinski« dvije od tri kompozicije Petra Iljiča Čajkovskog (1840. – 1893.) u znak solidarnosti s Ukrajinom. Izveli su Koncert za violinu i orkestar u D-duru, ali su IV. simfoniju i Talijanski capriccio zamijenili drugim skladateljima. Iz uprave HNK-a je stigla i obavijest kako se planirani koncert nazvan »Ruska serenada« neće održati, a također je i otkazana premijera »Evgenija Onjegina« (P. I. Čajkovski), zakazana za svibanj ove godine, u režiji ruskog tima. Paradoks je u tome što je Čajkovski podrijetlom zaporoški Kozak, dakle Ukrajinac, slično kao i Nikolaj Gogolj (Mykola Hohol), Ukrajinac koji je došao u Petrograd da na ruskom jeziku ostvari svoju književnu karijeru, a našao se na udaru nekih zapadnih sveučilišta kao nepoželjan autor, a da se nitko od nadležnih nije ni potrudio objasniti kakve veze Gogolj ima s Putinom. Srećom, u Zagrebačkom kazalištu mladih nisu podlegli pritiscima – u režiji Olivera Frljića premijerno su izveli »Braću Karamazove« F. M. Dostojevskog, iako je recimo na sveučilištu u Milanu bilo otkazano predavanje o djelu spomenutog ruskog klasika uz obrazloženje kako su se željele izbjeći polemike u ovom »delikatnom i teškom trenutku za sve«.


Brojna europska i američka sveučilišta otkazala su predavanja ruskih akademika i znanstvenika, ali s druge strane, svi profesori i studenti kijevskog sveučilišta »Taras Ševčenko« kolektivno su se prijavili u teritorijalnu obranu.
Fenomen isključivanja/otkazivanja se posebno raširio glazbenim svijetom; Poljska nacionalna opera odustala je od izvođenja opere »Boris Godunov« Modesta Musorgskog; ruski dirigent Tugan Sohijev napustio je orkestar u Toulouseu, jer su Francuzi od njega tražili da osudi Putina, a nakon što se vratio u Moskvu, podnio je ostavku na mjesto umjetničkog direktora Boljšoj teatra. Slavni dirigent Berlinske filharmonije Kirill Petrenko javno se deklarirao protiv Putina, rekavši da je napadom na Ukrajinu osramotio cijelo čovječanstvo. Londonska Royal Opera House otkazala je nastup Boljšoj teatra, a ruski koreograf Aleksej Radmanski je napustio svoju matičnu kuću u znak prosvjeda zbog Putinovog načina vladanja. Umjetnički ravnatelj moskovskog baletnog teatra »Stanislavski«, Francuz Laurent Hilaire (bivši prvak Pariške opere) demonstrativno je napustio svoju funkciju »zbog ruske agresije na susjednu zemlju«.


Osuda rata u Ukrajini


Generalni menadžer Metropolitana Peter Gelb otkazao je angažman ruskoj divi Anni Netrebko, jednoj od najvećih svjetskih sopranistica (to su prije njega učinili u Milanu i Hamburgu), dodajući kako se i na vrhuncu hladnog rata odvijala kulturna suradnja Istoka i Zapada, te da bi ipak trebalo razmisliti da li se dobro radi to što se radi. Koncert u Berlinu čuvenog pijanista Mihaila Pletnjova je otkazan, kao i koncerti Denisa Macujeva (Putinovog poklonika) u New Yorku i Beču. Mladi dirigent Ivan Velikanov od početka ožujka ove godine više ne dirigira u Njižnjem Novgorodu, jer je prvog dana invazije na Ukrajinu, prije izvođenja opere »Figarov pir« osudio ratne operacije u susjednoj zemlji, a potom je s orkestrom izveo Beethovenovu »Odu radosti« kao simbol europskog zajedništva.
Kako bi o svemu što se zbiva u Ukrajini objektivno izvijestio svjetsku javnost, američki glumac Sean Penn je otišao na lice mjesta kako bi snimio dokumentarni film o ruskoj invaziji; uostalom, svojedobno je digao i svoj glas protiv Miloševića, ali kasnije i NATO bombardiranja Jugoslavije.


S druge strane, javnosti se obratio trostruki oskarovac i veliki kritičar američke administracije Oliver Stone, koji je reagiranje Zapada i brojnih holivudskih kolega nazvao ciničnim i histeričnim, jer se nikada nisu oglašavali povodom strašnih stradavanja civila u Siriji, Afganistanu, Libiji, Iraku… Poznata konceptualna umjetnica Marina Abramović je napad na Ukrajinu okarakterizirala kao napad na sve nas, a u sličnom tonu joj se pridružilo i više od tisuću pisaca diljem svijeta među kojima su Orhan Pamuk, Salman Rushdie, Margaret Atwood, Jonathan Franzen…Protiv rata u Ukrajini istupila su sva sveučilišta Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, slavistička društva Austrije, Italije, Njemačke, Japana, Finske…, a među prvima su se oglasili ruski slavisti, pobunivši se protiv ratnog ludila, iako sigurno dobro znaju kakve ih sankcije čekaju. Ako se oni ne boje i ne šute, zašto onda naši znanstvenici u RH čekaju i ništa ili malo toga čine.


»Likvidacija« Čajkovskog


Međutim, manje glasni nisu ni Putinovi apologeti; popularni ruski glumac Dmitrij Pevcov na društvenim mrežama objavljuje svoje komentare o ratu u Ukrajini i potporu odmetnutim ukrajinskim oblastima Lugansku i Donjecku kojima je Putin nedavno priznao neovisnost. Poznati francuski glumac Gerard Depardieu (ima i rusko državljanstvo) hvali Putina, ali i poziva na pregovore i polaganje oružja, iako dobro zna da to najmanje ovisi o Ukrajincima. Slavni ruski redatelj Nikita Mihalkov još je ranije »objavio rat« svim svojim kolegama koji su se usprotivili aneksiji Krima i gomilanju vojske na granici s Ukrajinom, poručivši im preko TV-kanala Pravoslavne crkve Spas: »Kome u Rusiji ne valja – napolje«. Posebnu je pozornost izazvao slučaj glasovitog ruskog dirigenta Valerija Abisaloviča Gergijeva (rođen 1953. u Vladikavkazu u Južnoj Osetiji), ravnatelja Marijanskog teatra u Sankt Petersburgu (nekada teatra Kirov), koji je obnašao i funkcije glavnog dirigenta minhenskog, roterdamskog i londonskog simfonijskog orkestra. Gergijev je karizmatična ličnost (1993. proglašen je dirigentom godine), ali njegove veze s ruskim diktatorom nisu tajna; znaju se još od ranih 90-ih kada je Putin bio zamjenik gradonačelnika Petrograda. Na njegov nagovor, 2016., nakon što je sirijska vojska oslobodila Palmiru, u tom je porušenom gradu održao koncert, upravo na mjestu na kojem su nedugo prije toga bila javno smaknuta 25 pripadnika ISIL-a.


Gergijev je trebao ravnati Bečkom filharmonijom na koncertu u Carnegie Hallu u New Yorku, ali su mu obje institucije otkazale uz obrazloženje da podržava Putina, aneksiju Krima, kao i putinovske anti-LGBT zakone. Suradnju mu je otkazala i Pariška opera, a prema pisanju milanskog lista Corriere della sera, gradonačelnik Milana koji je ujedno i predsjednik slavne Scale, zatražio je od Gergijeva da se u medijima izjasni kako je »neophodno mirno rješenje situacije u Ukrajini«, u protivnom neće moći ravnati izvođenjem »Pikove dame« P. I. Čajkovskog.


Na ovo »rezanje« i »likvidaciju« Čajkovskog s programa velikih glazbenih kuća cinično su reagirali iz Moskve, čudeći se i pitajući zašto se barem nisu oglasili predstavnici LGBT populacije (kada već nisu ostali »ljudskopravaši«) i (o)branili slavnog kompozitora, aludirajući na njegove homoseksualne sklonosti. Slično je reagirao i gradonačelnik Münchena Dieter Reiter, koji mu je zaprijetio da će ga smijeniti s mjesta glavnog dirigenta filharmonije ako se ne izjasni protiv agresije. Ali, osuda je osobni čin, nekoga na to siliti je besmisleno, a porijeklo i etnička pripadnost pojedinca ne mogu biti osnova za bilo kakvu diskvalifikaciju.


Ruska kultura


Putinova je agresija bez dvojbe za svaku osudu i tu su radikalne sankcije gotovo jedina moćna i efikasna akcija i metoda kojom Zapad raspolaže u obuzdavanju nuklearne velesile kao što je Rusija. Sve drugo, posebice izravno sudjelovanje i vojni angažman zapadnih sila na strani Ukrajine vodi direktnom sukobu s Rusima, a samim time i otvorenim mogućnostima za nekontrolirani početak nuklearnog, sveuništavajućeg trećeg svjetskog rata. Međutim, niti jedna kultura, pa tako ni ruska (koja je uistinu zadužila svijet) ne može, niti smije biti proskribirana samo stoga što se trenutačno na čelu države nalazi opasan destruktivac, a kako danas vidimo i ratni zločinac kao što je Putin. Niti jedan umjetnik, intelektualac ne smije snositi posljedice (ni moralne niti materijalne) zbog pripadnosti svojoj kulturi, ili kolektivnom identitetu. Ali onaj tko podržava nasilje, zlo, agresiju, mora biti kažnjen bojkotom; to je i najmanje i najviše što se može i mora učiniti protiv takvih likova, pa ma koliko njihovo djelo bilo veliko i(li) značajno.


Rusija je ogromna zemlja, ogromnog kulturnog nasljeđa; svatko tko voli i cijeni rusku kulturu, a i sam spadam među njezine poklonike, ima neku svoju sliku Rusije. Moja je ona Turgenjeva, Bunjina, Čajkovskog, književnih i likovnih avangardista, Jesenjina, Marine Cvetajeve i Ane Ahmatove, Pasternaka i Bulgakova, filozofa religije, progonjenih disidenata, ali i ona nepreglednih brezovih šuma i stepa zametenih snijegom, šibanih sibirskim mećavama, onakva kakvom su ju vidjeli Tarkovski i Sokurov u svojim neponovljivim filmovima. Sigurno ne Vladimira Putina i utoliko je osuda njegova režima i agresije na ponosne i hrabre Ukrajince obrana ove moje ili neke druge, slične slike ruske kulture, koja je nadživjela carsko samodržavlje, Lenjina, Staljina, komunističke apartčike poput Brežnjeva i(li) nesposobne reformatore kao što su bili Gorbačov i Jeljcin, pa će tako i Putina. I za kraj da završim u vedrijem tonu; rat uvijek uz sve strahote »nosi« i svoju (crno)humornu stranu; tako danas Kijevom među braniteljima kruži šala koja zorno oslikava realno stanje stvari na bojišnici i ilustrira (ne)očekivanu žilavost ukrajinskog otpora agresoru, koja kaže: »Ukrajina pruža tako snažan otpor Rusiji, da je NATO podnio zahtjev za pridruženje Ukrajini«.