U čemu je tajna graška, trebalo bi pitati srbijanskog predsjednika Akesandra Vučića koji se prije otprilike tri tjedna hvalio robnim rezervama svoje zemlje, slikajući se uporno uz vrećice i konzerve graška. Na društvenim mrežama to je bio povod za bezbroj šaljivih clipova, a bilo je dokazom kako i sami političari stvaraju psihozu s nabavkom nepotrebnih namirnica zbog rata u Ukrajini.

Vučić se slikao s graškom u svojim robnim rezervama prvi dan nakon ruskog napada na Ukrajinu, da pokaže kako država na vrijeme vodi brigu o građanima, no na kraju je ispao smiješan. Skoro jednako toliko komično je vidjeti i kad obični građani gomilaju nepotrebne zalihe ulja ili brašna, u strahu od rata. To je već doseglo takvu mjeru da se i dežurne infuencerice čude, slikajući prazne police u nekim marketima, i svi smo zajedno u grču što ako ostanemo bez hrane, gladni. No, pretjerivanje s kupovinom zapravo samo stvara umjetnu nestašicu, pa su trgovački lanci sad već prisiljeni razmišljati o tome da se propiše ograničavanje kupovine pojedinih proizvoda, poput ulja, u količini većoj od dvije ili tri litre, ili kilograma. Naravno, ne bez dogovora s Vladom. Neke zemlje već su to učinile, poput Španjolske, ali radi se o umjetno izazvanoj nestašici koja nije rezultat realnog stanja na tržištu nego pojačane potražnje zbog ratne psihoze. Rezultat? Veća cijena, jer ono čega nedostaje, postaje sve skuplje.

A uz to postoji i dodatni problem na koji se pozivaju predstavnici velikih trgovačkih lanaca, a to je da će se kupovina na veliko ograničiti i kako strani državljani ne bi u Hrvatskoj nabavljali veće količine za sebe, na štetu hrvatskih potrošača koji bi u takvoj umjetnoj nestašici doista mogli ostati bez nekih osnovnih proizvoda.

No, razloga za brigu zapravo zasad nema previše. Naime, prije samo desetak dana Vlada je donijela odluku o obnavljanju strateških robnih zaliha pšenice, kukuruza i ječma, kao i odluku o izvanrednoj nabavi roba strateških robnih zaliha. Iako su odluke donesene na zatvorenom dijelu sjednice sa oznakom “vrlo tajno”, jasno je da nestašice neće biti. Hrvatska općenito nikad nije imala problem s nabavkom hrane, pa ni za vrijeme prethodnoga rata, pa je jasno da je ova psihoza pomalo pretjerana.

Drugi je problem podatak da je Hrvatska u čak 50 posto slučajeva nabavke mlijeka, te nevjerojatnih 60 posto nabavke povrća orijentirana ka uvozu, no baš žitarica ima više nego dovoljno, te proizvodimo čak 50 posto više od svojih potreba. To je podatak koji bi trebalo imati na umu kad se u trgovinu bezglavo trči po ulje ili brašno. Za našu ekonomiju mnogo je veći problem taj uvoz mlijeka, povrća ili mesa, mada je savršeno jasno da smo u stanju sami proizvoditi sve te proizvode, samo kad bi imali volje za to. Ne banane, naravno, ali sve ostalo vjerojatno da. Stoga ovi podaci o uvozu tih namirnica najbolje oslikavaju stanje naše ekonomije, u kojoj je lakše uvoziti i dodatno plaćati nego proizvoditi.

Doduše, kad se zna kako se troše poljoprivredni poticaji, kako se dodjeljuju i koliko je afera već iz toga proizašlo zadnjih godina, nije čudo da ljudi bježe od pokušaja da postanu poljoprivrednici. Ali u 21. stoljeću zemlja i hrana postaju profitabilni resurs, koji će se dobro financirati iz raznih “green dealova” EU i slično, pa bi se i taj mindset mogao početi mijenjati.

Dio analitičara misli i da je ovaj stampedo na trgovine rezultat bojazni građana od poskupljenja, za koja očekuju da će tek uslijediti zbog inflacije ili pak uvođenja eura. Tako ljudi gomilaju one proizvode koji imaju duži rok trajanja, što donekle ima smisla, ali zaboravljaju da ovo kompulzivno-opsesivno pražnjenje polica i samo na kraju rezultira novim poskupljenjima, ili pak ograničenjima za one koji nisu imali najbrži prst, odnosno ruku.

Sve to, nažalost, samo je dokaz koliko je snažna psihoza zbog rata u Ukrajini, koja se prelijeva na cijelu Europu, pa i nas. Strah i neizvjesnost postaju dominantan osjećaj, a planiranje svog života i upravljanje njime svelo se na odluku: danas ću kupiti tri litre ulja. Ili grašak. Dalje od toga teško je planirati.