Odradio sam još nekoliko urona i čeka na nekoliko pozicija u blizini ali nikako da naiđe nešto vrijedno hica. No na kraju se trud isplatio. Skriven iza omanjeg jata cipla prema meni se kretao dovoljno veliki brancin. Strijela je prošla kroz ciple i završila u brancinu koji je ostao nepomično u mjestu. E, ovaj mi je već bio po volji…
povezane vijesti
Ponovo nam se iz Sukošana javio Ivica Smolić, podvodni ribolovac koji se specijalizirao za lov brancina. I ovoga su puta pali kapitalci, jar Ivica i ne lovi nego samo takve. Evo što nam je ispričao o ovom svom lovu:
– Meni najdraža tehnika lova je oduvijek bila i ostala čeka, bilo za brancina ili oradu. Princip lova je jednostavan. Potrebno je zaroniti u lovnu zonu i tamo se umiriti, pretvoriti se u kamen ili dno i čekati da riba nakon prvog straha od mog urona, ponovo nastavi prolaziti i dolaziti na puškomet. Premda može zvučati jednostavno, čekanje pod morem katkada zna trajati cijelu vječnost pri čemu treba cijelo vrijeme biti svjestan proteklog vremena i granica koje se nikada ne smiju prijeći – priča nam Ivica.
– I ovoga je puta bilo tako. Otišao sam u svitanje na svoju omiljenu poštu za koju znam da je prolazna ruta za brancina. Duboka koncentracija prije urona, priprema i polako pod more. Smiren, tih, nečujan… Još u poniranju prema dnu sam vidio neke siluete, no to su bili premaleni brancini za hitac. Legao sam na dno i čekao. Prilazili su mi na puškomet sve neki manji komadi, rijetko koji teži od dva kilograma, a onda je naišao jedan nešto krupniji. Budući da mi se činilo da toga dana i neće biti većih, nisam oklijevao. Hitac i brancin od neka tri kilograma je bio na strijeli – nastavlja Ivica svoju priču.
– Naravno, nisam se htio zadovoljiti tim jednim brancinom i to već u prvom zaronu. Odradio sam još nekoliko urona i čeka na nekoliko pozicija u blizini, ali nikako da naiđe nešto vrijedno hica.
No na kraju se trud isplatio. Skriven iza omanjeg jata cipla prema meni se kretao dovoljno veliki brancin. Strijela je prošla kroz ciple i završila u brancinu koji je ostao nepomično u mjestu. E, ovaj mi je već bio po volji… A kad sam ga izvagao ispalo je da je nešto teži od šest kilograma. E sad sam već mogao kući… – ispričao nam je Ivica Smolić.
