Aktualna invazija Rusije na Ukrajinu stavila je u središte pozornosti tu zemlju, pa se, između ostalog, povećalo zanimanje i za ukrajinski jezik i kulturu.

Tako se ovih dana čak nekoliko inozemnih medija prisjetilo pisca Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, kojemu je ove godine 170. godišnjica smrti. No nije to glavni povod – Gogolj je, naime, kao jedan od velikana ruske književnosti, ali ukrajinskih korijena, iznova otvorio pitanje – čiji je Gogolj?

Kako u tekstu naslovljenom »I Gogolj je postao predmet spora Rusije i Ukrajine« za Al Jazeeru piše Boris Lalić, pisac i novinar iz Sarajeva, po struci magistar komparativne književnosti, unazad desetak godina još jedan klasični pisac postao je predmetom političkog spora, koji će u budućnosti najvjerojatnije završiti dvostrukom piščevom pobjedom, tako što će postati dvostruki nacionalni ponos – ukrajinski i ruski.

»Njegovo ime je do sada bilo Nikolaj Vasiljevič Gogolj i važio je za velikog ruskog pisca, a sad se već može naći i pod imenom Mikola Vasiljovič Hoholj, s titulom velikog ukrajinskog pisca… Kod Gogolja je sve bilo novo, od tema, preko načina obrade, do jezika i stila, a njegov ruski neobičan je i po tome što u sebi sadrži i ukrajinske riječi, koje će preko Gogolja ući u književni jezik Rusije…

Gogolj je jedan od rijetkih pisaca čija slava s vremenom nije nimalo potamnjela, umjesto toga postala je planetarna, zbog čega se danas, kao Boccaccio, Cervantes ili Dostojevski, Gogolj smatra jednim od najvećih pisaca uopće. Za takve ljude nacionalni predznak nije bitan jer oni pripadaju čitavom svijetu, a ako ga se baš mora smjestiti u taj koš, onda je najbolja formulacija ona što je nude enciklopedije – ruski pisac ukrajinskog porijekla«, zaključuje Lalić.

​Kako nalazimo u natuknici na Wikipediji, Nikolaj Vasiljevič Gogolj (ukr. Mikola Vasiljovič Hoholj) rođen je u Ukrajini, u Soročincima, 31. ožujka 1809., a preminuo je u Rusiji, u Moskvi, 4. ožujka 1852. godine. Dalje se navodi da je ukrajinski i ruski (jer je pisao i na ruskom) književnik, utemeljitelj modernog ruskog realizma. Prema obiteljskoj tradiciji, podrijetlom je iz plemenitaške obitelji starih ukrajinskih Kozaka. Prema istoj tradiciji, potomak je Ostapa Hoholja, hetmana Desnoobalne Ukrajine. Djed Panas Demjanovič Hoholj-Janovskij (1738. – 1805.) pisao je u službenim ispravama da su njegovi preci prezimena Hoholj poljske nacije, ipak, većina životopisaca ga smatra »Malorusom« (Ukrajincem). Piščev prapradjed Jan (Ivan) Jakovič bio je učenikom Kijevske duhovne akademije. Piščev otac, zemljoposjednik Vasilj Hoholj-Janovskij također je volio umjetnost: pisao je pripovijetke i drame, utjecavši tako na sina. Svoja je djela pisao na ukrajinskom i zatim ruskom jeziku, jer je Ukrajina u tom trenutku bila sastavni dio Ruskog Carstva pod različitim kulturno-društvenim restrikcijama.

​Gogolj se školovao u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Njegov život nakon odlaska iz Ukrajine promijenio je njegovu blagonaklonu percepciju o ruskom društvu. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Bio je stalno u kontaktu sa zbivanjima u njemu voljenoj Ukrajini. Često je putovao te boravio u mnogim drugim europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici.

​Kad je riječ o književnosti, Gogolj se pročuo po pripovijestima iz ukrajinskog života, u kojima do izražaja dolazi folklor, vedro i romantično raspoloženje. Zbirkom »Arabeske« počinje svoje »petrogradske pripovijetke« u kojima na za njega tipičan način pripovijedanja ismijava ispraznost života nižeg činovnika (»Kabanica«, »Nos«), a na istu temu piše i uspješnu komediju »Revizor«. Sve je to napisano njegovim tipičnim stilom »smijeha kroz suze« u kojem on sam uviđa tragikomičnost života nižeg činovnika pa tako i svog života. Osim pripovijesti Gogolj je pisao komedije »Ženidba« i već spomenuti »Revizor« te romane »Mrtve duše« i »Taras Buljba«.

Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato Gogolja nazivaju »ocem ruske prozne književnosti«. Za njega je iznimno bitno i njegovo ukrajinsko podrijetlo zbog čega ga Ukrajinci smatraju i ukrajinskim književnikom. Gogolj je teško prihvaćao novu rusku sredinu u koju je došao iz ponešto drukčije i toplije Ukrajine, što se odrazilo i na njegovo specifično opisivanje ruskog društva. Ukrajinci u sklopu Ruskog Carstva tijekom 18. i 19. stoljeća bili su pod stalnim pritiskom bez znanstvenog uporišta kako ne postoji ukrajinski jezik, već je riječ isključivo o dijalektu »velikog ruskog jezika«.

Dio ukrajinskih genijalaca (odgojenih u ukrajinskom kulturnom duhu) u ruskoj književnosti do jedne se mjere počeo miriti s takvom imperijalnom politikom, a među njima se posebno ističu Gogolj i njegov simpatizer Fjodor Mihajlovič Dostojevski koji su podrijetlom bili iz Ukrajine, jedan rodom a drugi po ocu. Gogolj je vodio poseban »vlastiti rat« budući da mu je ruska sredina bila teško prihvatljiva te u suprotnosti s kulturom razmišljanja kakva se susretala u Ukrajini. No, upravo zahvaljujući ukrajinskom načinu promišljanja, Gogolj je postao najupečatljiviji odnosno najoriginalniji predstavnik ruske proze u 19. stoljeću. Gogolj je imao izniman utjecaj na rusku književnost, kao i na svog sunarodnjaka Dostojevskog te neke druge poznate ruske autore. Takvoj rusifikacijskoj praksi, u kojoj je ruski jezik bio preduvjet za bilo kakav rad i eventualni uspjeh, snažno su se oduprijela dva velika ukrajinska književnika Taras Ševčenko i Pantelejmon Kuliš. Njihov rad nije samo usavršio ukrajinsku književnost, već je bio i ključan oslonac u formiranju neovisnog ukrajinskog nacionalnog ideniteta. Podsjetimo, ukrajinski jezik je istočnoslavenski jezik s više od 45 milijuna govornika. Službeni je jezik u Ukrajini, a govori se i u Rusiji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Moldaviji, Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, SAD-u, Kanadi, Australiji… Suvremena ukrajinska grafija varijanta je ćirilice s 33 slova i dodatnim znakom – apostrofom.

Prema ukrajinskim stručnjacima, Gogoljevo ukrajinsko porijeklo je značajna odrednica koja se odrazila u nizu njegovih izražaja kao čovjeka i pisca. Da bi se Gogolj uopće razumio, ukrajinski čimbenik je presudan, a on se u većini slučajeva izostavio, pa čak i onda kada je trebalo navesti podrijetlo ruskog pisca. Formiranje njegove svijesti, početni uspjeh te duhovna kriza povezani su s problemima Ukrajine mnogo više nego što se to do sada u svjetskim književnim krugovima naslućivalo. Prema opažanjima poznatog talijanskog slavista Sandra Graciottija, Gogolj se zalagao za pomirenje istočne i zapadne Crkve kao ravnih pred Bogom, kao u priči o sestrama Mariji i Marti iz Evanđelja po Luki. To je bio već dobro poznati ukrajinski ekumenizam, ali i disidentstvo. Disidentstvo je ranije viđeno i kod pravdanja ukrajinskog nacionalnog heroja hetmana Ivana Mazepe, ujedno propagiranog »ruskog izdajnika«.

Takav Gogolj nije bio potreban ruskom carizmu u doba njegova uspona. Prema Gogoljevim riječima, Rusija je bila prepuna »mrtvih duša« i onih koji su na njima stvarali kapital. O ovoj temi može se naći više podataka u tekstu »Otimanje o velikana riječi – Gogolj ili Ukrajinac u Rusiji« Jevgenija Paščenka, ukrajinskog filologa, povjesničara, diplomata i promicatelja ukrajinske kulture. O Gogolju je ovih dana pisao i francuski Philosophie magazine, koji ga je nazvao »piscem između dvaju svjetova«, odnosno dvonacionalnim piscem. Rođen u selu u srcu Ukrajine, otišao je u Rusiju i pisao na ruskom, ploveći između dviju zemalja. »Njegovo djelo dijele ukrajinsko sunce njegova djetinjstva i ruski snijeg, muški seljaci poltavskog sela i revni sitni službenici Sankt Peterburga. Gogolj nudi nježan, smiješan, ponekad okrutan – i izrazito subjektivan – prikaz ovih dvaju svjetova. Ako Ukrajina i Rusija žele Gogolja učiniti svojim herojem, to je zato što je on doista iz obaju svjetova…«, zaključuje u prilogu o Gogolju Philosophie magazine.