RIJEKA/BUDIMPEŠTA  Riječanin Edvin Liverić, glumac, redatelj i ravnatelj Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, u kazalištu »Studio K« u Budimpešti režira predstavu pod naslovom »A varos emlekezete/Memoria civitatis/Sjećanja gradova«, koja će premijerno biti izvedena 22. rujna.

U predstavi sudjeluju Katalin Homonnai, Julia Nyako, Melitta Pallagi, Nina Sabo, Nika Ivančić, Deni Sanković, Gabor Nagypal, György Sipos i Daniel Lovas. Uoči premijere u mađarskom glavnom gradu, razgovaramo s Edvinom Liverićem.

Kako je došlo do suradnje između »Studija K« i riječkog HKD-a?

– Cijela se priča pokrenula još prošlog ljeta kad je dramaturginja Kata Gyarmati, s kojom već duže vremena surađujem, pozvana na mjesto ravnateljice kazališta »Studio K« u Budimpešti. To sam ljeto provodio u Rijeci i pripremao svoju kandidaturu za mjesto ravnatelja HKD-a. Na njezinu inicijativu, ako dođe do realizacije naših planova, krenuli smo s pripremnom fazom, a to je bilo prikupljanje arhivske građe za projekt koji po mnogo čemu povezuje ta dva grada. Rijeka je u drugoj polovini 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, pa do kraja Velikog rata, bila mađarska luka. Preko nje je emigrirao u SAD jedan veliki broj Mađara, ali i ostalih narodnosti tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Kroz tu priču, koja je mahom sastavljena iz dokumenata nađenih u arhivima, govorimo o migracijama u prošlom stoljeću. Priča je, dakle, bila već tu. Trebalo ju je sakupiti i uobličiti u dramski tekst. Tako je nastala predstava »Memoria civitatis« ili »Sjećanja gradova«.

Plakat predstave ‘Sjećanja gradova’ u režiji Edvina Liverića

U kojem smislu je to koprodukcija?

Odnos prema emigrantima

Što je tema predstave?

– U našoj predstavi »Memoria civitatis« bavimo se dvjema glavnim linijama: jedna su gradovi, a druga su njezini ljudi i njihove migracije. Obrađujemo te teme kroz povijest, ali stavljajući stalno fokus na današnje vrijeme.

Predstava je nastala na temelju istraživanja arhivske građe. Do kojih ste spoznaja došli i kako ste to pretočili u kazališni materijal?

– S jedne nas je strane oduševila količina i bogatstvo građe koju smo pronalazili po raznim arhivima, a s druge strane uhvatila nas je panika – kako to sve staviti u predstavu. Sudbine na koje smo nailazili; pronalazeći ih u raznim pismima, razglednicama, svjedočanstvima, reklamnim kampanjama, zakonskim propisima, policijskim i medicinskim kartonima, pa čak i u svojevrsnim grafitima zabilježenim u potpalubljima brodova koji su prevozili emigrante, bile su izuzetno zanimljive i pune života. Istovremeno ispunjene i radošću i tugom. Ti su nam se ljudi, u periodu istraživanja arhiva, zavukli pod kožu i sve ovo vrijeme stvaranja predstave žive s nama. Oni su za nas postali lica, a ne samo brojke. Jer znamo kako povijest, okrutna kakva već jest, uvijek svoje žrtve zaokružuje na nulu. Tisuću i jedan i dalje je tisuću. A nas su zanimali baš ti pojedinci.

Kako biste žanrovski odredili predstavu?– Ona ima jedan začudni karakter, nešto poput »storytellinga«, živog pripovijedanja koje je sinestetičko, te neodvojivo od izvođača i okoliša u kojem se prikazuje. Kada smo predstavu prijavljivali u program EPK Rijeka2020, gdje na kraju nije uvrštena u program, planirali smo njezine izvedbe u skladištu luke Baross, na mjestu odakle je zaista isplovljavao velik broj europskih iseljenika u SAD. Ja još uvijek vjerujem da ćemo u idućoj godini tu predstavu odigrati na toj lokaciji. Pretpostavljam, ako već sad postoji interes za nju u Zagrebu, Splitu i Puli, da će i u našem gradu ona biti odigrana. Uostalom, ta se predstava u svojoj suštini najviše tiče baš Rijeke.

Ono što nas je još više zapanjilo je da se razlozi iseljavanja uopće nisu mijenjali – ili su ekonomski ili politički. I danas smo svjedoci velikih migracija. Jedina je razlika što smo te aktualne priče naših suvremenika sakupljali uglavnom po internetu. Sve ostalo zapravo u suštini ostaje isto. Ali jednako tako zanimao nas je i odnos nas danas spram emigranata, onih koji su potencijalni useljenici u naše zemlje. Jer, naravno, olako zaboravljamo da su naši najbliži rođaci, poznanici i prijatelji bili, ili još uvijek jesu, u istoj takvoj situaciji. Nevjerojatan je nedostatak empatije kojom smo okruženi.Puno smo raspravljali zašto zapravo obrađujemo temu Velikog vala i složili smo se da nas ona zanima upravo zbog onoga što danas proživljavamo. Želja nam je, a nadam se da smo to i uspjeli, navesti svakog našeg gledatelja da promisli o tim ljudima prije nego donese neki svoj konačni sud, a koji nam je uglavnom politički dociran i vrlo olako na njega pristajemo. Nije nam bila namjera docirati sa scene. Želja nam je stvoriti mogućnost empatije kod gledatelja. Često u našoj inscenaciji iskoračujemo iz prošlosti u sadašnjost, i obrnuto, želeći navesti gledatelja na razmišljanje i izbaciti ga iz one ugodne, »komforne zone kazališnog mraka«. Ono što mi se čini posebno vrijedno u predstavi je da ništa izgovoreno na sceni nije fikcija, i sve je bazirano na faktičkim podacima ili pak na književnim tekstovima.

Razglednica s licima glumaca iz predstave na staroj fotografiji iz Rijeke

Razni jezici

U predstavi sudjeluju hrvatski i mađarski glumci. Do kakve je to sinergije dovelo i govore li u predstavi svojim jezicima?

– Uvijek je neizmjerno bogatstvo kad možete sakupiti međunarodnu ekipu glumaca, ljude koji do sada nisu radili zajedno. To je nekakvo miješanje »nove krvi« na sceni, pa ako se akteri pronađu na istoj frekvenciji, rezultati su neprocjenjivi. Odlučio sam se u domaće snage pozvati mlade, talentirane ljude, koji su ujedno bili moji studenti. To su: Nina Sabo, Nika Ivančić i Deni Sanković. Neizmjerno je zadovoljstvo raditi s njima. Tu je isto tako i šestero glumaca koji su dio ansambla »Studija K«. Raspon njihovih godina je od 20 do 60, što je isto tako veliko bogatstvo na sceni. Predstava »Memoria civitatis« igra se na raznim jezicima: na mađarskom, hrvatskom, talijanskom, engleskom, njemačkom, a obiluje i dijalektima. A taj su postupak i odluka itekako dramaturški opravdani.

Hoćemo li predstavu vidjeti i u Rijeci?

– To uvelike ovisi o produkcijskim mogućnostima, ali ja se iskreno nadam već u proljeće sljedeće godine. Za sada ona ostaje na repertoaru »Studija K« u Budimpešti čitave ove sezone.