Dok u »AS-u« jedete bolonjez ili jutarnji omlet, vjerojatno vam ga je pripravila Kenijka Shanny, prije toga vam je espresso ili neki makijato po vašoj želji napravila Jenny iz Ugande, a sve s menija indijske hrane u »Zlatnoj školjki« pripremaju vam Indijci Dileep ili Harishi. Tek toliko da ih upoznate, jer ih vjerojatno ne vidite. Gladne oči ne vide dalje od tanjura. A gladni trbusi idu svijetom za kruhom. Tako je uvijek bilo i bit će.

Dakle, i mi smo nekome obećana zemlja. Primjerice Indijcima.

Oni, zamislite, prehranjuju svoje obitelji tako što rade dalekoj u Hrvatskoj. Nisu to mladići bez obitelji koji putuju radi upoznavanja različitih kultura, pa usput i rade. Ne. Oni prehranjuju svoje mnogočlane obitelji novcem kojeg zarade u Hrvatskoj. Ne može se poreći da zvuči nevjerojatno. Neki su ih građani već primijetili, Indijci u Rijeci uglavnom rade u »Food Citiju«, uvijek kao kuhari, a kuhari su najčešće s one strane pulta, iza pozornice.

Dvojicu smo našli u »Zlatnoj školjki«, jednoga u »Food City Grill-u« na Korzu, jednog u »Food Citiju« u Garibaldijevoj ulici, a dvije egzotične mlade žene u »Braceri AS«.

Desetero u apartmanu

Poslovni putevi »riječkih Indijaca« vrlo su slični. Slične su im i problemi s kojima se susreću u Rijeci, a to je uglavnom pronalaženje namirnica, sličan im je način života koji žive u našem gradu, imaju djecu i žene u Indiji, a oni trbuhom za kruhom kuhaju po svijetu. Da, po svijetu, jer Dileep Parasad, 43-godišnji Indijac, je 14 godina radio u zapadnoj Africi, a prije toga u Indiji i uvijek je bio voditelj restorana i hotela i glavni kuhar. Sad u Rijeci, zajedno s deset godina mlađim Harishijem kuha u »Zlatnoj školjki«. Odatle i nadopuna jelovnika indijskom kuhinjom u ovom legendarnom restoranu, jednom od najstarijih na Jadranu. Dileep i Marishi osmislili su jelovnik s izvornim indijskim jelima, i u meniju »Zlatne školjke« naći ćete ga pod njihovim imenima.

Foto Marko Gracin

– Moj prijatelj Indijac radi u Zagrebu kao kuhar, i pozvao me da dođem u Hrvatsku, i evo me, stigao sam u travnju. Lijepo mi je ovdje raditi, lijep mi je ovaj grad, sviđa mi se što posvud osjećam miris mora. Sviđa mi se terminal i volim gledati brodove. Moja žena i djeca žive na selu u Indiji, pa mi je život uz more velika promjena na bolje. Privikao sam se na ljude, pristojni su i dobri, ali nikako da se priviknem na kupovinu, priča nam Dileep, a kolega Marishi i njegov prijatelj Manoj koji radi u »Food City Grill-u«, a radio je i u Dubaiju, a kojega poznaje još iz Indije, zajedno nam pričaju da u kupovinu za kućne potrepštine idu u Tommy i u Spar na Rivi. Teško im je pronaći namirnice koje bi oni jeli, uglavnom ih nema. Oni, naime, najviše jedu povrće, a kažu da ga kod nas ima premalo vrsta, za njih je riža jedino basmati riža, teško je pronalaze, a o začinima da ne govorimo – oni se ne mogu začuditi kako možemo imati tako malo začina. Glavni kuhar u Zlatnoj školjki, Filip, kaže nam da ih je naučio kuhati našu tradicionalnu kuhinju, a oni njega indijsku, i da bez problema jedni drugima mogu uskočiti.

– Dileepu fali tandur. To je neka vrsta indijske peke, iako nema veze s našom pekom. Ali tako bih to najbliže mogao opisati. On koristi japansku sol, jako je skupa i teško ju je nabaviti, intenzivna je i mora se koristiti u iznimno malim količinama i to tek na kraju kuhanja, kaže nam Filip.

Indijski kuhari žive u apartmanima u središtu Rijeke, u točnije 3 apartmana, u dvama ih je šestero, a u jednom desetoro. Druže se međusobno, gotovo samo međusobno i piju uvijek samo čaj. Teletinu, naravno ne jedu, ali ne vole ni svinjetinu. Tu i tamo piletinu, ali uz obilje povrća i ponekad ribu, ali ne lignje. I nikad prije nisu čuli za Hrvatsku. To se odnosi na sve, osim na Vikasa, kuhara u »Hambiju« u Garibaldijevoj. On si je našao društvo Riječana, frenda Luku koji radi u »Fiorello pubu«, voli našu kuhinju i izlaske. Vikas je čuo za Hrvatsku, dok je bio u Indiji, zbog nogometa, dakako. On je u Rijeci godinu dana, ima trideset godina, spominje nam sarmu i punjene paprike, već se na neki način udomaćio i baš je htio doći u Hrvatsku, kaže da mu je zapela za oko na internetu dok je gledao nogometne utakmice. Svi ovi Indijci kažu da im je lijepo u Rijeci, ali većina će ih se ipak vratiti u Indiju svojim obiteljima. Osim možda Vikasa.

Foto Marko Gracin

Magisterij za strance

U Rijeci će najvjerojatnjije ostati, jer tu prvenstveno stanuju i žive, pravim riječima – rade da bi tu živjele – Jennifer Abur iz Ugande i Shenny Wilmah iz Kenije. Gdje smo našli Jenny and Shenny? Pa u »Braceri AS«, samo je Shenny malo manje izložena pogledima jer je kuharica, a Jennifer je konobarica i zapazili su je već brojni Riječani. Osim toga, Jenny, rekla nam je na tečnom hrvatskom »zovite me Jenny«, dakle Dženi, ima i ozbiljne planove u Hrvatskoj. A i sedmogodišnjeg sina koji je upravo krenuo u prvi razred u Rijeci. Upoznala je Riječanina koji je radio u Ugandi i zbog njega 2013. godine doselila u Rijeku, imaju sina, više nisu zajedno, ali i ona i sin ostali su u Rijeci.

– Završila sam studij za menadžera u Ugandi i htjela bih upisati poslijediplomski studij, nešto o bankarstvu, jer me bankarstvo jako zanima. Želim karijeru na tom području, ali sad mi je to skupo, magisterij za strance u Rijeci košta 10 tisuća kuna i moram sakupiti novac. Ne znam kad, ali znam da hoću, kaže nam ova tridesetogodišnjakinja koja traži dozvolu za stalni boravak u rijeci. A Riječani?

– Pa ne bih tu živjela da mi se ne sviđaju ljudi, iako ima dosta neljubaznih, a neki me gledaju u čudu što sam crnkinja. Ne zamjeram im, jer neki stariji Riječani su možda prvi put u životu vidjeli crnkinju, kaže nam Jenny koja personal »AS-a« smatra svojom proširenom obitelji, a ima i prijatelje s kojima se druži kad je slobodna. Počela je raditi 2014. godine, baš u »AS-u«, a jezik je brzo naučila. Nije, kaže, išla na tečajeve.

– Puno sam slušala ljude, nije me bilo sram reći ako ne razumijem, a moj sin govori hrvatski puno bolje od mene, kaže nam Jenny. Njena kolegica Shenny malo je sramežljivija i ne govori hrvatski, ponešto razumije, ali to su samo narudžbe za hranu koju mora pripremiti. Shenny ima 25 godina, a u prosincu prošle godine došla je u Rijeku s radnom vizom, za sestrom koja se udala za riječkog profesora fizike s kojim se upoznala dok je bio na putovanju u Keniji.

U Keniji je završila studij »food tehnology« i posao u riječkom »AS-u« prvi joj je u životu.

– Nadam se da će mi Hrvatska produžiti radnu dozvolu, ovdje mi je jako lijepo i voljela bih ostati ovdje živjeti i kao kuharica predstavljati Riječanima i građanima hrvatske kenijsku kuhinju.

Lijepo, lijepo…ne bismo se bunili.

Ne bismo se bunili ni kad bi Hrvatska bila obećana zemlja za sve ljude svijeta, pa i za svoje državljane.

Foto Marko Gracin

Najviše susjeda

I brojke pokazuju da u Hrvatskoj radi sve više stranih državljana. Svaki 23. stanovnik Istarske županije barem je nakratko, nekoliko mjeseci preko ljeta, bio strani državljanin, što znači da je istovremeno i svaki 11. osiguranik za kojeg su uplaćivani doprinosi za mirovinsko osiguranje također bio stranac. Ta računica proizlazi iz podataka što smo ih dobili od MUP-a o broju izdanih dozvola za boravak i rad stranaca po županijama. U Istarskoj županiji, koja prema procjenama Državnog zavoda za statistiku, ima oko 208 tisuća stanovnika izdano je do 21. kolovoza 9.050 radnih dozvola, od ukupno 52.371 koliko ih je izdano u cijeloj Hrvatskoj. U broj stranaca koji rade i Hrvatskoj, i za to moraju imati dozvole, ne uračunavaju se državljani članica Europske unije, koji u Hrvatskoj mogu raditi bez radnih dozvola, tako da je istarsko gospodarstvo vjerojatno bilo još i više ovisno o radu stranaca nego što to pokazuje naš izračun s početka teksta. Na Istru ne otpada najviše odobrenih kvota za rad stranaca, ali u odnosu na broj zaposlenih u toj je županiji njihov udio sigurno bio najveći. Najviše je dozvola boravka i dozvola za rad strancima MUP izdao u Zagrebu, 12.661, a zatim slijedi Splitsko- dalmatinska županija sa 6.465 dozvola za rad stranim državljanima.

Neiskorištene kvote

Za radnike iz Ukrajine odobreno je 2.107 radnih dozvola, a za Albance 1.901 dozvola. Odmah iznad njih, što znači da je sedma na popisu, slijedi Indija, jer je za njezine državljane u Hrvatskoj ove godine odobreno 613 radnih dozvola, nakon toga na popisu je Nepal s 480, Kina s 444, Filipini od kuda je stiglo 406 radnika, te Tajland čiji su državljani dobili 149 dozvola. U Hrvatskoj je plaću odlučilo zarađivati i 105 Rusa, 96 Turaka, po 30 Japanaca. Meksikanaca i Amerikanaca, a svoje mjesto pod suncem, barem privremeno, našlo je po deset Kanađana i Australaca. Iz Vijetnama je Hrvatska dobila 37 radnika, iz Bangladeša 31, Argentine 23, Brazila 50, Čilea devet, Venezuele osam, a bolji život u Hrvatskoj traži i 80 Uzbekistanaca, tri Novozelanđanina, šest Kubanaca…

Među državama za koje MUP ima pribilježenu tek po jednu radnu dozvolu su Tanzanija, Singapur, Angola, Gvatemala, Gvineja, Honduras, Jamajka… Za 27 stranaca koji su dobili dozvolu boravka i rada u Hrvatskoj navodi se da je državljanstvo nepoznato.

Što se tiče djelatnosti, najviše je dozvola, bez obzira na to što su poslodavci iz turizma i ugostiteljstva bili glasni, podijeljeno u građevinarstvu – čak 23.889. Na ugostiteljstvo otpada 19.037 radnih dozvola, a na industriju 3.379. Brodogradnja je za ovu godinu imala 1.300 kvota, ali s obzirom na stanje u toj industriji, nije ni čudo da one nisu iskorištene.

Foto Marko Gracin

Ukupne kvote koje je Vlada odobrila za strane radnike, pokazuje to statistika MUP-a koja se tjedno objavljuje nikada nisu u potpunosti iskorištene. Vlada je za ovu godinu utvrdila ukupnu godišnju kvotu od 70.100 dozvola, od toga 55.100 dozvola za novo zapošljavanje i 15.000 za produženje već izdanih dozvola za boravak i rad. Prema podacima MUP-a od 55.100 kvota za novo zapošljavanje prošlog je utorka preostalo 11. 497 kvota, dok je u postupku bilo 4.345 zahtjeva za odobravanje kvota, što znači da je ostalo više od sedam tisuća slobodnih mjesta.

Ipak, Vlada najavljuje da će u sljedećoj godini izmijeniti Zakon o strancima, tako da će uvesti sustav zapošljavanja stranaca bez kvota. IZ MUP-a zasad ne žele govoriti o detaljima tek najavljuju da je prijedlog izrađen i da će u najskorije vrijeme biti objavljen na web stranicama Središnjeg državnog portala u okviru savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Kad je stigla takva najava isticalo se da će u zakon biti ugrađeni osigurači koji zapošljavanje stranaca neće dopuštati poreznim dužnicima, niti onima koji ne isplaćuju plaće, a nametnuti će im se i obveza da prethodno kontaktiraju domaći zavod za zapošljavanje. Sindikati cijelo vrijeme upozoravaju da bi se tako dodatno mogla rušiti cijena rada ili zaustaviti njezino povećanje, te da će takav put značiti da će i ti državljani, koji dolaze iz zemalja s lošijim gospodarskim stanjem, u trenutku ako odluče doseliti i svoju obitelj biti suočeni s time da se u Hrvatskoj teško živi, pa će poželjeti pronaći posao u nekoj drugoj članici Unije koja nudi bolje uvjete.

Tražena zanimanja

Iz Hrvatske udruge poslodavaca napominju da oni već pet godina upozoravaju na neadekvatan zakonodavni okvir vezano uz uvoz strane radne snage, te da konačno postoji suglasnost nositelja zakonodavne inicijative (u konkretnom slučaju Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva rada i mirovinskog sustava) da se ide u promjenu modela. Admira Ribičić, direktorice Odjela za zakonodavstvo i pravne poslove HUP-a, u svom odgovoru na naš upit ističe da su predstavnici HUP-a uključeni u radnu skupinu koja radi na izradi novog Zakona o strancima i da s predstavnicima ministarstava, sindikata i komora pokušavaju doći do fleksibilnijeg, bržeg i jednostavnijeg modela koji bi, s jedne strane vodio računa i na neki način štitio domaću radnu snagu od nekontroliranog uvoza stranih radnika, a s druge strane bi, u slučaju kada radnika traženog zanimanja nema na našem tržištu, osigurao brz i jednostavan postupak kojim bi se rješavao konkretan zahtjev poduzetnika.

Što se tiče procjena potrebnog broja stranih radnika za sljedeću godinu, Ribičić odgovora da konkretna procjena u ovom trenutku vrlo nezahvalna i teško je predviđati.

– Sam broj odobrenih radnih dozvola za 2018. godinu, kao i potrebe za radnicima određenih zanimanja koje poduzetnici svakodnevno iskazuju, pokazuju najveći rast u odnosu na prethodne godine, jasno je da je isto izravno povezano s gospodarskim rastom. Ako se pozitivni trendovi nastave, potrebe za radnicima sigurno će se zadržati na visokoj razini, napominje Ribičić. Dodaje i da je zadaća države da poduzme apsolutno sve da se što veći broj domaćih nezaposlenih osoba što prije uključi na tržište rada, bilo prekvalifikacijama u tražena zanimanja, bilo poduzimanjem drugih mjera aktivacije nezaposlenih osoba.